Kiselo tijesto ima niži glikemijski indeks. To znači da se glukoza u krv otpušta polako, pružajući dugotrajnu energiju za nastavak radnog dana, bez naglog pada koncentracije
Kiselo tijesto (sourdough) apsolutni je gastronomski hit u Europi, a trend se iz metropola sada uspješno prelio i u Hrvatsku.
Kada jedna kvartovska pizzerija, smještena izvan turističke jezgre na šibenskim Vidicima, uspije privući goste od Zadra do Splita samo zbog svoje napoletanske pizze od kiselog tijesta, jasno je da ovo više nije tek prolazna moda.
Šibenski “Kono”, uz bok splitskoj pizzeriji “Shpizza&Pizza”, dokaz je da publika i u našem dijelu Europe danas aktivno traži i prepoznaje tijesto koja se krije iza pojma fermentacije.
Dugotrajna fermentacija (koja traje od 12 do 48 sati) zapravo “predprobavlja” škrob i složene ugljikohidrate. Želudac ne mora trošiti golemu energiju na probavu, pa nakon jela nema osjećaja težine, nadutosti i pospanosti koji obično prate klasične pekarske proizvode.
Kiselo tijesto ima niži glikemijski indeks. To znači da se glukoza u krv otpušta polako, pružajući dugotrajnu energiju za nastavak radnog dana, bez naglog pada koncentracije i produktivnosti sat vremena nakon jela.
Val koji je započeo u craft pekarnicama Londona, Pariza i Copenhagena, gdje ljudi u redovima čekaju na zanatski kruh, temelji se na tri ključna stupnja:
- Povratak tradiciji i zdravlju: Europski potrošači sve više bježe od industrijskih aditiva i brzog pekarskog kvasca. Kiselo tijesto nudi lakšu probavljivost, niži glikemijski indeks i bolju apsorpciju minerala, što savršeno odgovara modernom trendu osviještene prehrane.
- Gastro-turizam izvan centra: Dobar proizvod briše geografske prepreke. Gosti su spremni putovati desecima kilometara u neturističke kvartove jer traže autentičan okus i dugotrajnu fermentaciju.
- Cinjenjenje svakodnevne hrane: Pizza i kruh više nisu samo “brzi ugljikohidrati”. Korištenjem divljeg kvasca i tehnika starih tisućama godina, bazična hrana dobiva status premium delicije za koju su kupci spremni platiti više.
Hrvatska gastronomska scena ovim se trendom čvrsto pozicionirala na europskoj mapi. Dokazala je da za uspjeh više nisu presudne elitne lokacije, već isključivo majstorstvo u staklenci startera i strpljenje u kuhinji.