J. Rogošić: Opstojnim razvojem do snažnije i bolje Hrvatske

Prof. dr. sc. Jozo Rogošić, redoviti je profesor na Odjelu za ekologiju, agronimiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, ali i istaknuti član HSP AS.

Nedavno je napisao vrlo zanimljiv rad na temu „NAČELA I PREPORUKE OPSTOJNOG RAZVOJA REPUBLIKE HRVATSKE“ u kojem iznosi viziju kako bi se Hrvatska kao članica Europske unije trebala postaviti prema okolišnom zakonodavstvu u gospodarstvu. Njegov rad objavljujemo u cijelosti:
„U modernom društvu u kojem živimo problematika zaštite prirode i okoliša sve više zaokuplja svjetsku javnost. Nagli porast ljudske populacije i ubrzani tehnološki razvitak danas se najočitije odražava u gotovo nepovratnoj degradaciji tala, voda i zraka. Neusklađenim i neadekvatnim aktivnostima u okolnom prostoru, čovjek je ne samo uzročnik ozbiljnih poremećaja prirodne sredine u kojoj živi, već “reže granu” vlastitoga opstanka, kao i opstanka mnogih drugih živih organizama na Zemlji. Svijest o iscrpljivosti prirodnih bogatstava nameće potrebu iznalaženja najpovoljnijih rješenja koji će pomiriti ambicije i potrebe čovječanstva i mogućnosti koje nam pruža planet Zemlja. Usklađenost socijalnih, gospodarskih i ekoloških aspekata razvitka moguće je ostvariti u društvu koje se temelji na znanjima koja definiraju uvjete opstojnog razvitka, osiguravaju pravilno korištenje obnovljivih prirodnih resursa, očuvanje kakvoće prirodnog okoliša, te raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta. Čovjek se ne može odreći prava da intervenira u prirodi, da je prilagođuje svojim potrebama, ali ta intervencija mora biti smišljena, to jest treba se temeljiti na suvremenim znanstvenim spoznajama i dostignućima.

Dakle, nije moguće zaštititi prirodni okoliš sprečavajući gospodarski razvoj društva. Stoga se politika Vlade mora usmjeriti na postizanje opstojnog razvoja, koji predstavlja moderan i suvremen pristup promišljanju razvijenog Svijeta. Opstojni razvoj  je globalni politički dogovor koji definira opći gospodarski razvoj uzimajući u obzir ravnotežu između socijalnih, ekonomskih i ekoloških sastavnica društva, gledajući od lokalne do globalne razine. Da bi se provela  načela opstojnog razvoja, Hrvatska kao članica Europske unije ima na raspolaganju niz političkih i financijskih instrumenata koji bi trebali pridonijeti postizanju tih ciljeva. Prihvaćanje i implementacija okolišnog zakonodavstva u gospodarstvu kojim se definira opstojni razvoj, predstavlja opća načela novog, sveobuhvatnog i dinamičnog  razvoja hrvatske države  u 21. stoljeću.

Ključne riječi: Hrvatska, zaštita prirode i okoliša, opstojni razvoj.

Uvod

Koncept održivog razvoja Republike Hrvatske trebao bi se u prvom redu temeljiti na definiranju politike i strategije trajnog gospodarskog i socijalnog napretka hrvatskog društva, bez značajnije opasnosti za okoliš i obnovljive prirodne resurse važne za ljudsku djelatnost u budućnosti. Gospodarski razvoj i blagostanje ni u kojem slučaju ne smije ugrožavati opstanak narednih naraštaja, nekontroliranim trošenjem neobnovljivih prirodnih resursa, te dugoročnim devastiranjem i zagađivanjem prirodnog okoliša. Prema tome, definiranje koncepta održivog razvoja Republike Hrvatske podrazumijeva ostvarivanje ravnoteže između ekonomskih, društvenih  i ekoloških zahtjeva,kako bi se s jedne strane postiglo  zadovoljavanje zahtijeva sadašnjeg naraštaja bez ikakvog posebnog ugrožavanja opstanka narednih.

Nadalje, održivi se razvoj nameće kao rješenje za ostvarivanje ravnoteže između unapređenja  kvalitete života (ekonomska komponenta), ostvarivanja društvenog blagostanja i mira (društvena komponenta) i stvorenih pretpostavki za očuvanje prirodnog okoliša kao općeg dobra (ekološka komponenta) o kojima ovisi opstojnost sadašnjih i budućih naraštaja.U Izvještaju Svjetske komisije za razvoj i okoliš predstavljenom 1987. godine pa sve do današnjih dana, održivi razvoj je postao jedan od najvažnijih pretpostavki u oblikovanju i provođenju razvojnih politika u svijetu. Tu se kao primarni cilj nameće održivo iskorištavanje prirodnih resursa, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, čime zaštita prirode i okoliša napušta tradicionalni pristup gledanja, koji se isključivo odnosio na   zaštitu ljudskog zdravlja i očuvanje cjelovitosti ekosustava. Danas u konceptu održivog razvoja društva svoja polazišta nalaze svi suvremeni gospodarski  i društveni trendovi. Naime, štetne posljedice na prirodni okoliš ujedno štete društvu u cjelini i obrnuto. Sveukupni učinak u zaštiti prirode i  okoliša izravno pridonosi gospodarskom rastu, zapošljavanja i konkurentnosti.  Kao što je vidljivo na slici 1, možemo istaknuti tri temeljne komponente održivog razvoja društva, koje se može ostvariti kroz dinamično gospodarstvo s visokom zaposlenošću, ekonomsko i socijalno zajedništvo, visoki stupanj obrazovanja, zaštite zdravlja i očuvanja prirodnog okoliša.

Uzimajući u obzir sve dosadašnje konferencije i deklaracije o zaštiti okoliša koje su organizirali Ujedinjeni narodi, održivi razvoj predstavlja jedan globalni politički dogovor, koji u svojim temeljnim postavkama uključuje ravnotežu između društvenog, ekonomskog i ekološkog aspekta opstojnog razvitka od lokalnih do globalnih razmjera. Provođenje održivog razvoja u lokalnoj i široj društvenoj zajednici je moralna i etička dužnost, za  koju postoje snažni gospodarski razlozi. Koncept opstojnog razvoja Hrvatske trebao bi biti temelj naše politike, poglavito u prevladavanju gospodarske krize, a koju slijede sve razvijene zemlje Svijeta, uključujući Europsku uniju, čija smo članica. Općenito se smatra da globalno gospodarstvo može biti obnovljeno samo uvođenjem koncepta opstojnog razvoja.

Razvoj politike zaštite okoliša i opstojnog razvoja u Svijetu

Važan događaj koji je potaknuo svjetsku javnost o zaštiti okoliša bila je Konferencija Ujedinjenih naroda  o čovjekovom prirodnom okolišu održana u Stockholmu 1972. godine, na kojoj je pitanje zaštite okoliša predstavljeno kao globalni cilj. Tada je ujedno definirana zajednička politika zaštite okoliša koja na prvo mjesto stavlja javni interes i povećanje svijesti ljudi o pitanjima koja se odnose na uništavanje okoliša, kao i poticanje novog političkog pokreta koji zastupa pravo na život u zdravom okolišu. Dakle, od početka 1970-ih godina, raste interes javnosti za okoliš koji je povezan sa sviješću o ekološkim problemima koji su posljedica prevelike industrijalizacije i urbanizacije. U organizaciji Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru 1992. godine održana je Konferencija o okolišu i razvitku (United Nations Conference on Environment and Development – UNCED), gdje je pozornost svjetske javnosti bila usmjerena na sve veće probleme vezane za ekonomski razvoj i devastiranje okoliša na lokalnoj i globalnoj razini. Na istoj je konferenciji usvojena Deklaracija i Akcijski plan za 21. stoljeće,  poznata pod nazivom Agenda 21 (sl. 2), čime je javnosti odaslana snažna potpora načelu opstojnog razvoja. U okviru Agende 21, članak 8. pozivaju se države pristupnice da donesu nacionalne strategije za opstojni razvitak (NSOR) koje bi trebale dopuniti i uskladiti različite sektorske ekonomske i socijalne politike, kao i politike zaštite okoliša s već postojećim nacionalnim planovima i programima.

Na općoj skupštini Ujedinjenih naroda (2000. god.) usvojena je Milenijska deklaracija (United Nations Millennium Declaration), kao politički dokument Ujedinjenih naroda za 21. stoljeće, koji definira razvojne ciljeve od interesa za cjelokupnu međunarodnu zajednicu i  aktivnosti koje bi trebale pridonijeti njihovom ostvarivanju. Jedan, od ukupno osam Milenijskih razvojnih ciljeva (Millennium Development Goals), za koje su se države članice obvezale da će ih ostvariti do 2015. godine, uključuje načelo održivog razvoja koji time postaje važan čimbenik politike zaštite okoliša.

Načela održivog razvoja opće su prihvaćena na Svjetskom samitu u Johannesburgu (2002. god.) gdje dobivaju jaku međunarodnu političku podršku o održivom razvoju (World Summit on Sustainable Development – WSSD). Na istoj su konferenciji donesene odluke da države članice izrade regionalne i nacionalne strategije održivog razvoja i  započnu s njihovom implementacijom. Sukladno tome, uvođenje načela održivog razvoja u nacionalne razvojne strategije također je jedan od ciljeva Milenijske deklaracije donesen dvije godine ranije. Obadva samita organizirana od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 2000. godine, Milenijska deklaracija i Milenijski ciljevi razvoja, a kasnije i Plan provedbe milenijskih ciljeva usvojeni su na Svjetskom sastanku na vrhu o održivom razvoju 2002. godine. To su ujedno bili poticaji za jačanje regionalne suradnje na promicanju i provedbi načela održivog razvoja.

Koncept  opstojnog razvoja društva

Prijašnji načini planiranja razvoja društva  i donošenje odluka u tom pravcu provodili bi se odvojeno  prema različitim sektorima pridonoseći odvajanju gospodarskih od socijalnih i ekoloških komponenti društva. Planirajući razvoj na takav način nije postojala usklađenost i uzajamnost između prirodnog okoliša, društvenog i gospodarskog razvoja te se pri donošenju odluka nije uzimala u obzir cjelokupna strategija razvoja društva koja bi uključivala razvojne ciljeve koji su gospodarski učinkoviti, društveno pravedni te prihvatljivi po prirodni okoliš. Dakle, u cjelovitom razvoju Republike Hrvatske svakako bi trebalo sustavno i objedinjeno razmatrati međusobne utjecaje gospodarskih, društvenih, fiskalnih, energetskih, poljoprivrednih, prijevoznih, trgovinskih i drugih programa i aktivnosti. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, svaka bi Vlada trebala podržati Strategije održivog razvoja Hrvatske kako bi se uskladili društveni programi s programima zaštite prirode i  okoliša s ukupnim gospodarskim razvojem na razini svih ministarstva. Međutim, često je slučaj da se održivi razvoj poistovjećuje samo sa segmentom zaštite okoliša, pri čemu je u svom djelokrugu rada za održivi razvoj najčešće zaduženo samo ministarstvo zaštite okoliša.

Program UN za okoliš donio je smjernice za izradu Nacionalnih strategija održivog razvoja u ožujku 2006. godine. Nacionalne strategije bi se trebale pripremati kroz proces u kojem sudjeluju različiti dionici, a odluke se trebaju temeljiti na rezultatima provedenih analiza, kako bi se objedinili  gospodarski, socijalni i okolišni ciljevi društva kroz pregovore i dogovore. U smjernicama se nadalje predlaže potreba kontinuiranog educiranja i jačanje svijesti o zaštiti prirode i okoliša, kao i jačanje kapaciteta svih segmenata u društvu.  Strategija opstojnog razvoja treba imati dugoročnu viziju razvoja s jasnim ciljevima i prioritetima, stoga bi trebala biti kratka, razumljiva, relevantna i realna. I konačno, samo provođenje strategije održivog razvoja mora se kontinuirano pratiti na temelju unaprijed definiranih kriterija i jasnih pokazatelja.

Strategija opstojnog razvoja Europske unije

Hrvatska kao članica EU obvezuje se da strategiju održivog razvoja uskladi sa strategijom održivog razvoja EU. Osnovni dokument strategije održivog razvoja Europske unije koji predstavlja osnovno polazište održivog razvoja je Amsterdamski ugovor  iz 1997. godine, kojim poticanje održivog razvoja i zaštite okoliša postaje jedan od temeljnih ciljeva Europske unije, što je  regulirano izmjenama u preambuli i članku 2 (ranije, članak B) Ugovora o Europskoj uniji.  Isto tako, članak 6 Ugovora o Europskoj uniji sadrži izričitu izjavu da zaštita okoliša mora biti integrirana u politike svih društvenih i gospodarskih sektora članica Europske unije.

Koncept opstojnog razvoja Europske unije ponovno je definiran tri godine kasnije u okviru Lisabonske strategije (2000. god.). Od tada je opstojni razvoj usmjeren na postizanje uravnoteženog gospodarskog rasta i stabilnosti cijena u konkurentnom gospodarstvu i društvenom napretku s visokom razinom zaštite okoliša i poboljšanja kvalitete prirodnog okoliša. Europska unija je 2006. godine nakon temeljite revizije Göteborgške strategije opstojnog razvoja iz 2001. godine, prihvatila revidiranu Strategiju opstojnog razvoja za proširenu Europsku uniju. Prepravljena Strategija se odnosila na potrebne promjene tadašnjeg neodrživog načina proizvodnje i potrošnje te je definirala integrirani pristup u izradi svih smjernica i politika zemalja članica. Primarni cilj Nove strategije opstojnog razvoja EU je prepoznati i omogućiti postizanje kontinuiranog poboljšanja kvalitete življenja sadašnjih i budućih naraštaja, putem stvaranja održivih sustava koji su u stanju upravljati i racionalno iskorištavati prirodne resurse te potaknuti ekološke i društvene inovativne potencijale u području gospodarstva, osigurati prosperitet, zaštitu okoliša i društvenu koheziju. Neki od prepoznatih prioriteta uključuju: (1) Klimatske promjene i čiste energije, (2) Održivu proizvodnju i potrošnju, (3) Poboljšanje javnog zdravstva, (4) Racionalnije iskorištavanje  prirodnih resursa, (5) Socijalnu pravednost, demografiju i migracije, kao i (6) Borbu protiv globalnog siromaštva.

Nova strategija Europske unije odnosi se za razdoblje do 2020. godine. Utemeljena je na nasljeđuju Lisabonske strategije iz 2000. godine. Nova strategija održivog razvoja Europske unije ističe potrebu za racionalnim i održivim gospodarskim rastom, koji se temelji na visokim stopama zaposlenosti, produktivnosti i socijalnoj koheziji. Strategiju Europe do 2020. godine  usvojilo je Europsko vijeće 17. lipnja 2010. Jedan od 3 prioriteta Strategije Europe do 2020. godine je opstojni gospodarski razvoj, čija je osnova zaštita prirode i okoliša , kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini. Jedno od glavnih opasnosti za prirodni okoliš su globalne promjene od kojih posebno ističemo globalne klimatske promjene, koje predstavljaju najveći izazov za čovjeka u području zaštite okoliša. Unutar Europske unije, još od 1970. godine do danas, područje zaštite okoliša regulirano je sa sedam Akcijskih programa. Tako je na primjer šesti Akcijski program za okoliš donesen 2002., a istekao je u srpnju 2012. Sljedeće 2013. godine, Europska komisija je donijela sedmi Akcijski program za okoliš, pod nazivom: “Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našeg planeta“, koji predstavlja politički okvir za održivi razvoj i zaštitu okoliša do 2020. godine. Ovaj Akcijski program donesen je za Europsku uniju i sve njezine članice . Sedmi akcijski plan za okoliš usmjeren na devet ciljeva i prioriteta, kao što su: (1) Zaštita prirode i jačanje njezine otpornosti, (2) poticanje opstojnog razvoja temeljen na učinkovitom iskorištavanju obnovljivih prirodnih resursa, (3) učinkovito rješavati opasnosti po zdravlje koje su vezane uz zagađenje okoliša, (4) poticanje provođenja europskih zakona koji se odnose na zaštitu okoliša, (5) omogućiti da relevantna politika prati znanstvena dostignuća i tehnologije, (6) osigurati potrebna financijska sredstva, (7) pronaći načina da se politika zaštite okoliša integrira u druge europske politike, (8) unaprijediti politiku opstojnosti europskih gradova, kao i (9) unaprijediti efikasnost EU u rješavanju regionalnih i globalnih izazova u području zaštite okoliša i globalnih klimatskih promjena.

Osim navedenog, Sedmi akacijski program vođen je dugoročnom vizijom do 2050. godine, a određuje prioritetne ciljeve zaštite okoliša i opstojnog razvoja koje Europska unija želi postići do 2020. Dugoročna vizija, matematički modeli i procjene do 2050. godine, uključuju i ujedno se nadovezuju na Strategiju Europa 2020, odnosno na Akcijski paket Europske unije o zaštiti klime i energije, planu o niskoj emisiji CO2 do 2050., EU-strategiji o biološkoj raznolikosti i planu racionalnog iskorištavanja obnovljivih prirodnih resursa.

Prema prikazanim konvencijama, principima i strategijama, provedba EU-politike zaštite okoliša i održivog razvoja oslanja se na načela prevencije i opreza, koji definiraju obveze da se svako zagađenje i šteta nanesena okolišu popravlja isključivo na samom izvorištu i da nastale troškove snosi dotični zagađivač.

Strategija opstojnog razvoja Republike Hrvatske

Hrvatska je još 1972. godine, prije održavanja Konferencije UN posvećene pitanjima zaštite prirodnog okoliša u Stockholmu, donijela “Rezoluciju o zaštiti životne sredine”.

Godine 1992. u organizaciji Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru donesena je Deklaracija o zaštiti okoliša i usvojen je Akcijski plan za 21. stoljeće,  poznat pod nazivom Agenda 21, kojim se Hrvatska opredjeljuje za zaštitu okoliša, čime je javnosti odaslana snažna potpora načelu opstojnog razvoja. To je prvi i danas aktualni dokument opstojnog razvoja u samostalnoj Republici Hrvatskoj, kojim se sustavno povezuje zaštitu prirode i okoliša s gospodarskim razvojem i socijalnim pitanjima.

Kasnije je Hrvatska preuzela obveze koje proizlaze iz Milenijskih ciljeva i deklaracije usvojenih na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 2000. godine. Od tada se pitanje održivog razvoja Republike Hrvatske javlja sve učestalije i spominje se na agendi  javnog, gospodarskog i civilnog sektora. Republika Hrvatska je izradila Nacionalno izvješće o provedbi ciljeva Milenijske deklaracije koje je Vlada usvojila i koje je podneseno Ujedinjenim narodima u rujnu 2004. godine. Zakon o zaštiti okoliša koji je stupio na snagu u studenom 2007. godine, uključuje Strategiju održivog razvitka Republike Hrvatske, kao dokument koji dugoročno određuje gospodarski i socijalni razvoj, kao i zaštitu okoliša na održivim osnovama. Zakonom o zaštiti okoliša date su smjernice dugoročnog djelovanja, uz definiranje postojećeg stanja i preuzetih međunarodnih obveza.

Strategija o zaštiti okoliša postavlja osnovne mjere i principe održivog razvoja hrvatskog gospodarstva, društvenog razvoja i zaštite okoliša, te određuje načine u ostvarivanju istih. Nadalje, iznose se promišljanja dugoročne preobrazbe prema održivom razvoju Republike Hrvatske, nabrajaju se institucije uključene u provedbu preobrazbe,  načini i odgovornost za provedbu, kao i praćenje same implementacije i realizacije. U konačnici, možemo istaknuti da Strategija objedinjuje različite razvojne politike, nastojeći pronaći prikladna rješenja za sve tri osnovne komponente održivog razvoja: gospodarsku, društvenu i ekološku (sl. 1).

Na temelju članka 44. Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine, br. 110/2007) Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva pokrenulo je izradu nacionalne Strategije opstojnog razvoja Republike Hrvatske, koja je usvojena u Hrvatskom saboru 20. veljače 2009. (Narodne novine, br. 30/2009). Strategija opstojnog razvoja sadrži analizu zatečenog gospodarskog, socijalnog i okolišnog stanja, te utvrđuje daljnje smjernice dugoročnog djelovanja. Strategija sadrži temeljna načela, principe i mjerila za određivanje primarnih ciljeva i prioriteta u promišljanju dugoročne preobrazbe društva prema održivom razvoju Republike Hrvatske. Nadalje, strategija je  usmjerena na dugoročno djelovanje u osam ključnih područja na kojima se temelje strateški pravci razvoja Hrvatske, gradi društvo temeljeno na znanju, te podupire kultura istraživanja i ulaganja u održivi razvoj.Neki od prepoznatih prioriteta Republike Hrvatske u različitim područjima su:

1. poticaj rastu broja stanovnika RH;
2. očuvanje okoliša i prirodnih dobara;
3. usmjeravanje na održivu proizvodnju i potrošnju;
4. ostvarivanje socijalne kohezije i pravednosti;
5. postizanje energetske neovisnosti i rasta energetske učinkovitosti;
6. jačanje javnog zdravstva;
7. povezivanje svih područja i dijelova RH;
8. zaštita Jadranskog mora, priobalja i otoka.

Kao posebni izazov u Strategiji opstojnog razvoja je naglašeno da je u svakom od osam ključnih izazova važno, između ostalog, podići obrazovnu razinu svih građana u segmentu održivog razvoja društva, kao preduvjet uspješne provedbe Strategije. U Strategiji je navedeno da će se ona provoditi putem Akcijskih planova koji će se izraditi za svaki od predstavljenih izazova.

Hrvatsku također obvezuje i Mediteranska strategija održivog razvoja (Barcelonska konvencija), a koja je usvojena na 14. redovitom sastanku, u studenom 2005. godine u Portorožu (Slovenija). Mediteranska strategija opstojnog razvoja prepoznaje opstojni prirodnog okoliša u izvornom obliku, zatim zaštita demografskog, gospodarskog, socijalnog i kulturnog identiteta, te adekvatan odgovor na izazov globalizacije i regionalne suradnje.

Najvažniji ciljevi opstojnog razvoja Republike Hrvatske

Dosadašnji prikazani program s osnovnim načelima zaštite okoliša i opstojnog razvoja u dugoročnim planovima i promišljanjima uključuje zaštitu globalne klime, poticanje gospodarstva s niskom emisijom CO2, racionalno raspolaganje energijom, očuvanje biološke raznolikosti, kao i poticanje iskorištavanja obnovljivih izvora energije.

Prirodni resursi Republike Hrvatske, uz ljepotu krajolika, te geografsku i klimatsku raznovrsnost ima velike rezerve pitke vode, dostatne površine nezagađenog poljoprivrednog zemljišta, raspolaže vlastitom rezervom energenata  dovoljnom da se pokrije barem polovica domaćih potreba. Znatna površina Republike Hrvatske još je uvijek prekrivena kvalitetnim šumskim sastojinama, a kakvoća mora omogućuje različite oblike marikulture.

Zaštita okoliša u Republici Hrvatskoj

Kroz pred pristupni IPA program (engl. Instrument for Pre Accession Assistance), koji je trajao do 2013. godine, Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri iskoristila namjenska sredstva koja su joj bila na raspolaganju kroz potporu infrastrukturnim projektima u području zaštite okoliša.

Današnji Operativni program zaštite okoliša oslanja se na tri prioriteta: 1.) uspostava integriranog sustava gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj, kroz izgradnju novih centara za gospodarenje otpadom na županijskoj i regionalnoj razini, te priprema projekata u sektoru gospodarenja otpadom koji će se financirati sredstvima Europske unije; 2.) zaštita vodnih resursa Republike Hrvatske kroz uspostavu modernog sustava vodoopskrbe, što obuhvaća izgradnju uređaja za pročišćavanje otpadnih voda i modernizaciju kanalizacijskog sustava, te pripremu projekata u sektoru voda koji će se financirati sredstvima Europske unije; i 3.) provedba Operativnog programa kroz tehničku pomoć.

Zbog složenosti propisa i velikih poteškoća u njihovoj primjeni, politika zaštite okoliša smatra se jednim od najzahtjevnijih izazova svake Vlade. Posebno su zahtjevni oni europski propisi čija provedba zahtijeva velika financijska ulaganja, poput direktiva koja se odnose na gospodarenje i zaštitu voda ili pak gospodarenje otpadom. U primjeni europskih propisa u području zaštite okoliša, Hrvatska se obvezala izgraditi sljedeće:

         Centre za gospodarenje otpadom do kraja 2018., uz smanjivanje udjela biorazgradivog komunalnog otpada na 35% od ukupne količine do kraja 2020.,

         Izgraditi sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda do kraja 2023.,

         poboljšati kvalitetu vode za piće prema mikrobiološkim parametrima do kraja 2018.,

         prilagoditi industrijska postrojenja za sprječavanje i nadzor onečišćenja do kraja 2017.,

         smanjiti emisiju plinova koji onečišćuju zrak do kraja 2017.

         Ograničiti emisiju hlapivih organskih spojeva do kraja 2015. godine,

         provesti registraciju opasnih kemikalija radi zdravstvene sigurnosti.

 

Hrvatska bi u sljedećem razdoblju trebala prilagoditi svoje nacionale strategije s glavnim ciljevima Europske strategije 2020. Prema zajedničkoj regulativi koja određuje korištenje EU fondova, svaka država članica treba odrediti prioritetna područja za investicije i usmjeravanje sredstava iz EU fondova, na način da kvalitetno pripremiti strateške dokumente, projekte te uspostavi institucionalnu infrastrukturu i izgradi administrativne kapacitete za njihovu provedbu. U okviru strukturnih fondova, zaštita okoliša će i dalje imati prioritetno mjesto, poglavito problematika gospodarenja otpadom i vodama. U cilju što boljeg iskorištavanja europskih fondova potrebno je redovito pripremati projekte uz svu potrebnu projektnu i natječajnu dokumentaciju. Ministarstva bi trebala na vrijeme pripremiti relevantne razvojne strategije i promišljati gospodarske osnove za specifične ekološke projekte u pojedinim regijama. Također je važno raditi na novim tehnologijama, pripremati i poticati suradnju s civilnim društvom, istraživačkim centrima i slično, trajno jačati vlastite kapacitete i administrativne sposobnosti za korištenje EU fondova.

Sve upravo navedeno stvara pretpostavke koje doprinose ostvarivanju razvojnih strateških ciljeva Republike Hrvatske. U glavne strateške ciljeve spada opstojni razvoj, kao osnova zaštite okoliša, koji doprinosi gospodarskom rastu, konkurentnosti i zapošljavanju. U cilju daljnjeg razvoja turizma, važno je povećavati razinu zaštite okoliša, kako bi se postigli Europski standardi.

Ublažavanje i prilagođavanje globalnim klimatskim promjenama

Globalne klimatske promjene jedan je od najvećih ekoloških izazova s kojim se suočava cijeli Svijet. Posljedice klimatskih promjena izravno se odražavaju na svjetsko gospodarstvo, prirodni okoliš i društvo u cjelini. Prema izvješćima Međunarodnog tijela Ujedinjenih naroda za prikupljanje podataka o globalnoj promjeni klime (International Panel on Climate Change) danas postoje vrlo jasni i strogi pokazatelji da većina zagrijavanja koja se zapaža u posljednjih 50 godina isključivo se pripisuje ljudskoj aktivnosti. Dakle, globalne klimatske promjene su naša svakodnevnica, zbog čega je važno poduzeti aktivnosti koje bi ublažile njihov učinak i razmjere tih promjena. Prema tome, posljedice klimatskih promjena su neizbježne, čime se nameće potreba za prilagodbom klimi, posebice u opsegu održivog razvoja i načinu života. Svakodnevnim informiranjem javnosti i podizanjem svijesti o posljedicama i opasnostima globalnih klimatskih promjena, potiče se svakog pojedinca da djeluje pod geslom „misli globalno, djeluj lokalno“.

Opstojno gospodarenje otpadom

Danas je u Republici Hrvatskoj cjelokupna infrastruktura za gospodarenje otpadom u potpunosti nedovoljna i ispod je svakog standarda. To se u prvom redu očituje u nedostatku pogona za obradu otpada koji se nadalje odražava na nemogućnost stvaranja integriranog sustava gospodarenja otpadom na razini države. Iako su načinjena određena poboljšanja posljednjih godina, potaknuta u prvom redu pred pristupnim pregovorima s EU, zapaža se iskorak vezano za rasprave oko uspostave centara za gospodarenje otpadom, čime su se počele ostvarivati određene pretpostavke za učinkovitije funkcioniranje integriranog sustava gospodarenja otpadom. Međutim, bez obzira na sve do sada učinjeno i dalje ostaje osnovni problem odlaganja i zbrinjavanja komunalnog otpada. Prema posljednjim statističkim podacima u Hrvatskoj oko 72% stanovništva, komunalni otpad odlaže u 60 velikih odlagališta koja primaju oko 85% ukupno proizvedenog otpada. Komunalni otpad se većinom odlaže u najbliže županijsko odlagalište iz koje isto potječe.

Ovdje je važno istaknuti da je politika Europske unije, kada su u pitanju odlagališta komunalnog otpada, usmjerena u potpuno napuštanje dosadašnjeg klasičnog odlaganja komunalnog otpada do 2020. godine . Za razliku od trenutačne situacije u Hrvatskoj, koja bilježi stalni trend povećanja odlaganja komunalnog otpada, u Europskoj uniji, sasvim suprotno, ukupna količina zbrinutog otpada na odlagalištima ima stalni trend opadanja (sl. 3). Politika gospodarenja otpadom u EU, a što bi se trebalo odnositi i na Hrvatsku, stavlja posebni naglasak na recikliranje otpada, kojim otpad postaje sekundarna sirovina. Dakle, u sektoru gospodarenja otpadom, Hrvatska bi u skladu s politikom Europske unije trebala povećati korištenje otpada kao sirovine, smanjivati količinu proizvedenog otpada po stanovniku, uvoditi nove tehnologije recikliranja otpada, poglavito putem partnerskih odnosa s javnim i privatnim sektorom, te u konačnici u cijelosti napustiti odlaganje otpada. To bi trebao biti strateški cilj u opstojnom razvoju Republike Hrvatske. Bez cjelovitog i multidisciplinarnog pristupa rješavanju problema zbrinjavanja i odlaganja otpada Hrvatska ne može ostvariti sveobuhvatni dinamički razvitak.

Energetika

U sektoru energetike Republike Hrvatske energetski pokazatelji ukazuju na manjak raspoložive energije u energetskim potencijalima i proizvodnim kapacitetima. Godišnja stopa porasta potrošnje električne energije je 4 – 5%. Na slici 4 prikazana je proizvodnja električne energije u Europskoj uniji prema udjelima ukupno utrošenih goriva.

U planiranju razvoja energetskog sektora Republike Hrvatske, prioritetni ciljevi su energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije. U skladu s politikom Europske unije za razdoblje do 2020. godine, neophodno je smanjiti neposrednu potrošnju energije za 20%, uz istodobno povećanje udjela obnovljivih izvora energije za 20%, te smanjiti emisije stakleničkih plinova za 20% u usporedbi s 1990. godinom. Zahtjevniji ciljevi smanjenja stakleničkih plinova postavljeni su u strateškim dokumentima za 2030. i 2050. za 40% u odnosu na 2005. godinu. U okviru postavljenih ciljeva, sektor transporta podliježe većem smanjenju emisije stakleničkih plinova iz automobila i lakih gospodarskih vozila, kao i plovidbeni i zračni transport, na što se stavlja poseban naglasak. Zakonski propisi određuju stroge granične vrijednosti za ispuštanje plinova, kao što su sumporni dioksid, dušikov oksid, hlapivi organski spojevi i amonijak, koji su odgovorni za zakiseljavanje tala, eutrofikaciju i stvaranje prizemnog sloja ozona koji prijeti zdravlju čovjeka.

Republika Hrvatska zadovoljava vlastite potrebe za energijom u iznosu oko 51%, uglavnom  proizvodnjom primarnih energenata. U domaćoj proizvodnji najveće značenje ima prirodni plin (37%), zatim hidro energija (34%) i nafta (21%). Obnovljivi izvori energije nemaju zadovoljavajući udio i položaj u energetici Republike Hrvatske, iako postoji značajan potencijal s obzirom na raspoloživost sunčeva zračenja, energiju vjetra i proizvodnju biomase. Ako izuzmemo hidroelektrane, udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od 5%. U Hrvatskoj su sve veći zahtjevi za energijom posljednjih godina, u  čemu prednjači rastući uslužni sektor, koji se temelji na kvaliteti ponude, a koja se, postiže uz povećanu potrošnju energije.

Emisija stakleničkih plinova (SO2, CO2, CFC, NOx) proizvedene izgaranjem fosilnih goriva imaju značajan udio u ukupnim emisijama plinova. Stoga, u narednom razdoblju, poglavito zbog utjecaja na promjenu globalne klime, važno je pratiti trend ispuštanja stakleničkih plinova, naročito CO2, čiji je udio u ukupnoj emisiji stakleničkih plinova oko 70%. Energetski sektor od svih gospodarskih sektora najviše pridonosi emisiji stakleničkih plinova s čak 70%. U okviru energetskog sektora u planiranom narednom razdoblju, Republika Hrvatska poseban naglasak mora usmjeriti na sljedeće ciljeve:

         Ostvariti kvalitetnu, dostatnu i sigurnu opskrbu energijom, uz obvezno smanjivanje negativnih učinaka na prirodni okoliš.

         Zbog obveza iz ugovora, smanjiti emisije stakleničkih plinova uz povećani udio obnovljivih izvora energije na 20%, prema zajedničkoj strategiji Europske unije do  2020.

         Posebnim propisima odrediti mjere energetske učinkovitosti na ekološkim prihvatljivim principima, kojima moraju udovoljiti energetski objekti, nova industrijska postrojenja, uslužne i trgovačke tvrtke.

         Provoditi certificiranje energetske učinkovitosti u svim segmentima potrošnje, i

         Povećati uporabu geotermalne energije.

Da bi se ostvarila energetska neovisnost Hrvatske, uz što manji štetni učinak na okoliš, potrebno je provesti Strategiju energetskog razvoja Hrvatske, Nacionalni akcijski plan povećanja energetske učinkovitosti i Plan smanjenja emisije stakleničkih plinova.

Program zaštite Jadranskog mora, otoka i priobalja

Ekološki najosjetljiviji, a ujedno i najvrjedniji prirodni ekosustavi Republike Hrvatske nalaze se u prostoru Jadranskog mora, obale i otoka. Upravo u tom području gdje se odvijaju uzajamni procesi djelovanja kopna i mora, najviše dolaze do izražaja negativni antropogeni učinci na prirodni okoliš. Zbog zatvorenog geografskog položaja u odnosu na Sredozemlje, Jadransko more predstavlja jedinstven i posebno osjetljiv akvatični ekosustav, sa specifičnim bogatstvom života, prozirnosti vode i posebnosti krajolika. Jadranske otoke i priobalje također karakterizira bogatstvo flore i faune s mnogim endemskim vrstama, te staništima i ekosustavima osjetljivim na eroziju vjetrom i vodom.

Jadransko područje Hrvatske dio je prirodne, kulturne, gospodarske i civilizacijske sredine Sredozemlja, te u ekološkom smislu predstavlja tipičan primjer Sredozemnih ekosustava, na kojima se u pojedinim područjima zbog visoko razvijenog gospodarstva, kulturnog i društvenog života, uočavaju izraženi antropogeni utjecaji. Stoga se Jadranskom moru, priobalju i otocima treba posvetiti značajna pozornost u smislu njegovog iskorištavanja i očuvanja. Posebna onečišćenja Jadranskog mora najizraženija su u blizini većih lučkih gradova i ušća velikih rijeka, dok su u ostalim područjima Jadranskog mora onečišćenja relativno mala. Današnji, najvažniji problemi zaštite Jadranskog mora, otoka i priobalja su nedostatak uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, adekvatna operativa u slučaju iznenadnog onečišćenja mora s morskih objekata, te nesreće pri prijevozu i pretovaru nafte i naftnih derivata. Republika Hrvatska je s ostalim državama članicama Mediteranskog akcijskog plana (MAP-a) usvojila Mediteransku strategiju održivog razvoja, koja posvećuje posebnu pozornost održivom gospodarenju i iskorištavanju mora i morskog dna, obalnih područja, kao i općenito svih morskih potencijala.

Budući da je turizam glavni pokretač gospodarstva u našem primorju, s godišnjim rastom od 3%, to je u turističkoj sezoni Jadransko more, priobalje i otoci izloženi posebnom opterećenju. Nadalje, nautički turizam osim niza pozitivnih gospodarskih učinaka, koji se očituju kroz ostvarivanje dodatnih prihoda za lokalno stanovništvo, veću zaposlenost i standard, smanjivanje iseljavanja i obnavljanje specifičnih djelatnosti, nautički turizam sa sobom nosi veliki pritisak i opterećenje za morski, otočni i priobalni okoliš.

Stoga prilikom izgradnje luka za nautički turizam, važno je odrediti prikladne lokacije, koje su manje osjetljivi dijelovi obale, a posebno treba izbjegavati zaštićena područja. Pri tome, treba utvrditi optimalni kapacitet postojećih luka i pratećih objekata. Kako je nautički turizam u stalnom porastu, posebno je važno provoditi sustavno praćenje onečišćenja u lukama nautičkog turizma, kao i u lukama otvorenim za javni promet. Lučka uprava mora registrirati svako povećavanje broja mokrih i suhih vezova u lukama nautičkog turizma. S razvojem nautičkog turizma Hrvatska se sve više promovira kao snažno i važno turističko odredište, pri čemu zaštita Jadranskog mora, otoka  i priobalja ima prioritet jer je očuvani prirodni ambijent osnovna pretpostavaka za daljnji razvoj turizma.

Važne pretpostavke za opstojni i dinamičan razvoj Republike Hrvatske

S obzirom na višegodišnju gospodarsku krizu koja je ozbiljno zahvatila Hrvatsku, posebno je važno državnu politiku usmjeravati prema opstojnom  razvoju i napretku, kroz sve segmente društva. Između ostalog, važno je provesti reforme i nastaviti izgrađivati efikasnu državu, podizanjem razine obrazovanja svih građana i graditi društvo temeljeno na znanju, poticati znanstvena istraživanja i razvojne projekte, kako bi se ostvario sveobuhvatni dinamički razvitak Republike Hrvatske. Jedan od posebnih izazova koji nas očekuje tijekom 21. stoljeća je prilagodba globalnim klimatskim promjenama, zbog čega se naši razvojni planovi moraju temeljiti na zaštiti prirode i opstojnom razvitku.

Na temelju zaključaka Svjetskog sastanka na vrhu održanog u Johannesburgu 2002. godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda u prosincu iste godine proglasila je razdoblje od 2005. do 2015. desetljećem obrazovanja u području održivog razvoja (Decade of Education for Sustainable Development– ESD). U rezoluciji Ujedinjenih naroda posebno se naglašava potreba uvođenja održivog razvoja, s osnovnim načelima i principima u sve sfere znanosti i obrazovanja. Obrazovanje u svrhu održivog razvoja trebalo bi se provoditi kroz: 1.) formalno obrazovanje u nastavnim institucijama; 2.) putem aktivnosti nevladinih organizacija (neformalno obrazovanje), i 3.) putem tiskovnih i elektronskih medija, kako bi obrazovanje u području opstojnog razvoja postalo dio svjetonazora modernog čovjeka.

S podizanjem razine obrazovanja i svijesti ljudi u području održivog razvoja izravno se postiže zdraviji i kvalitetniji život u skladu s prirodom, uz brigu za prirodne, kulturne i društvene vrijednosti. Danas je širenje novih spoznaja i znanja mnogo brže i učinkovitije primjenom naprednih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, koje postaju sve pristupačnije svim društvenim skupinama. Iskustva uspješnih zemalja Svijeta pokazuje da društvo temeljeno na znanju osigurava uspješnu komunikacija na svim razinama, pridonoseći jačanju društva u ekološkom, ekonomskom i socijalnom smislu. Korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija, danas više nije alternativa nego potreba. Stoga se strateškim dokumentima Europske komisije iz 2010. godine (A European Information Society. 2010.) stavlja naglasak na informacijske i komunikacijske tehnologije koje, u doba rastuće gospodarske konkurentnosti, omogućuju podizanje proizvodnje i poboljšavanje usluga, uz povećanje kvalitete života.

Mogućnosti financiranja projekata iz područja zaštite okoliša i opstojnog razvoja iz EU fondova

Zaštita okoliša je jedan od najvažnijih prioriteta unutar instrumenata zajedničke politike Europske unije. Kohezijski fond financira velike infrastrukturne projekte od nacionalnog i regionalnog značaja, a Europski fond za regionalni razvoj (EFRR) financira manje projekte od lokalnog značaja. Najvažnija područja koja se financiraju su gospodarenje komunalnim otpadom, vodoopskrba i odvodnja (uključujući pročišćivače otpadnih voda), zaštitu zraka i zaštitu prirode kroz mrežu Natura 2000. Okvirno, više od jedne trećine iznosa sredstava strukturnih fondova, odlazi na infrastrukturne projekte zaštite okoliša, što u razdoblju od 2014. do 2020. godine iznosi preko 100 milijardi eura. Nadalje, u natječajima prekogranične suradnje na koja apliciraju gospodarstvenici, često su prioritetna ulaganja usmjerena na zaštitu okoliša. Jedan od važnih mehanizama provedbe politike zaštite okoliša je LIFE program koji je postao dostupan Hrvatskoj pristupanjem članstvu u Europsku uniju. Taj je fond s budžetom od 3,62 milijarde eura otvoren od 2014.  do 2020. godine. LIFE program sadrži dva potprograma, od kojih je jedan za zaštitu okoliša, a drugi za globalne klimatske promjene.  Europski fondovi planirani za razdoblje od 2014. do 2020.  godine značajno pridonose ostvarenju ekoloških ciljeva i provedbu zajedničke europske politike zaštite okoliša i održivog razvoja.

Literatura:

1. Bešker, M., Politika okoliša, Oskar, Zagreb, 2005.
2. Carter, N. (2001). The Politics of the Environment: Idea, Activism, Policy, Cambridge:

University Press.

3. Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj, N.N. 34/92.
4. European Commission (EC) (2004.) National Sustainable Development Strategies

in the European Union – A First Analysis by the European Commission,

Commission Staff Working Document, April 2004.http://europa.eu.int/

comm/sustainable/pages/links_en.htm#_6

5. European Environment and Sustainable Development Advisory Councils (2005).

Sustaining Sustainability: A Benchmark Study on National Strategies Towards

Sustainable Development and the Impact of Councils in Nine EU Member

States, EEAC series, Background Study n.2, Lemma publishers, Utrecht.

http://www.eeacnet.org/workgroups/sustdev_SDBenchmark.htm

6.European Science and Technology Observatory (ESTO) (2000.) National and Regional

Programmes and Strategies for Sustainable Development3.Grober, U., „Die Idee der Nachhaltigkeit als zivilisatorischer Entwurf“, Aus Politik und Zeitgeschichte, No 24, 2001.

7. Keating M.: Agenda for Change, Centre for Our Common Future, 1993

Wallace, D. (1995). Environmental Policy and Industrial Innovation. Strategies in

Europe, the USA and Japan.,London: Earthscan.

8. Weal, A., Pridham, G., Cini, M., Konstadakopulus, D. Porter, M., & Flynn, B.(2000). Environmental Government In European Union. An ever closer Ecological

Union?,Oxford: Oxford University Press.

9. Wenneras, STR. (2007). The Enforcemant of EC Environmental Law,Oxford:

Oxford University Press

10. World Bank (2002). World Development Indicators, Washington: World Bank

[CD –ROM]. World Economoc Forum: The Travel & Tourism Competitiveness Report 2011.,

Geneva: World Economic Forum.

11. World Economic Forum. (2008.) The Global Competitiveness Index 2008-2009,Geneva: World Economic Forum.
12. http://www.publicservice.co.uk
13. http://ec.europa.eu
14. http://www.earthsummit2002.org
15. http://ec.europa.eu/environment/eussd/Xhttp://www.eea.europa.eu
16. http://echa.europa.eu
17. http://ec.europa.eu/environment/index_en.htm