Nije teško primijetiti da Hrvatska radiotelevizija u posljednje vrijeme osvježava udarne emisije informativnog programa novim, mlađim licima
Na valu tih promjena mjesto voditeljice i urednice podnevnog Dnevnika dobila je Dajana Šošić, Dalmatinka iz Makarskog primorja, piše Slobodna Dalmacija. Djevojka iz Brela, koja je na putu do tog odgovornog novinarskog posla prošla gotovo sve stepenice u novinarstvu. Dio kolega će za Dajanu kazati kako je „mudrija od sove i pametnija od Biblije“. Istodobno, svi je, zahvaljujući ponajprije ljepuškastom izgledu, svrstavaju u mladu gardu novinarki. Neovisno od podatka da je iza nje već deset godina iskustva. – Nije loše čuti takve komplimente, makar se od pohvala ne živi! Prihvaćam komplimente, ali je važnije moje novinarsko iskustvo. Puno sam toga prošla u deset godina. Počela sam u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“, a nakon dvije godine prešla u informativni program. Najprije sam bila u Dnevniku 3, potom i kao voditeljica u redakciji Zagrebačke panorame, gdje sam pratila i Gradsku skupštinu. Radila sam i u vijestima na HRT4… – počela je Dajana Šošić.
Ove jeseni ste se s terena prebacili u studio. Bitna je to razlika…
– Meni je, kao ženi, jedan od problema što se znaju pojaviti u radu na terenu – šminkanje u kombiju! Pogotovo kad se dogodi nešto nepredviđeno. Kad kažem problem, ne mislim do kraja ozbiljno, ali uvijek treba imati malo šminke pri ruci. Nema tu ni šminkera ni frizera kao kad si u studiju. Za rad u studiju potrebno je izdvojiti puno više vremena za pripremu. Moraš više paziti na odjeću, obuću, šminku, frizuru… Dovoljno je onih koji primijete sve, ama baš sve. I najmanju sitnicu. Rad na Dnevniku i u studiju uvelike se razlikuje od rada na terenu u novinarskom smislu. Na terenu si koncentriran na jednu temu. Pripremajući Dnevnik moraš pratiti nove informacije iz različitih područja, kako ti nešto ne bi promaklo. Na terenu si više usmjeren na sebe, dok je u redakciji vrlo bitna suradnja s drugima. S druge strane, ponekad teren znači smrzavanje zimi ili „kuhanje“ ljeti. Nekad na izjave čekaš i po nekoliko sati. U studiju, pak, treba biti spreman na izmjene u posljednji trenutak. Osobito kad je riječ o podnevnom Dnevniku. Katkad se puno toga dogodi doslovce u pet do dvanaest. Tu prije svega mislim na novosti iz Vlade, Sabora, konferencije za novinare… Zna biti stresno.
Dojam je da najviše guštate u praćenju političkih tema…
– Politika me najviše intrigira. Pogotovo u posljednje vrijeme. Možete misliti što god hoćete o političkoj situaciji u Hrvatskoj, ali ne možete reći da je dosadna. Privilegij je kad iz prve ruke možete pitati političare sve što vas zanima. Uostalom, tema mojega doktorskog rada vezana je za objave političara na društvenim mrežama i utjecaj društvenih mreža na informativne programe. U radu pokušavam utvrditi na koji način i u kojoj mjeri društvene mreže utječu na informativni program javnih i komercijalnih televizija, kao i na novinarsko zanimanje općenito. Konkretno, mijenja li se uloga novinara prenošenjem vijesti s društvenih mreža, a da pritom nema priliku postaviti pitanje ili dodatno provjeriti informaciju.
Čujem da je poseban dojam na vas ostavila ne tako davna izbjeglička kriza u Hrvatskoj!?
– Intrigantno je bilo pratiti izbjeglice u Opatovcu. No, priznajem da mi najviše novinarskog adrenalina bude parlamentarni izbori i pregovori nakon izbora. Kao da najbolje funkcioniram u takvim, manje-više stresnim situacijama, kad treba brzo razmišljati i djelovati. One me motiviraju da dam sve od sebe.
Kad se mora brzo djelovati nije lako izbjeći gafove. U nas vlada takva klima da jedna nesmotrenost ili pogreška mogu prebrisati sve dobro što je dotad napravljeno…
– Znate kako se kaže, tko radi, taj i griješi. Nitko nije robot. Svatko može imati loš dan. Ne umišljam si da sam iznimka u tom smislu. Logično je da su novinari, s obzirom na posao koji rade, uvijek pod povećalom javnosti.
Događa li se da vas ljudi na ulici „presreću“ s rečenicom „Vi ste ona cura koja vodi vijesti“?
– Puno češće mi kažu da ih podsjećam na nekoga! A to, zna se, pripada već poznatim muškim štosevima.
Nedavno ste, u anketi jednog portala, proglašeni najljepšom televizijskom novinarkom u ne baš slaboj konkurenciji. Laskaju li vam takve titule?
– Simpatično mi je to. Televizija je vizualni medij, pa je izgled ponekad i prvo što gledateljima zapne za oko.
Najčešće vas viđamo u sakoima, dugim hlačama. Bez traperica, ali s majicama „do grla“?
– To mi je najdraža radna odjeća. U njoj se osjećam najugodnije. A i funkcionalna je. Kad se tako odjeneš, ne treba ti duga priprema. Kad dođeš s haljinom, uvijek treba više vremena da te ozvuče. Postupak je kompliciraniji. Ako, pak, ideš na teren, nikad ne znaš gdje ćeš završiti taj dan. Sako i hlače su zato najsigurnija kombinacija.
Čujem da se zbog nedostatka vremena često hranite na brzinu, s nogu. No, to vam, očito, ne ugrožava vitku liniju!?
– Trudim se otići na trening barem tri puta tjedno. Naravno, broj treninga ovisi o tome koliko mi je naporan radni tjedan, no najčešće uspijevam stići sve ili gotovo sve. Nisam ljubitelj teretane. To mi je prilično dosadan oblik vježbanja. Tamo idem jedino ako propustim termine joge ili pilatesa. Za ljepšeg vremena često trčim na nasipu, uz Savu. Ljeti plivam. U svakom slučaju, preferiram vježbanje na otvorenom.
Brzu hranu, pretpostavljam, zaboravljate u rodnim Brelima. Što je u tom slučaju važnije, more ili materina spiza?
– Brela su prekrasna u svako doba godine. Možda su i ljepša zimi, kad nema velikih gužvi. Kad na miru možeš prošetati uz more, uživati u miru, tišini. Svake godine oko Božića odem doma, kako bih provela blagdane sa svojima, pa obično radim za Novu godinu. No, ove godine moji dolaze u Zagreb, pa će kod mene provesti Božić. To je za mene najljepše razdoblje u godini. A ljeti sam uvijek u Brelima. Prije godišnjeg napunim torbu knjigama i čitam na plaži po cijele dane. Naravno, spasim se uz maminu kuhinju. Obožavam ribu, maslinovo ulje, pašticadu…
Ima li tijekom godine vremena za potpuno opuštanje, noćne izlaske?
– Prije sam izlazila puno više. Ne krijem da sam znala i noćariti. To je, međutim, „nemoguća misija“ u mojim novim zadacima na poslu, koji traže da ranije ustajem. U nedostatku noćnih izlazaka oslanjam se na druge oblike zabave. Odem u kino, družim se s prijateljima uz večere ili kod nekog doma, napravim đir po gradu…
Zaljubljeni ste, koliko znam, u nogomet, a kao novinarka ste pratili i Regionalnu košarkašku ligu. Jesu li vam draži nogometaši ili košarkaši?
– Pratim nogomet, posebno našu reprezentaciju i Ligu prvaka, ali ipak više volim košarku. Ona je brža i dinamičnija od nogometa.
Tko je osvojio vaše srce? Košarkaš, nogometaš ili netko treći?
– To je, ipak, privatna stvar. Već sam zaboravila vaše pitanje!
Za kraj, dokle sežu vaše novinarske ambicije?
– Realizirala sam već puno svojih želja, ali uvijek tražim nove izazove. Nešto novo što me pokreće. Voljela bih se, primjerice, okušati i u znanstvenim istraživanjima. Vjerojatno ću se i upustiti u to nakon što doktoriram. A novinarstvo je moj vječni motiv – poručuje za kraj Dajana.
Bravo mala