Ljudska bića i prirodni svijet na putu su da se sukobe
Ljudske aktivnosti nanose teške i često nepovratne štete okolišu i kritičnim resursima; želimo li izbjeći taj sukob, hitno su nam potrebne temeljite promjene; bezobzirno crpimo i zagađujemo podzemne i površinske vode zbog čega pitke vode manjka u 80 zemalja koje čine 40 posto stanovništva; ukupni morski ulov na rubu je ili je prešao procijenjeni maksimum održivosti; degradirano je 11 posto vegetacije, što je površina veća od Indije i Kine, tropske kišne, kao i druge vrste šuma brzo se uništavaju – neke bi mogle nestati već s nekoliko godina; ako želimo zaustaviti uništavanje okoliša, moramo prihvatiti ograničenja rasta populacije; povećanje razine plinova u atmosferi uzrokovano ljudskim aktivnostima, uključujući ugljikov dioksid koji se oslobađa iz gorenja fosilnih goriva i krčenja šuma, može promijeniti klimu na globalnoj razini, s projiciranim učincima od podnošljivih do vrlo teških…
Gdje ste bili ’92.?
Sažetak je to pisma upozorenja čovječanstvu i apela na djelovanje koje je napisao znanstvenik Henry Kendall, fizičar, nobelovac, osnivač “Saveza zabrinutih znanstvenika” (Union of Concerned Scientists). Bilo je to 1992. godine.
Oko 1700 nezavisnih znanstvenika iz 65 zemalja, među kojima više dobitnika Nobelove nagrade, potpisalo je tada ovu izjavu u kojoj je navedeno i što bi čovječanstvo moralo učiniti; među ostalim, odmaknuti se od fosilnih i okrenuti neiscrpnim, obnovljivim izvorima energije kako bi se smanjile emisije stakleničkih plinova i onečišćenja zraka i vode. Na kraju pisma, traži se da se ovome zadatku pridruže svi – od globalne znanstvene zajednice do svjetskih lidera i vjerskih vođa.
U Hrvatskoj je te 1992. godine već trajao rat: pod ovim apelom nije potpisan ni jedan znanstvenik iz naše zemlje.
Na upozorenje od prije četvrt stoljeća podsjetili su autori drugog upozorenja, datiranog prošle, 2017. godine, objavljenog u časopisu BioScience; potpisalo ga je točno 15.364 znanstvenika iz 184 zemlje, uključujući ovaj put i Hrvatsku, odnosno desetak potpisnika sa sveučilišta i instituta u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu.
U novom upozorenju znanstvenici su pogledali unatrag kroz nove, s različitih službenih adresa prikupljene relevantne podatke koji su pokazali alarmantne trendove: s izuzetkom stabilizacije stratosferskog ozonskog sloja (što pokazuje da možemo napraviti pozitivne promjene kad odlučno djelujemo, upozoravaju autori “drugog upozorenja”) i napretka postignutog u smanjenju ekstremnog siromaštva i gladi, u mnogim drugim područjima situacija je lošija nego prije 26 godina.
Stanovništvo Zemlje, recimo, povećalo se za dvije milijarde ili 35 posto, količina pitke vode po stanovniku globalno je smanjena za 26 posto, a posebno je zabrinjavajući trenutačni smjer potencijalno katastrofalnih klimatskih promjena uslijed rastućih stakleničkih plinova iz gorenja fosilnih goriva.
Je li već kasno?
Naučili smo puno od 1992. godine, ali napredak hitno potrebnih promjena u politici zaštite okoliša, ljudskog ponašanja i globalnih nejednakosti još uvijek nije dovoljan, kaže se u prošlogodišnjem upozorenju čovječanstvu.
Navode se u tom upozorenju i brojni primjeri – bez redoslijeda po važnosti i hitnosti – koraka koje bi trebalo poduzeti; među ostalima, daljnje smanjenje stopa fertiliteta osiguravanjem da žene i muškarci imaju pristup obrazovanju i uslugama planiranja obitelji; osmišljavanje i promicanje novih zelenih tehnologija i masovno usvajanje obnovljivih izvora energije, uz ukidanje subvencija za proizvodnju energije kroz fosilna goriva, itd.
Sve glasnije se, međutim, postavlja pitanje: je li već kasno? U vrijeme ove ljetne sezone kad sjeverna Zemljina hemisfera gori – i doslovno – pod visokim temperaturama i široko rasprostranjenim snažnim toplinskim valovima, buja zabrinutost uobličena u pitanje jesmo li Zemlji već napravili previše štete, možemo li tu štetu popraviti i kako (što zapravo samo znači da dosadašnja upozorenja znanstvenika o tome što se događa te što i kako možemo učiniti u općoj populaciji nisu uhvatila korijena).
Početkom kolovoza New York Time Magazine objavio je specijal – veliki dvodijelni članak Nathaniela Ritcha, novinara koji je nakon godinu i pol ozbiljnog proučavanja problematike klimatskih promjena i mnogih razgovora s klimatolozima te znanstvenicima i stručnjacima drugih područja iznio zaključak kako smo šansu za eliminiranje opasnosti od klimatskih promjena imali u dekadi od 1979. do 1989. – kad smo već dobro znali što se događa, a imali smo prostora za djelovanje – te kako je sada prekasno, i kako već “gubimo Zemlju”.
Scenariji su strašni – klimatski sporazum postignut u Parizu 2015., potpisan na Dan planeta Zemlje 2016. godine, naziva se “neprovedivim”, a njegov cilj od ograničavanja porasta temperature od dva stupnja, kako ga je ocijenio klimatolog James Hansen, “receptom za dugoročnu katastrofu” koja bi sad već bila najbolji scenarij.
Zagrijavanje od tri stupnja značilo bi šume na Arktiku i gubitak većine obalnih gradova, četiri stupnja – trajnu sušu u Europi i pustinju na golemim područjima Kine, Indije i Bangladeša, nenaseljeni američki jugozapad i Polineziju pod morem, dok bi povećanje od pet stupnjeva u odnosu na predindustrijsko vrijeme moglo značiti kraj ljudske civilizacije.
Gdje je Rubikon?
Nekoliko dana poslije objave dramatičnog članka u NYTM-u, časopis “Proceedings of the National Academy of Sciences” objavio je novu studiju, “Putanje Zemljina sustava u antropocenu”, čiji autori upozoravaju da zadovoljavanje ciljeva postavljenih Pariškim sporazumom nije garancija da nećemo prijeći kritičnu točku nakon koje će se zagrijavanje nastaviti čak i ako ne bude novih emisija. Dogodit će se to u slučaju odmrzavanja permafrosta (i oslobađanja džepova metana), gubitka metanskih hidrata s dna oceana, smanjenja polarnih ledenih ploča…, i moglo bi prouzročiti domino efekt koji bi bilo jako teško ili nemoguće zaustaviti.
Autori navode i kako ne znamo točno gdje je ta točka nakon koje bi procesi postali samoodrživi i nepovratni – mogla bi biti prilično daleko, ali mogla bi biti i ispod povećanja od dva Celzijeva stupnja.
U moru “kasno je – nije kasno” studija i rasprava, ističe se optimistična nova studija objavljena u časopisu Nature Energy koja pokazuje da je moguće ograničiti globalno zagrijavanje na 1,5 Celzijevih stupnjeva i time spriječiti katastrofalne, nepovratne štete na okoliš planeta – i to možemo učiniti istodobno podižući standard življenja.
Taj scenarij mogao bi se postići smanjenjem potrošnje energije za 40 posto, unatoč porastu stanovništva, dohotka i aktivnosti, navodi se u prvoj studiji do sada koja pokazuje da takve šanse postoje uz tehnologiju kojom danas raspolažemo. Međutim, ono što istraživači predlažu nije lako ostvariti i zahtijeva dosad neviđena nastojanja donositelja odluka, tvrtki i samih potrošača.
Trebalo bi donijeti nove propise koji bi pooštrili postojeće standarde, nastaviti raditi na inovacijama i poboljšanju efikasnosti postojećih tehnologija, a potrošači bi morali podupirati sve te mjere i ugraditi ih u svoje živote. Teško jest, ali je moguće.
No iz sadašnje (osobito naše, lokalne hrvatske) perspektive, teško je zamisliti prijevoz baziran na dijeljenju i korištenju “na zahtjev” voznog parka električnih automobila, iako bi to, kako se navodi i članku, uz povećanu iskoristivost kapaciteta i smanjenje ukupnog broja vozila na cesti, globalnu potrošnju energije za prijevoz smanjilo do 2050. godine za 60 posto.
A Hrvatska? Ma koja klima…
Koliko je takvu promjenu u ponašanju teško i zamisliti, a kamoli ostvariti, ilustrira podatak da je u Hrvatskoj samo ove godine novokupljenih gotovo 44.000 novih automobila, od čega su tek 22 električna (udio od 0,1 posto) i 505 hibridna (1,1 posto). A “dizelaši” kojih se Njemačka odriče okreće čistijim izvorima energije, svoje su kupce našli – u Hrvatskoj.
Možda će nas – sve nas na kugli zemaljskoj – prilike natjerati da ubrzano uvodimo ne samo tehnološke, nego i bihevioralne inovacije. Samo da ne zakasnimo.
A je li već kasno da nešto napravimo na globalnoj razini ili još imamo šansu, i što bismo, kao prvo i najvažnije, trebali poduzeti da bismo spriječili mogući katastrofalni scenarij, pitali smo i trojicu eminentnih hrvatskih znanstvenika kojima su u fokusu znanstvenog interesa i rada i različiti aspekti djelovanja klimatskih promjena – dr. sc. Ivicu Vilibića sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, dr. sc. Darka Koračina, profesora na Odjelu za fiziku PMF-a Sveučilišta u Splitu, te dr. sc. Branka Grisogona, profesora na Geofizičkom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu.
Branko Grisogono: Nije kasno, ali vrijeme curi sve brže
Još nije kasno za kvalitetne i ciljane globalne akcije da se izbjegnu najgori klimatski scenariji za kraj ovog i početak idućeg stoljeća, ali vrijeme nam curi sve brže. Ni dva Celzijeva stupnja porasta globalne prizemne temperature na kraju 21. stoljeća u odnosu na takvu pri kraju 19. stoljeća nije dobro zbog rizika od brojnih nepovratnih reakcija u ekološkim sustavima.
Stoga nam se valja fokusirati na dopušteno globalno prizemno zagrijavanje od 1,5 stupanj do kraja 21. stoljeća, što će ionako proizvesti, a već i proizvodi, značajne promjene u biljnom i životinjskom svijetu, što paralelno i neminovno dovodi i do nastavka klimatskih promjena prouzročenih ljudskim aktivnostima.
Dopunsko je pitanje kako ćemo doći do tih 1,5. Hoćemo li ih, na primjer, premašiti u idućim desetljećima pa se onda pri kraju stoljeća ipak “spustiti” na tih skoro magičnih 1,5 stupanj? Nije svejedno za prirodu, a onda i čovječanstvo, kojim putem ići k cilju spomenutog globalnog porasta do 1,5 ºC.
Efekti će biti različiti zbog pamćenja klimatskih podsustava, poput raznih lokalnih i regionalnih eko-identiteta. Zna se da koraljni grebeni, neka morska dna i polarna područja jako pate od ovih klimatskih promjena.Slično je s ljudskim tijelom. Nije svejedno hoćete li od povišene tjelesne temperature od npr. 38 ºC, ravno doći do 37 ºC, ili ćete ići prvo na 40 ºC, ili više, pa tek onda na 36,9 ºC.
Neki dijelovi svijeta će svakako ići i preko 3 Celzijeva stupnja pa tek možda onda na spomenutih globalnih 1,5 º C. Mi ne znamo točno gdje nam je klimatska točka bez povratka, tzv.critical point of no return; vjerojatno je to komplicirana hiper-ploha u višedimenzijskom parametarskom prostoru klimatskih događaja, ali nam to ne smije biti izgovor za pasivnost.
Postoje već danas tehnologije koje uz dalje ulaganje u njihov razvoj mogu pomoći energetskom, agronomsko – šumarskom i prometnom sustavu da ne prijeđemo prekomjernu granicu globalnog zagrijavanja u kratkom vremenu.
Darko Koračin: Ima načina, ali nema konsenzusa
– Kao što je poznato, već sada se suočavamo s ljudski uvjetovanim posljedicama svjetski raširenog gorenja fosilnih goriva koje uzrokuje emisiju stakleničkih plinova te promjenama okoliša koje pojačavaju utjecaj globalnog zatopljenja.
Pored zatopljenja kopnenih područja te otapanja ledene kore, daljnji utjecaj je acidifikacija oceana i poremećaji u maritimnoj biologiji. Trenutna obustava emisija stakleničkih plinova je najbolje što bi trebalo učiniti, no to nije realistično.
I u tom slučaju bi i dalje bilo prisutno smanjeno zatopljenje jer osnovni staklenički plinovi kao CO2 imaju dug period raspada. Postoje procjene u vezi smanjenja emisija i posljedičnog porasta globalne temperature. Tako, na primjer, ako bi se ciljalo da globalna temperatura poraste “samo” za 2°C na kraju stoljeća trebalo bi smanjivati emisije tako da u 2050. budu 50 do 80 posto u odnosu na emisije iz 2000.
Krajnji ekstremni uvjeti bi bili da ako se emisije povećavaju tako da su u 2050. do 140 posto u odnosu na emisije iz 2000., procjena je da bi globalna temperatura porasla za 4,9 do 6,1 Celzijeva stupnja, što bi svakako imalo velike katastrofalne posljedice.
Što napraviti? Prvo obustavu ili značajno smanjenje emisija, a paralelno razviti sve oblike obnovljivih energija – vjetar, solarna, biomasa, hidro, pa čak i nuklearna, uz određene rezerve.
U zadnje vrijeme razvijaju se i tehnologije korištenja fosilnih goriva s potpunim zatvaranjem CO2 koji se onda injektira u bušotine fosilnih rezervi.
Daljnje mjere se odnose na zabranu deforestacije, značajno povećanje efikasnosti vozila i aviona te razvoj javne transportne tehnologije, izgradnju energetski efikasnih zgrada, te ugradnju principa očuvanja energije i recikliranja.
No, sumarno se može reći da je veliki problem što nema konsenzusa svih zemalja i svijesti da sve zemlje moraju sudjelovati odmah u smanjenju emisija i razviti metode adaptacije za već sada postojeće posljedice klimatskih promjena ne samo u temperaturi zraka i mora, podizanju razine mora te otapanju ledene kore nego i u drugim aspektima kao što su intenziteti
oborina, promjene hidrološkog ciklusa, otapanje permafrosta, promjene i migracije vegetacijskih formi te životinjskog svijeta.
Ivica Vilibić: Nisam optimist
Nikad nije kasno za djelovanja koja bi dovela do ublažavanja klimatskih promjena, jer samim našim trudom oko rješavanja problema ili ignoriranjem problema odabrat ćemo okvire i scenarije buduće klime. Promjene klime nisu crno-bijele, već je moguće mnoštvo različitih scenarija budućnosti, koji svi ovise o emisijama stakleničkih plinova u atmosferu.
Dakle, potrebno je reducirati emisiju stakleničkih plinova, izbjegavanjem korištenja fosilnih goriva. Iako neki dijelovi svijeta, na primjer Europa, tome posvećuju mnogo pažnje, veliki dijelovi svijeta nemaju namjeru smanjiti korištenje fosilne energije, dijelom zato što nemaju tehnologiju za proizvodnju čiste energije (koja je skupa), a dijelom jer im je profit na prvom mjestu – na primjer SAD i Trump. Stoga nisam baš neki optimist po tom pitanju, što je temeljeno i na opažanjima porasta koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi.
Ono što nam preostaje, posebice manjim državama kao što je Hrvatska, jest da se prilagodimo klimatskim promjenama, odnosno da definiramo mjere i akcije kojima će se ublažiti djelovanje klimatskih promjena.
Ako su, na primjer, ljeti suše i nestašice vode učestalije, onda načiniti sustave navodnjavanja (Slavonija) odnosno retencijska jezera (priobalje) koja bi redistribuirala vodu iz zimskih u ljetna razdoblja; ako razina mora raste, podizati obalna područja i infrastrukture (npr. kanalizacija) kao i zabraniti gradnju u niskim područjima, itd.(Slobodna Dalmacija)