Mjesto u kojem nema ni Boga, ni Alaha, ni sreće, ni ljubavi, ni hvale ni znanja, ni dostojanstva…
Piše: Hrvatin Tomašević
Ovdje je toliko bijede, jada, boli…Ovdje je mjesto u kojem nema ni Boga, ni Alaha, ni sreće, ni ljubavi, ni hvale ni znanja, ni dostojanstva…
Ovdje je toliko bijede, jada, boli…Ovdje je toliko podmuklosti, ovdje ja toliko beznadno, da ljudi, jednostavno zaborave što znači nešto: zdravo, lijepo, čisto, uređeno…Kulturno…Urbano. Još samo, kad bi znali-što da požele…Ne preostaje im, jedino na Masline, jal gore na Šojnovac, da ih polože, kraj svojih najbližih! Jer, ovdje, ZNA SE, nema života…Ili…
Preostaje, jedino da odem/o neosvrćući se, na grobnu tamu i zlosutno političko razbojništvo-nacionalnih mališana! Uz njihov blagoslov, ulicama stolne čaršije, vuku se linije bijelog, vuče se strah roditelja za svoju djecu! Svi smo poraženi! Naime, zaboraviti ćemo stolnu čaršiju, čim je napustimo…Ništa Vas/me neće sputavati da dokučite/im tamo gdje idem/o kako da se dočepamo sreće!
Mostar napuštaju, najviše Hrvati, Bošnjaci, Srbi, građani, koji su tu živjeli, radili, učili, rađali se. Svi oni su u napuštanju! Meni se čini da nitko nije došao umjesto njih. U večernjim satima, ulice su tako puste da izazivaju strah, kao da hodate napuštenim gradom. Ni psa nećete sresti! Kad pitate ljude zašto napuštaju Mostar svi, do jednog, će Vam reći: moje želje su vrlo jednostavne: želim dobiti posao, za svoj rad biti plaćen, ugodno i zanimljivo živjeti, imati ljubav svog života! Znam da je to u Mostaru neostvarivo no svejedno ja to želim…To je moja budućnost i idem k njoj!
Čvrsto držim, kako oni, odlučni da napuste grad, o tome ne razgovaraju, ne hvalisaju se okolo…A i s kim bi… Svi uhljebi rade za središnjicu, stoga, stožernicima ne treba tajna policija. Središnjicu bi to jako zanimalo, kako bi te ljude mogli ponižavati, jer im ZNA SE, gadi politika. Iskreno govoreći, mislim da ti odlazeći ljudi, imaju ispravne razloge, zašto napuštaju stolnu čaršiju…
U Mostaru samo kriminalci, stožernici&obrezani, uhljebi, poltroni, mogu biti sretni! Odavno znam prepoznati preljubaznog licemjera, koji je više, fake imitacija europskog političara. Dozvolite, još kad dodaju prostakluka, u svoju snobovsku uglađenost…E to mi je već pederastija… Rađe bi da živim u paklu, nego u Mostaru…
Kako je samo svijet lijep! Tek kad se odmakneš, od stolne čaršije, vidiš da je svijet sav lijep! Tek tada saznaš zašto su Mostarci brate, zašto su glupi, zašto su primitivci, zašto su siromašni, zašto ima nasilja, bezvoljnosti, podmuklosti, svega lošeg, zbog čega napuštaš rodni grad! Iščupavši se iz svoga doma! Neželeći biti dobar: Hrvat, Bošnjak, Srbin, građanin, jer samo je važno ako si “NAŠ”! Samo NAŠIM je tu mjesto! Dobro znam šta to ima za posljedicu…Šta? Lider zna…
Kulturno…Urbano. Još samo, kad bi znali-što da požele…Ne preostaje im, jedino na Masline, jal gore na Šojnovac, da ih polože, kraj svojih najbližih! Jer, ovdje, ZNA SE, nema života…Ili…
Preostaje, jedino da odem/o neosvrćući se, na grobnu tamu i zlosutno političko razbojništvo-nacionalnih mališana! Uz njihov blagoslov, ulicama stolne čaršije, vuku se linije bijelog, vuče se strah roditelja za svoju djecu! Svi smo poraženi! Naime, zaboraviti ćemo stolnu čaršiju, čim je napustimo…Ništa Vas/me neće sputavati da dokučite/im tamo gdje idem/o kako da se dočepamo sreće!
Mostar napuštaju, najviše Hrvati, Bošnjaci, Srbi, građani, koji su tu živjeli, radili, učili, rađali se. Svi oni su u napuštanju! Meni se čini da nitko nije došao umjesto njih. U večernjim satima, ulice su tako puste da izazivaju strah, kao da hodate napuštenim gradom. Ni psa nećete sresti! Kad pitate ljude zašto napuštaju Mostar svi, do jednog, će Vam reći: moje želje su vrlo jednostavne: želim dobiti posao, za svoj rad biti plaćen, ugodno i zanimljivo živjeti, imati ljubav svog života! Znam da je to u Mostaru neostvarivo no svejedno.
