Goran Glamuzina, geolog iz Mostara svoju je karijeru posvetio otkrivanjima ilirskih nastambi po Dalmaciji i Hercegovini, a ovih dana objavio je najnovije otkriće na svom blogu koje prenosimo u cijelosti
Štovani ljubitelji ilirske monumentalne baštine, evo nešto, uistinu senzacionalno i nevjerojatno, jedno novo otkriće ili razotkrivanje, nečega što je nadišlo i sva moja očekivanja prilikom nedavnog obilaska ovog zagonetnog ilirskog objekta. O čemu se radi ? Radi se o jednoj proto-piramidalnoj gomili kolosalnih gabarita, s dimenzijama vanjskog obrubnog dijela izduženog pravokutnika od otprilike 37 m X 27 m, pri čemu se gledajući i dan danas nakon čak više od 3, 3 500 godina, potpuno nad površinom očuvani ultimativni megalitski ustvari kiklopski zid, i plus sve ostale prateće i integralne suhozidane strukture, može slobodno reći kako se -ovdje krije jedna jedinstvena stepenasta ilirska proto-piramida, megalitskog karaktera. Riječ je o kolosalnoj gomili, koja je kao po svemu sudeći predstavljala jedan obredni gomilni hram, tj. obrednu gomilu ili prapovijesno svetište, i to kao integralni arhitekturno-rasterski segment jedne oveće prave ilirske gradine, koja je kao takva po toponimu i zavedena u katastarskim kartama.
Ova gradina, kao i ova gradinska obredna proto-piramidalna gomila, nalazi se gotovo na granici dviju općina – Općine Neum i Općine Ravno, nekoliko km jugoistočno od sela Hutovo s donje, južne strane Popova polja te istočno od sela Dobri Do. Opet imamo slučaj, i to se s velikim ponosom, pogotovo svih Neumljana, kao i same Općine Neum, može ovom prigodom reći da je proizašlo na vidjelo da Neum posjeduje još jedan nevjerojatan prapovijesni monumentalni graditeljski spomenik, s očuvanim megalitskim zidovima, koji po svemu sudeći datira u brončano doba. Sama gradina, kao i pripadna obredna piramidalna gomila, po svemu sudeći, nije dosad nigdje bila slovom više ili detaljnije opisivana u ranijoj literaturi, pri čemu postoji mogućnost da je negdje samo taksativno u najgrubljim deskriptivnim crtama navedena kao gomila, ili pak prapovijesna gradina. No, to je već odavno poznati slučaj s prapovijesnim, pogotovo brončanodobnim ilirskim gradinskim lokalitetima Neumskog područja i Neumskog zaleđa, da gotovo 95 posto toga nije uopće niti slovom opisa igdje u ranijoj literaturi opisivano.
Masa toga nije uopće niti unešena u registarski glavni zbirni katalog odnosno unutar knjige Arheološki leksikon BiH, pri čemu proizilazi već rečena činjenica da područje neumskog zaleđa kao i većeg dijela Popova (ne samo polja, već i prostora između polja i morske obale te zaleđa Dubrovnika, Stona i Slanoga) nije niti taknuto te predstavlja jednu veliku bijelu ploču, u smislu prepoznatosti i razotkrivenosti ilirskih monumentalnih, tj. megalitskih lokacija. Sama prapovijesna gradina o kojoj je ovdje riječ, obuhvata nešto više uzvišenje prema južnoj strani, koje se također sastoji od jedne specijalne i također megalitski ozidane vršne ili centralne gomile, dok je čitav vršni hrbat sa svih strana očito od strane Ilira, vjerojatno još s početaka brončanog perioda, posve graditeljski modificiran i pretvoren u stambeno terasasti kompleks. Najveću pogodnost i produkciji masivnih te brojnih megalitskih pravokutnih blokova, kao i dobivanju odličnih terasastih dijelova, pridaje lokalna geologija koja se ogleda u prisustvu izrazito dobro uslojenih i zaravnjenih kompaktnih slojeva bjelkasto-sivog vapnenca mezozojske starosti koji datira otprilike iz perioda srednje krede od oko 110 pa i više milijuna godina (periodi geoloških katova – apt, alb i cenoman).
Najzanimljivija stvar s ovim mezozojskim vapnencima jest to da se malo boljim zagledanjem na rjeđim, ali vrijednim dijelovima gdje se prostiru veće zaravnjene površine ovih vapnenaca, mogu pronaći okamenjeni otisci kretanja čuvenih dinosaura. Prilikom uspona na predmetnu obrednu piramidalnu gomilu, i sam sam uspio zapaziti i pronaći određene forme okamenjenih ili fosiliziranih tragova dinosaura, koji bez ikakve sumnje zahtjevaju jednu posebnu deskripciju i opisivanje unutar jedne zasebne priče. No, da se vratimo onome što je uistinu vanserijski i što je nadmašilo sva moja prvotna očekivanja, i što predstavlja jednu novu senzaciju, i jedno novo vrlo vrijedno otkriće. Radi se o tome da rečena kolosalna proto-piramidalna gomila, na svom sjevernom segmentu u rubnoj bazičnoj sekciji, u dužini od oko 20-ak pa i više, metara, u smjeru istok – zapad, sadrži jedan nevjerojatan kiklopski megalitski zid, koji je sastavljen od jako velikih, ponegdje i kolosalnih višetonskih, te mjestimično i bolje obrađenih, kamenih blokova, koji su međusobno jako moćno uklopljeni, s vidljivim tankim, a ponegdje i s minimalnim međublokovnim sljubnicama. Blokovi u ovom megalitskom zidu s ove sjeverne strane piramidalne gomile, očito pripadaju brončanodobnom arhitekturnom stilu te graditeljskom suhozidnom kontekstu kakve sam razotkrio dosada i uvidio na desecima neporecivih brončanodobnih ilirskih lokaliteta i kompleksa diljem, a pogotovo unutar areala jugoistočne, Hercegovine. Ono što moram istaknuti, a što ćete fino vidjeti već na prvim fotografijama u fotogaleriji, jest taj nevjerojatan osjećaj, kad se potpuno neočekivano pred vašim očima, paralelno napornom razmicanju te sklanjanju gustog zaraslog bodljikavog grmlja te drveća, najedanput pokazuju ultra moćni kiklopski zidovi od ogromnih fino u ciklop posloženih kamenih blokova. U sjevernom dijelu sekcije ovog čudesnog razotkrivenog kiklopskog zida, pronašao sam te snimio (opisana slika u fotogaleriji ispod) ne samo vrlo zanimljivi, već i jako indikativni, monumentalni zidani ulaz, prolaz, ili svojevrsni portal, tj. pristupni dromos od sjevera na vršni dio obredne gomile, što time više pokazuje da se ovdje po svemu sudeći krije monumentalna ruševina jednog zaboravljenog piramidalnog ilirskog hrama. A da priča još bude zanimljivija, nakon što sam se tek probio do ovog sjevernog dijela podnožja kolosalne gomile, te pogledom prema skroz bazičnom dijelu ovog nevjerojatnog megalitskog zida, iako sam na prvi pogled, promatrajući to u geoarheološkom kontekstu kao geolog, bio uvjeren da su samo gornji ili vršni redovi sačinjeni od vještački posloženih kamenih blokova dok su donji dijelovi od prirodnog uslojenog živca, jednostavno zaprepastio sam se i na neki način ultra oduševio, kad sam vidio da su i ovdje, totalno u samoj bazi, pa čak i u dubini ispod nižih redova suhozidnog sloga, prisutni očiti ljudskom rukom pocijepani, obrađeni te fino posloženi kolosalni kameni blokovi.
Jednostavno, kad čitav ovaj zid, promotrite u svoj svojoj cjelini, s nešto manje distance pogledom od poprečnog smjera na vanjsko lice, te u glavi samo oduzmete svu gusto izrasli maskirajuću vegetaciju, pred vama se vizualizira slika u kojoj se neporecivi vidi o kakvom vrijednom, ustvari prevrijednom megalitskom ili monumentalnom spomeniku prapovijesnog graditeljstva se ovdje radi, kao i to, da se ovdje krije megalitski lokalitet koji bez sumnje svojim stilom i svojim očuvanim megalitskim zidinama može komotno parirati svim poznatijim i već uvelike valoriziranim te posjećenim ilirskim prapovijesnim lokalitetima kao što su Purkin kuk, Tor i Škrip na otocima Braču i Hvaru, zatim posebice lokalitetima Oblun, Medun te Đuteza u Crnoj Gori, Bandalova kosa, Ilirska salona, Nadin i Lergova gradina, Osoje i druge poznatije megalitske ilirske lokacije u Dalmaciji, te možda i najviše odgovarajuće paralele i primjeri, a to su naravno megalitske gradine Ilira u Hercegovini, ponajprije one Daorske, i to Martinovića gomila, Zvonigrad, Neumski Gradac, Ljubovik, Ozren, Matijevića gradina, i naravno čuveni Daorson kod Stoca. Aseriju i Varvariju ovdje u ovom kontekstu uspoređivanja i pariranja ovim lokalitetima, namjerno ne navodim jer, po meni, ali i što većina jasno vidi, Aserija i Varvarija ne pripadaju čistim dinaridskim ilirskim sajtovima, zatim riječ je o lokalitetima koji su u cijelosti iskopani (bili su pod zemljom) i posebice bitno riječ je o lokalitetima napravljenima u rano rimskom periodu te periodu kasnog željeznog doba uvelike pod utjecajem rimske ili helenističke arhitekture, dok je sve ovo što se krije u Hercegovini, te dijelovima juga Dalmacije, od prostora Vrgorca prema dolje, puno puno i starije, ali i nadpovršinski očuvanije i dan danas nakon više od 3500 godina, budući da najveći dio ilirskih megalitskih lokaliteta ovog vrijednog ustvari žarišnog prostora Ilirske megalitske civilizacije, datira u periode rane bronce i periode poznate Posuške kulture.
Ako se pak vratimo samom ovom prostoru uokolo krajnjeg zapadnog dijela Popova polja te sjeveroistoka Neumskog zaleđa, te ga promatramo u kontekstu prostornog rasporeda te smještaja čuvenih (megalitskih) Ilira Daorsa, a koji je bio upravo na ovim prostorima, tj. na širem predjelu od Mostara pa sve južno i jugoistočno preko Stoca, sve do Popova polja, Ravnog i Neumskog priobalja te doline Neretve na jugozapadnoj strani, mogli bi kazati, te s velikom dozom sigurnosti zaključiti da je i ovaj čitav ilirski kompleks, sastavljen od gradinske akropole te vezujućih višenamjenskih gomila, izgrađen ni više ni manje već od strane čuvenih Daorsa. No, ono što je bitno jest to da ovo u smislu starosti, a time i u smislu arhitekturne analogije, nije previše usporedivo s klasičnim helenističko-kasno željeznodobnim zidanjem te karakterom megalitskih zidova u Daorsona, Martinovića gomile, Zvonigrada i sličnih kasno-željeznodobnih gradinskih lokaliteta Hercegovine i Dalmacije, već se ovdje radi, što opet izrazito podcrtavamo i naglašavamo, o megalitskim monumentalnim objektima brončanodobne starosti. U tome još više leži i sama vrijednost ovih monumenata oko Popova i zaleđa Neuma, pogotovo ako uzmemo u obzir još uvijek kristalno jasno vidljivu totalnu nadpovršinsku očuvanost sekcija kiklopskih megalitskih zidina, kao i očito precizno uklapanje, kolosalnost i obradu kamenih blokova. Naravno, i na veliku radost, potrebno je ponovno naglasiti i ponoviti i drugu važnu činjenicu, kako ovaj megalitski biser i megalitski ilirski dragulj kod Dobrog Dola na istoku zaleđa Neuma, te uz Popovo polje, predstavlja ništa drugo nego samo jedan minorni lokalitet u čitavom ogromnom nizu još uvijek nesnimljenih, neprepoznatih te ustvari posve neoktrivenih sličnih ovakvih ultra megalitskih ilirskih lokaliteta, ilirskih specijalnih (obrednih) gomila, ilirskih arheoospervatorija, ilirskih hramova, monumentalnih grobnica, kolosalnih podzidanih bedema, kao i pravih izgubljenih ilirskih kamenih gradova, što sve datira iz neočekivano prastarih vremena, starijih čak i od službeno opisivane ”najstarije” europske civilizacije, Minojske s otoka Krete. I pred sami kraj ovog ekskluzivnog opisivanja, potrebno je također naglasiti jednu važnu osobinu i svojevrsno upozorenje, a tiče se nažalost još uvijek uvelike miniranog te minsko-eksplozivnim sredstvima kontaminiranog područja uokolo većeg dijela Popovog polja, te posebice u ovom dijelu Popovog polja. Naime, upravo je mali ovaj dio s predmetnom ilirskom gradinom u pravcu istoka te sela u općini Ravno kao što su sela Pećina, Brestica, Trebimlja, ostao na svu sreću bez veće miniranosti, no već mrvicu dalje na zapad, kao i na sjever, protežu se gusta minska polja, i posebice minirani vršni dijelovi terena, odnosno vrhovi gdje se često kriju moćne megalitske protodaorske gradine, koji su još uvijek kontaminirani zaostalim minsko-eksplozivnim sredstvima od posljednjih ratnih događanja. Stoga, za sve one eventualne namjernike ili znatiželjnike, koji bi u budućnosti htjeli posjećivati ove monumentalne ilirske ostatke i drevne megalitske objekte, gomile i gradine, izrazito se savjetuje dobro pripremanje na način da se uputi preko detaljnih minskih karti (dostupnih online) ili pak preko lokalnih poznavatelja detaljne minske situacije terena, i tek onda krene na teren. Nažalost možemo zaključiti da je velik, pa možda čak i glavni žarišni dio Daorskog područja, na kojem se krije i na desetke nikad snimljenih i javno prezentiranih Daorsonu sličnih monumentalnih zidanih objekata, odnosno gradina i gomila, još uvijek prekriven minskim zonama i minskim poljima, što na neki način sve ove prevrijedne monumentalne ilirske lokacije ‘čuva’ od većih posjećivanja, kao i od mogućih nagrđivanja ovih drevnih svetih mjesta. Velika nada pak preostaje nam, da će se u svim onim, od mina čišćim terenima, uspjeti u skoroj budućnosti detaljnije snimiti i promovirati nepoznati i jako atraktivni monumentalni ili megalitski suhozidni ostaci gradina i gomila, koji će korak po korak, puzzle po puzzle, djelić po djelić, na svijetlu dana složiti jedan nevjerojatan mozaik u kojem se pokazuje sva raskoš i moćnost glavnog žarišta kao i ishodišta Ilirske (monumentalne) civilizacije, a to je predio između Metkovića, ušća Neretve na zapadu i Trebinja, Popovog polja, Ravnog i Stona na jugoistoku južno Dinaridskog područja.