U četvrtak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici predstavljena je knjiga Mate Granića, bivšeg ministra vanjskih poslova, koja navodno govori o značajnim trenutcima nastanka neovisne Hrvatske u kojima je Granić bio neposredni sudionik
„Mate Granić nije samo svjedok već i kreator tadašnje vanjske politike, kao potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova u vremenu od 1991. do 2000. pa je knjiga jedno od značajnih memoarskih djela i važan doprinos hrvatskoj historiografiji, ali i diplomatski obračun s krivotvoriteljima povijesti u Hrvatskoj i šire“, rečeno je na predstavljanju. Sada, nakon toliko vremena, sam autor kaže kako je želio razbiti kontroverze da su Tuđman i Milošević dijelili BiH i da je Tuđman bio autokrat, ali i s povijesne distance progovoriti o stvarima koje su se događale u presudnim godinama nastanka samostalne i suverene Hrvatske. Sada kada je ponovo na Pantovčaku kod Kolinde, Mate je za potvrdu svoje „političke težine i širine“ odlučio objaviti još jednu knjigu, iz svoje privatne arhive ponuditi fotografije sa svjetskim moćnicima, a na opće iznenađenje svih čitatelja, nakon svih ovih godina u kojima se njegova šutnja o Tuđmanu izmjenjivala sa napadima na prvog predsjednika, Mate Granić napokon govori o Tuđmanu da nije „autokrat“, da je „bio liberalniji od svih na hrvatskoj političkoj sceni“, „da je bio izrazito razborit čovjek i podržavao svaku pametnu inicijativu“, da je „prihvaćao argumente i o njemu (op.a. Tuđmanu) je u javnosti stvarana potpuno kriva slika“. Stoga se pitamo, tko je u javnosti stvarao potpuno krivu sliku o Franji Tuđmanu i koja je bila uloga Mate Granića u stvaranju takve slike? Zašto Granić sada „mijenja ploču“ kada je riječ o Tuđmanu, potpuno je jasno.
TKO SU ZAPRAVO KRIVOTVORITELJI
Stoga podsjetimo, isti ovaj Granić, u svojoj knjizi „Vanjski poslovi. Iza kulisa politike“ (Algoritam, Zagreb, 2005.), sam priznaje kako se povremeno, kad je nešto htio progurati ili kakvu zamisao obezvrijediti, poslužio odavanjem informacija i brifirajući protutuđmanovski nastrojene medije. Javna je tajna, da je on u medije plasirao različite informacije i dokumente koji su diskreditirali pojedine osobe iz vrha Tuđmanove vlasti, ne po kakvome ideološko-političkom kriteriju, nego tek po kriteriju vlastitih ambicija za posttuđmanovsko vrijeme. Kako sam navodi, kao kandidat za predsjednika države Granić je govorio da se „HDZ-a riješio kao nepotrebne prtljage“, a kada je izgubio „prtljagu“ izgubio je i izbore pa je ostalo vrijeme potrošio u nastojanju da se prikaže kao Tuđmanova žrtva. Poznato je da je Andrej Plenković, koji hvali novu Matinu knjigu,kao mladi diplomat i dužnosnik ministarstva vanjskih poslova, bio šef Granićeve predsjedničke izborne kampanje. S druge strane, Mesić će mu zahvaliti zbog toga što u drugome krugu predsjedničkih izbora 2000. nije pozvao svoje birače da glasuju za Budišu pa će mu srediti da kod Pukanića od ožujka 2000. do kraja 2003. piše kolumnu u Nacionalu i da tako da svoj obol detuđmanizaciji. Da je Granić bio jedan od glavnih aktera „curenja informacija iz državnog vrha“, potvrdio je i Davor Butković, novinar i urednik tjednika Globus u knjizi Ivice Radoša „Tuđman izbliza – svjedočenja suradnika i protivnika (Profil International, Zagreb 2005.). Najzanimljivija je upravo činjenica Granićeve dijabolične uloge: on je istovremeno bio i Tuđmanov suradnik i protivnik!
POLITIKANTSKI MITOVI DETUĐMANIZATORA
Kao što znamo Tuđmana do današnjih dana nije bilo popularno braniti pa ga je Granić u svojim kolumnama u „Nacionalu“ i u knjizi opisivao na način da ga zapravo optužuje: Tuđman je krut, Tuđman je autoritaran, Tuđman nije volio gubiti na kartama i tenisu, Tuđmanova je rasudna moć u drugoj polovici devedesetih bila problematična, Tuđman nije znao pregovarati, ali je znao eksplodirati, Tuđmana se nije smjelo ostaviti sama s Miloševićem, jer bi se možda napio i tko zna što potpisao… pisao je i Mate Granić potpisujući svojim imenom politikantske mitove detuđmanizatora. U istom tonu, u svojoj knjizi Mate Granić posvetio je posebna poglavlja „ubojstvu obitelji Zec“, „slučaju Gospić“, „logorima u Hercegovini“, „Dretelju“, „Medačkom džepu“ i „zločinima nakon ‘Oluje“. Iako su, bez sumnje, ti događaji imali i negativne vanjskopolitičke posljedice, zanimljivo je da Granić ni u jednoj svojoj knjizi ne posvećuje posebna poglavlja pokoljima Hrvata na području Republike Hrvatske, ali i pokoljima Hrvata u BiH u Lašvi, Bugojnu, zločinima u Dusini i Trusini, Uzdolu i Grabovici, a i ti su zločini trebali imati velike vanjskopolitičke reperkusije da je bilo volje, pameti i rodoljublja i to baš u diplomaciji koja je na takve strahote trebala reagirati i raditi pritisak na međunarodne čimbenike. Da je nešto u tom smjeru Granić radio, sigurno bi se bar negdje pohvalio, zar ne? Zar je smjenjivanje Mate Bobana bilo važnije od tih pokolja? Zar je to posao ministra vanjskih poslova? Na kraju, Granić bi kao ozbiljan državnik trebao znati razdvojiti istinu od neprijateljske propagande i u „slučajevima“ kojima posvećuje poglavlja. Za ilustraciju: ne postoji nikakav „slučaj“ Medački džep, to je samo sjajna operacija Hrvatske vojske i ništa više. Niti jednog jedinog zločina tamo nema, osim srpskih izmišljotina koje prolaze samo na „hrvatskim“ sudovima, o čemu smo ovdje već više puta pisali. Granić je već tada trebao to znati ili barem pokušati biti pametniji. Koliko je sam Tuđman vjerovao Graniću svjedoči i to da Granić ništa ne zna o detaljima te operacije, čak ni kad se radi o njezinim međunarodno-pravnim implikacijama.
No dokle seže Granićeva protutuđmanovska zagriženost saznali smo na sprovodu uglednom liječniku i humanistu Slobodanu Langu, kada je u prisutnosti stotina ljudi koji su mu došli odati posljednju počast, govorio o svojoj misiji. Granić je svojim konstrukcijama tom prilikom iskoristio Slobodana Langa kako bi još jednom izdigao sebe i svoju „ratnu misiju“ iznad svih ostalih i cjelokupne hrvatske politike tog vremena. Učinio je to onako kako je već navikao, teško optuživši hrvatsku politiku onog vremena, koja je po njemu, za ljude koji su željeli humanitarno djelovati i štititi ljudske živote, bila opasnija i od JNA, i od četnika i mudžahedina u Bosni. Za njega je angažman na zatvaranju „logora u Hercegovini“ bio teži i po život opasniji od pregovora s četnicima. Kao i sve što je bilo negativno u to vrijeme, u skladu s politikom detuđmanizatora, Granić je i odgovornosti za ovo prebacivao na Tuđmana i „radikalni dio HDZ-a“, u koji je smjestio Gojka Šuška od kojega se nakon njegove smrti oštro distancira. Kolike su zasluge Granića i njemu sličnih za sramotnu presudu hercegovačkoj šestorki? Istovremeno Granić nikada nije našao ni jednu riječ pokude za udbaško-komunističku struju u HDZ-u, ali ni za tzv. tehnomenadžere koji su stvaranje i obranu države uglavnom koristili za stvaranje i obranu svoga nezakonito stečena imetka.
GRANIĆ JE BIO PROTIV TUŽBE ZA GENOCID PROTIV JUGOSLAVIJE
Kakav je bio Mate Granić najbolje oslikava njegovo ponašanje nakon što je Vlada, u kojoj je on bio ministar vanjskih poslova, podnijela Tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) Međunarodnom sudu pravde u Haagu 2. srpnja 1999.. Naime dolaskom Račanove Vlade, Hrvatska je prestala sudu dostavljati dokazni materijal kojim će poduprijeti tužbu, pa je sud odredio dodatnih šest mjeseci za dostavljanje dokaza. Dok su Račanovi ministri i koalicijski partneri razmatrali odustajanje od tužbe, a njegov brat Goran vukao svoje izdajničke poteze kroz vladin ured za suradnju s haaškim sudom (čiji je bio predsjednik), Mate Granić je smatrao „da je Hrvatska dolaskom Račana na vlast puno dobila“. U Slobodnoj Dalmacije (22.03.2000) izjavljuje da je ta tužba podignuta za vrijeme HDZ-ove strategije zaoštravanja odnosa s Haagom te da je „trebala biti više politički, a manje pravni, manevar tadašnjeg hrvatskog državnog vrha prema Međunarodnom sudu za ratne zločine“, nastavljajući da „nije naišla na jednoglasnu podršku u tadašnjem državnom vrhu“. Tome su se, prema tvrdnji samog Mate Granića, osim njega protivili i bivši ravnatelj HIS-a Miroslav Šeparović (danas predsjednik Ustavnog suda), bivši ministar obrane Pavao Miljavac (danas predsjednik Hrvatskog generalskog zbora), te profesori prava dr. Bakotić i Josipović, koji su angažirani kao pravni stručnjaci. Navedeni „mirotvorci“ i „pravni stručnjaci“ smatrali su da je podizanje tužbe nakon normalizacije odnosa prilično politički riskantno, a kao ključni razlog naveli su mogućnost protutužbe Jugoslavije zbog operacija Bljesak i Oluja! Bar je Granić trebao znati, a prema položaju bar Šeparović i Miljavac, da je Hrvatska već tada raspolagala doslovno kamionom samo srpskih dokumenata kojima se i agresija Srbije i pokušaj genocida može dokazati u jedno poslijepodne na sudu (sjetimo se, to je kamion koji je Srbija poslala Savi Štrpcu da spasi arhivu Krajine, a ovaj na njega natovario bijelu tehniku i zbrisao ostavivši sve dokumente Hrvatskoj). Da o hrvatskim obavještajnim dokumentima i ne govorimo. Protivljenje tužbi uopće nem pravnih temelja, ni Bljesak ni Oluja s tom tužbom nemaju nikakve veze, taj argument služi samo kao prikrivanje potpunog prijezira tih osoba prema hrvatskim nacionalnim interesima i pravdi.
Mate Granić ovom se knjigom sam razotkrio kao veleizdajnik i to za iskusnog diplomata, kakvim se voli predstavljati, na prilično glup način. Naime, predstavljajući se kao neka opozicija Tuđmanovom „režimu“ sam sebe optužuje za djela za koja bi u svakoj normalnoj državi završio u zatvoru. Misleći valjda da se to tako radi – prema doskočici da je država jedini brod koji pušta odozgo – sam govori o tome da je odavao državne tajne novinarima, o mobitelima koje su mu plaćali stranci, o pritiscima na Hrvatsku koje je u stvari sam inicirao! Kad Granićevu politiku svedemo na operativnu razinu, njegovo se diplomatsko djelovanje može svesti na odavanje tajni stranim diplomatima, pokušaje kompromitacije političkih i vojnih odluka hrvatskog vrha radi osobnih obračuna i propust djelovanja u korist hrvatskih interesa kad je to bilo potrebno ili moguće. I što je najbolje, on to sve sam implicira u svojim djelima – samo treba vidjeti što je on stvarno, konkretno radio, od čega su se ti njegovi visoko-diplomatski potezi stvarno sastojali. Možda nije slučajno da je sličnu tupost pokazao Ivo Josipović nedavnom tvrdnjom da su širokobriješki fratri bili legitimni cilj partizana u 2. Svjetskom ratu. Jedino dostupno pravno, tj. sudsko svjedočanstvo (dakle, relevantno za raspravu jednog profesora prava) ono je u kojem partizanski pukovnik govori o zarobljenim fratrima koji su strijeljani, govori, dakle, o partizanskom ratnom zločinu.
Čini se da Očenašek nakon toliko godina muvanja po zrinjevačkim, gornjogradskim ili podsljemenskim hodnicima uopće ne razumije bit diplomacije. To nije samo ono što američki diplomati zovu coocky-pushing, kolačići, šampanjac, maniri i spremnost na kompromis u pogledu bilo kojeg pitanja. Ne, a pogotovno ne u ratu; diplomacija je ono što se u strategiji zove „vanjski manevar“, to je onemogućavanje protivniku da iskoristi vojni uspjeh, politička eksploatacija svakog vlastitog vojnog uspjeha i stalno, stalno bdijenje nad vlastitom međunarodnopravnom pozicijom. Na žalost, diplomacija Mate Granića to ni dan danas ne shvaća, ta je slabost ugrađena u sustav već u odabiru hrvatskih diplomata. Granićev je domet upravo coocky-pushing, trač i olajavanje kolega radi nekakvih osobnih probitaka uz potpuni prezir prema nacionalnim interesima. Možda jedino to i možemo očekivati od političara kojemu je politički raspon od Milke Planinc do Franje Tuđmana.
GRANIĆ I ŠIMONOVIĆ – PRAVA LICA HRVATSKE PROTIV OLUJNE DIPLOMACIJE
Granić je smatrao da su Tuđman i Šušak ektremisti koji hoće ratom osloboditi Hrvatsku protivno željama međunarodne zajednice a Šimonović je bio spreman kao hrvatski ministar pravosuđa optužiti Gotovininu obranu za krađu dokumenta! Da se ne zaboravi, 10. prosinca 2009. godine tadašnji ministar pravosuđa Ivan Šimonović razgovara s američkim veleposlanikom Jamesom B. Foleyem u zgradi u Ulici grada Vukovara. On podnosi izvješće američkom veleposlaniku i kaže: “Hrvatska vlada objasnit će sudskom vijeću da svi dokazi akcijskog tima upućuju na Gotovinu i njegove suradnike kao osobe odgovorne za krađu dokumenata”…”Optužiti Gotovinu i njegov tim u sudnici vrlo je osjetljivo za Hrvatsku vladu s obzirom na Gotovinin ugled nacionalnog heroja u hrvatskom narodu „ rekao je Šimonović. „Šimonovića čak brine i to kakav će biti fizički raspored u sudnici te hoće li Vladini stručnjaci imati Gotovinu u svome vidokrugu dok budu svjedočili” .Tako piše u piše u bilješci o susretu američkog veleposlanika Foleyja s ministrom pravosuđa Šimonovićem 10. prosinca 2009. koju je objavio WikiLeaks. Na predstavljanju Granićeve knjige, nekadašnji Granićev zamjenik i najbliži suradnik u Ministarstvu vanjskih poslova Ivan Šimonović rekao je: “Ako dijelovi ove knjige izazovu kontroverze, to je samo dobro jer provocira raščišćavanje. Premda istina ponekad i za ponekog može biti i neugodna, za Hrvatsku je u svakom slučaju dobra i korisna”. Da, istina zaista može biti neugodna, zar ne!
Mate Granić – Čuvar tajni Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića
U jednom od intervjua u Nacionalu (Sedam sudbonosnih godina diplomacije 25.10.2005) Mate Granić optužio je hrvatsku obavještajnu zajednicu za prisluškivanje pa je odlučio podržati Mesića, Račana i Karamarka da je rasture napisavši „obavještajnu zajednicu treba hitno restrukturirati jer se bavila politikom i služila najrigidnijoj struji HDZ-a“ i samom Tuđmanu! Opušteniji, nekoliko godina kasnije u istom tjedniku Mate je objasnio kako je „preveslao“ zloglasne Tuđmanove obavještajce kazavši Pukaniću: „ Za vrijeme posljednjih godina Franje Tuđmana u HDZ-u je došlo do snažnih podjela i jedna od posljedica bilo je takvo ponašanje obavještajne zajednice. Imao sam i ja svoje ljude u tim službama i znao sam što se događa. Prisluškivali su mene, Ivu Sanadera i naše najbliže suradnike. Doskočili smo im na dva načina: u Ministarstvu smo imali jedan ured koji je bio zaštićen od prisluškivanja, a kad smo htjeli popričati o važnim unutarnjim pitanjima, Sanader i ja šetali smo se po Zrinjevcu. Uz to, imao sam tajni inozemni mobitel za koji nikada nisu doznali. Mate nije objasnio Pukaniću tko mu je dao taj mobitel i tko ga je plaćao! Ministar Granić do danas nije shvatio da službe ne prisluškuju „mobitele“, nego dokazane neprijatelje Hrvatske iz inozemstva koji su s domaćim izdajnicima sustavno radili protiv Hrvatske. Ima li danas Mate Granić „tajni inozemni mobitel“, tko ga plaća i zna li za njega Predsjednica?
