Jesu li feministkinje zaista brkate?

Svjesne smo da unatoč tome što feminizam ima dugu tradiciju, još uvijek se uz njega veže niz stvari koje nemaju veze sa samim pojmom. Tu su i feministkinje koje su kroz stoljeća okarakterizirane na različite načine. Od toga da su jalove babe, do toga da su muškare, da ne nose grudnjake, da samo urlaju na ulicama i slično. Jako je bitno reći što zapravo feminizam jest te skinuti ili barem pokušati skinuti etikete koje se uz njega vežu. Iako su one stare sto godina, prisutne su i dan danas, rekla je Ana Rajković Pejić, moderatorica tribine naziva “Jesu li feministkinje zaista brkate?”, koja je u organizaciji Udruge za ženska ljudska prava i razvoj demokratskog društva Adela, održana 13. travnja u Barcelona Pubu u Osijeku

Gošće prve tribine Udruge Adela, a koja je osnovana krajem 2023. godine, bile su Dorotea Šušak iz Centra za ženske studije te Kristina Peternai Andrić s Filozfskog fakulteta u Osijeku.

Rajković Pejić je otkrila kako je pretražujući po internetu pojam feminizma, naišla na to da danas u svijetu zapadne civilizacije vlada ludilo koje kreiraju same žene, odnosno feministkinje. “Njima se, između ostalog, pripisuje to da mrze muškarce, da žele vladati njima te da su su izvor nezadovoljstva muškaraca. To je nešto o čemu se najviše govori u ovom javnom diskursu”, upozorila dodajući kako antifeminizam nije vezan samo uz politiku, gospodarstvo, nego je prisutan i u književnosti, u javnom diskursu, zbog čega ga i ondje treba propitivati.

Kao primjer propitivanju predstavila je knijgu Neposlušne koju su napisale Kristina Peternai Andrić i Ivana Žužul, a objavljena je krajem prošle godine. Riječ je o studiji u kojoj su se autorice bavile pitanjem koje su to neposlušne žene, zašto su ih takvima doživljavali, zašto se za njih govorilo da su na pogrešnoj strani normalnog te zbog toga tretirane kao čangrizave cure. “Što su to uopće čangrizave cure, koji je njihov krimen da ih se moralo baš tako zvati”, upitala je Rajković Pejić.

“Knjiga govori o različitim književnim reprezentacijama žena, onih koje su na neki način problematične, naravno ne sebi, nego patrijarhalnom društvu u kojem žive. Šest je studija, a neke od njih su one o dnevniku Dragojle Jarnević, djelovanju Adele Miličinović, Marije Jurić Zagorke, Ive Andrića i njegove Gospođice… Iako je obuhvaćen vrlo širok raspon, nije bio cilj detektirati sve  neposlušne žene u književnosti, nego na primjerima u širokom vremenskom razdoblju pokazati kako se patrijarhat mijenja”, u uvodu je rekla Kristina Peternai Andrić s Odsjeka za Hrvatski jezik i književnost, a koja je magistrirala 2005. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirala 2008.

Kaže da kada se govori o patrijarhatu, mnogi, pogotovo oni koji su protiv feminizma, kažu da je patrijarhat danas izlišan, da više ne postoji i da su se žene za svoja prava izborile te da su borbe koje se sada vode potpuno nepotrebne. “Međutim, patrijarhat, na žalost i dalje postoji. Možda nema oblik kao što je imao prije sto godina, ali i danas svjedočimo raznim oblicima represije nad ženama od fizičkog nasilja do statusa u poslovnom okruženju, manjim plaćama. Aktualna je situacija da će političke stranke radije platiti kaznu zato što nemaju dovoljan broj žena na izbornim listama nego da to na neki način promijene”, komentirala je.

Žena koja ne rađa potomke nacije je nenormalna

Kaže da kada je riječ o čangrizavim curama, o njima se govori opet iz pozicije patrijarhata. “To su one koje se nisu udale, koje nisu ostvarene kao majke, kao supruge i zbog toga ispadaju iz registra normalnog. Naime, mi svi živimo u društvu koje propisuje određene norme i konvencije prema kojima se očekuje vladanje svih, a žena pogotovo. Svaka žena koja nije majka, svaka žena koja nije supruga i koja ne ispunjava svoje majčinske, supružničke pa onda i nacionalne interese, dakle ne rađa potomke određene nacije, je nenormalna žena. Ona je problem, ona je prijetnja poretku, funkcioniranju samoga društva i treba ju na neki način smjestiti na njezino mjesto.”

Kao primjer je predstavila lik Dragojle Jarnević koja je u svom dnevniku opisala svoje odrastanje gdje je jedan od glavnih poticaljeta patrijarhata bila njezina majka. Dakle žena je bila ta koja je promovirala patrijarhat i koja ju je pokušala natjerati da se uda. Naime, Dragojlu je majka već sa osamnaest pokušala udati jer su živjeli u specifičnim prilikama, obitelj je ostala bez oca kad je Dragojla bila oko sedam godina… da bi je s njezinih dvadeset i jednom proglasila starom partom, ženom koja nije ispunila svoje zadaće. “Ona je istovremeno ulagala u svoje školovanje što tada nije bilo primjereno za žene koje su morale biti podložne i baviti se kućanstvom, djecom, mužem, to je njihova zadaća. Ako nisu takve, tada su na pogrešnoj strani normalnog. Andrićeva Gospođica je pogotovo zanimljiva jer je bila ekonomski neovisna, uspjela se realizirati na financijskom planu zbog čega je izazivala još više zaora, još je više zastrašivala muškarce kojima je bila okružena”, opisala je Peternai Andrić, a moderatorica je nastavno komentirala kako antifeminizam, odnosno otpor prema njemu, nije rezerviran samo za muškarce.

“Iznenadili bi se koliko velik broj žena ima zazor, čak i kad se zalažu za feminističke politike, odbijaju se deklarirati kao feministkinje. Zanimljiva je anketa, provedena prije par godina u češkom parlamentu gdje su između ostalog pitali češke zastupnice jesu li feministkinje. Njih 70 % reklo je: “Ne, ja sam normalna žena, ja nemam ništa protiv muškaraca i mislim da su oni nama ravnopravni.” Tu je i naša neizostavna Kolinda koja se nekoliko puta ograđivala od feminizma. Donekle razumijem, uvjetno rečeno, muškarce koji se boje emancipiranih žena. Međutim, stav žena prema feministkinjama je još zanimljiviji”, smatra ona nakon čega je riječ preuzela Dorotea Šušak, aktivistkinja, feministkinja, dramaturginja te izvršna direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu.

Šušak je istaknula da je nad feminizmom prosječna mediokritetska pažnja javnosti koja je često infiltrirana i zagađena onim što se širi u našem javnom medijskom prostoru, a to je manjak informacija, manjak znanja i iznimni višak senzacionalizma u svakom mogućem smislu. Čak i kad je riječ o temama koje su iznimno prijeporne, za sve nas iznimno ugrožavajuće, kao kad je riječ konkretno o obiteljskom nasilju, o nasilju nad ženama, o rodno uvjetovanom nasilju i diskriminaciji u širem smislu.

Woke generacije:  Da, jesam za ženska prava, ali nisam feministkinja

“Iznimno je važno ukazivati na to koliko se mi kao žene i kao muškarci odričemo određenih pojmova samo zato što su oni socijalno zagađeni jer imamo fobiju od identifikacije. Čak i nove, woke generacije koje su jako izložene društvenim mrežama, narativima, imaju potrebu naglašavati: Da, jesam za ženska prava, ali nisam feministkinja ili ja sam za rodnu ravnopravnost, ali nisam feministkinja. Kao da će taj naslov učiniti nešto silno loše ili prijeporno u našim životima. Isključivo iz moje perspektive, feminizam je borba za društvenu ravnopravnost u najširem smislu”, naglasila je Šušak dodajući da živimo u društvu krajnjih suprotnosti.

“S jedne strane imamo primjer koji je profesorica navela, ako ne rađaš i ako se ne udaješ, nisi dovoljno dobra žena, u skladu s tim, ako rađaš, ali bi se ostvarila u karijeri, jednako tako nisi dobra žena, nego ćeš, dapače, na razgovorima za posao doživjeti pitanje kada planirate ostati trudni ili hoćete li možda na porodiljni dopust. Istovremeno ćete slušati u medijima kako je važna hrvatska demografija i poticanje demografskih politika. Riječ je o maksimalnoj društvenoj hipokriziji kada uopće ne treba pristajati na standarde koji su nam predloženi jer su posve nerealni, nisu u dosluhu s realitetom onoga što feminizam jest i svaki put kad ustuknemo ili se odreknemo vrijednosnog identiteta koji nam pripada i kojeg znamo razložiti, kojeg znamo argumenitrati, zapravo radimo same sebi nesagledivu štetu.”

Šušak je primijetila kako nisu samo muškarci oni koji pripisuju negativne kvalifikacije feminizmu, nego su to i žene. “To ne bi ni moglo drugačije funkcionirati jer ideja patrijarhata kao strukturalnog oblika nasilja i leži na tome da upravo žene primarno zatvara u ideji da moraju vjerodostojno odgovarati onome što se od njih želi vidjeti ili čuti, pa tako i same žene kada se žele probiti u društvenoj strafikaciji, jer, znamo koliko je manje žena na voditeljskim i rukovodećim pozicijama…”, bio je ovo trenutak kada je Šušak morala prekinuti svoje izlaganje zbog incidenta u kojem je sudjelovao muškarac pod utjecajem alkohola. Htio je postaviti pitanje koja su bila predviđena za kraj tribine. Nakon desetak minuta, on je izašao, a što je Šušak komentirala riječima:

Onda će ljudi reći – ovdje se ništa ne događa, a ovdje je življe nego na mom sučeljavanju sa Željkom Markić. Ovo je apsolutni dokaz da ljude interesira i da treba pristati pričati o tome jer vam ovakve stvari najbolje pokažu bez ikakve teorijske argumentacije zašto feminizam.

Imamo garantirano pravo na zdravstvenu zaštitu žene, ali i priziv savjesti

Rajković Pejić je istaknula kako danas imamo konkretne oblike, rezultate feminističke borbe. “Ostvarile smo pravo na rad i pravo da možemo biti vlasnice nekretnine, izborile smo pravo na plaćeni porodiljni dopust. Uzevši sve to u obzir, kako je moguće da danas, u 2024. još uvijek ima toliko antifeminističkoga naboja Reklo bi se da su feministkinje ostvarile i izborile nešto, na kraju krajeva i da smo nas tri danas ovdje zbog nekih prijašnjih žena.”

“To je zato što je patrijarhalna struktura pustila pipke na svim strafikacijskim društvenim strukturama. Bilo koji princip nasilja ne funkcionira drugačije, osim ako nije integriran u svaku moguću poru i internaliziran. Jer ono s čim se mi danas zapravo borimo više nije samo izvanjski patrijarhat u najdoslovnijem smislu, nego upravo onaj internalizirani. Mi same ponekad nismo svjesne da svojim postupanjem udovoljavamo nekoj patrijarhalnoj vrijednosti, pa se često događa, što sam maločas pokušala i reći, da eto, kad žene i uspiju doći do rukovodećih ili voditeljskih pozicija, da su najčešće prisiljene pristati na neke muške standarde ponašanja koja takva mjesta zahtijevaju”, upozorila je Šušak uz primjer kako se često govori i da je žena ženi vuk, što je semantičko punjenje koje je loše u dugoročnom smislu. 

“Poanta je u tome da patrijarhat nije samo izvanjska vrijednost već i internalizirana. Svjesne smo toga da bismo nešto u društvu postigle, često smo morale udovoljavati kroz sve svoje razine socijalizacije. Dakle, od vrtića, osnovne škole, sekundarnog, tercijarnog obrazovanja pa do radnog mjesta, gdje se to najviše ispoljava i udovoljava patrijarhatu u svakom mogućem smislu –  ponašanja, fizičkog izgleda, odluka o sebi, odluka o obitelji i tako dalje. To je toliko slojevito i toliko duboko utkano u sve nas da je nemoguće reducirati, pa čak nekad ni stoljetnim borbama za adekvatnije i pravednije društvo. Problem je i to da što su neke stvari izborene ne znači, a primjer je Istanbulska konvencija koja je ratificirana, ne znači da je do kraja implementirana”, primjer je kojeg istaknula Šušak dodajući da je isto i s našim pravnim regulama koje su u nekim aspektima gotovo odgovarajuće, ne u svim, pogotovo vezano za rodno uvjetovano nasilje, ali čak i one koje postoje nisu poštovane.

“Na kraju krajeva, od 1974. imamo ustavom garantirano pravo na zdravstvenu zaštitu žene koje obuhvaća i pravo na prekid trudnoće, ali ćete doći u neki lokalni KBC gdje su svi liječnici s prizivom savjesti. Dakle, to pravo je vrijedno svake moguće brige jer pokazuje da ako je jednom izboreno, ono nije statično. To nam pokazuje ne samo Poljska, nego niz komparativnih primjera. Užasno je loša sustavno krizna pozicija u kojoj vi konstantno morate biti alarmirani i na stand by-u jer vam se može pojaviti društvena pojava poput klečatelja na trgovima koji mole za žensku čednost i autoritet muškarca u obitelji, kao da je on ikad bio upitan. Na žalost, previše je toga u društvu, a mi nemamo uvijek dovoljnu snagu da bismo na sve odgovorili promptno. To apsolutno ne znači da trebamo prestati truditi se i ustrajati, jer kao što si i rekla, niz borbi je urodio plodom, stvari koje danas živimo, u generaciji moje bake, djeda, prabake, pradjeda ne bi bile niti zamislive. Time se treba osnaživati, bodriti to zagovaranje, ali i dalje ukazivati na neuralgije”, poručila je Šušak dodajući da, kada se spominje vlasništvo, njegova struktura u Hrvatskoj pokazuje da je ono i dalje predominantno muško.

Tko je vlasnik stana u kojem živiš?

“Dakle, većinski stanovi u kojima živite, vlasnici su uglavnom vaši muževi ili vaši očevi. To pokazuje statistika. Statistika pokazuje, poglavito u slučajevima nasilja, gdje policija reagira s dvostrukim prijavama i mužu i ženi, zato što je ona na šamarčinu odgovorila “Idiote!”. Ona će dobiti prekršajnu prijavu prvo za uznemiravanje javnog reda i mira jer je vikala, a onda će ju još goniti i zbog toga jer je vršila psihičko nasilje. I onda će ju još sustav socijalne skrbi tjerati na ugovorena viđanja njenog maloljetnog djeteta s njenim bivšim ili aktualnim suprugom, jer on je otac. Iako je nasilnik prema njoj, on nije povrijedio svoje očinsko, tj. roditeljsko pravo. To je realitet.

Zato ne mislim da od toga treba bježati već da nas suočavanje s njim, koliko god je odvratno i bolno, motivira na to da kad god se pojavi novi prosvjed, recimo za Mihaelu Berak ili za bilo koju drugu žrtvu femicida u ovoj državi, da izađemo na cestu i da nam ni sunce ni kiša ne budu razlozi za ostanak doma. Zato se zahvaljujem udruzi Adela na svemu što radite u posljednjim mjesecima i godini. To je iznimno važno, ne samo za Osijek, nego za sve nas, u cijeloj državi, vjerojatno i šire, jer će odjeci toga biti apsolutno relevantni”, poručila je Šušak

Umobolna notorna luda sa socijalističkim mentalitetom – Marija Jurić Zagorka

Vraćajući se na pitanje odnosa prema ženama koje odluče biti aktivne u feminističkom smislu, i stigme koju nose, Ana Rajković Pejić je otkrila kako se Kristina Peternai Andrić dosta bavila, između ostalog, i Marijom Jurić Zagorkom, koja je, kako kaže, možda najviše trpjela zbog svog feminističkog javnog djelovanja. Svakako je nazivana, od muškare, jalove žene i tako dalje.

“Tvorba identiteta počinje od malena, od obitelji, roditelji su ti koji nas formiraju, kasnije se krug tih utjecaja širi. Stalno smo izloženi, ne samo žene, nego i muškarci raznim utjecajima moći kojim se pokušava oblikovati naš identitet. Sreća u svemu tome je što imamo otpor koji možemo pokazati. Dakle nije samo moć, sa druge strane moći je otpor. Marija Jurić Zagorka je bila jedna od žena koja je svoj otpor izuzetno pokazivala. Sama njezina biografija, neovisno o tome govorimo li o njenoj književnoj biografiji, o političkom aktivizmu i svakom drugom djelovanju je iznimna. Ona je dinamična, sadrži brojne uspone i padove, i izazove s kojima se ona kao žena susretala”, pojasnila je Peternai Andrić te dodala da kada govorimo o tvorbi identiteta, imenovanje je jedno od glavnih mehanizama kojim mi postajemo ono što jesmo davši za primjer Judith Butler koja kaže da se tvorba roda zbiva pri rođenju kada se kaže djevojčica ili dječak, nakon čega dolazi do performativnih procesa koji identitet učvršćuju.

“Međutim, imenovanje je vrlo često opterećeno stigmama, stereotipima. Marija Jurić Zagorka je u čitavom svom djelovanju bila izložena cijelom nizu pogrdnih naziva kojima su je željeli diskvalificirati. Ne samo staviti na margine, nego potpuno ju diskvalificirati. Imamo cijeli niz atributa koji se pridaju njezinim multipliciranim identitetima, a to su – luda, budala koja cvili, umobolna, švabožderka, luđakinja, sufražetkinja, antigermanska sufražetka, notorna luda sa socijalističkim mentalitetom, nepismeno pero, sirotica kojoj nema pomoći, prosta preodjevena mužača, kmetica, divlja voćka, uličarka, zagorska žena”, nabrajala je profesorica otkrivši i jedan pozitivan naziv gdje ju Adela Miličinović naziva “malo čudovište žurnalističkog talenta i sposobnosti”, u onom pozitivnom smislu.

“Mislim da je Zagorku najviše od svih povrijedio naziv koji joj je uputio Oto Kraus kada je njenu književnost nazvao šund literaturom za kravarice. To je ponovio kasnije i Gjalski kada je govorio o njoj i o njezinom književnom radu te rekao da ona ne može nikada biti ozbiljna književnica, da treba uzeti motiku ili kuhaču, jer se jedino u tome može ostvariti. Rekao je: “Vi jeste i ostajete šund literatura za kravarice.” Nju su, naravno, ucjenjivali i ostankom u Obzoru i razno raznim mehanizmima je pokušavali uklopiti u patrijarhalni diskurs. Na sreću, bilo je nekoliko muškaraca koji su prepoznali njezinu vrijednost, ne naravno u feminističkom smislu, nego u nacionalnom. Ona je pridonijela tadašnjem političkom miljeu koji je njima odgovarao i zapravo je zbog tih drugih aspekata uspjela ostvariti neke svoje ciljeve.”

Na pitanje, koliko je još uvijek prisutan identitet Marije Jurić Zagorke u književnosti kao kravarice i šund literature, Peternai Andrić je rekla da je šezdesetih godina prošlog stoljeća Roland Barthes demokratizacijom teorijsko književnog diskursa napravio veliku uslugu popularnoj književnosti, odnosno njezinim oblicima koji su prije toga smatrani manje vrijednim. Dodala je da danas Marija Jurić Zagorka ima posve drukčiji status. “Ona je etablirana, dio je službenih studijskih programa na fakultetima, a ponajprije u Centru za ženske studije gdje se već dvadesetak godina vrlo sustavno istražuje njezin rad, gdje postoji njezin Memorijalni stan, dobila je seriju znanstvenih skupova i zbornika koji ih prate. Ako gledamo u širem kontekstu, ne nužno znanstvenom, svako malo se pojavljuju nova izdanja njezinih knjiga, dakle, njezin status je bitno drukčiji. Međutim, i dalje je prikazana kako šeće sa svojim kišobranom kao dokona, dobroćudna starica, gdje nije unešeno nimalo sveg ovog bunta i revolta”, komentirala je. 

I muškarcima je potreban feminizam

“Dokaz da je feminizam i dalje itekako potreban pokazuje broj upisanih žena na sveučilištima, koji je veći od broja upisanih muškaraca, a da pritom struktura rukovoditeljskih i rukovodećih pozicija i dalje nije promijenjena, i dalje je većinski muška. Kada je riječ o pozicijama koje su najplaćenije, u sektorima koji su nalukrativniji ili najprosperitetniji, bez obzira na nejednak omjer na studijskim programima, i dalje su dominantni muškarci”, saznajemo od Šušak koja kaže da je feminizam potreban i zbog toga što se, primjerice, na Medicinski fakultet u Zagrebu, ali i u Rijeci, Osijeku, Splitu, već godinama upisuje više žena nego muškaraca, a kada odete na odjel igračaka za djecu u nekom šoping centru, ondje ćete pronaći igračke namijenjene medicinskoj sestri u rozoj boji, a sve ono što je namijenjeno liječniku je u plavoj.

“Istina, više je medicinskih sestara nego medicinskih tehničara, ali je i više liječnica nego li je trenutno upisanih studenata medicine. To nam govori koliko su promjene spore, koliko ne odgovaraju realitetu, odnosno koliko nas se pokušava cijelo vrijeme patrijarhalno indoktrinirati da mislimo da se promjene ne događaju u praksi. Feminizam nam je potreban zbog svih situacija koje doživite na tržištu rada, u obitelji, od strane sustava, koji nerijetko nije na strani žena nego puno češće na strani vršitelja nasilja. Nasilje u statističkom smislu nosi muško lice, ne samo kada je riječ o nasilju nad ženama, nego i nad muškarcima”, apostrofira Šušak naglasivši kako pored toga imamo sustav koji to ne podržava odgovarajućim kaznama i penalizacijskom politikom nego nasilje čini poželjnim pa se tako silovanje ili ubojstvo odrađuju u nekoliko godina zatvorske kazne.

Nasilje u obitelji isto kao švercanje u tramvaju

Istaknula je i slučajeve gdje je vršitelju nasilja određena zabrana približavanja, a ako ju prekrši, žrtva mora petnaest ili dvadest puta, kontinuirano prijaviti prekršaj da bi se nekome tko krši takvu zabranu,  odredi jednomjesečna kazna pritvora. “I zamislite, kad osoba izađe iz pritvora,  zabrana približavanja više ne vrijedi. Ona je anulirana jednomjesečnom kaznom zatvora i tada kreće sve ispočetka. I tako dok se ne dogodi femicid. Jer, femicid je jedan od najpredvidljivijih oblika krajnje rodno uvjetovanog nasilja, samo što se društvo apsolutno pravi da tome nije tako. Sve to prati medijska reprezentacija takvih slučajeva, kao što su insinuacije o tome da je riječ o ljubavi, zločinu iz strasti, što je jedna od najgorih formulacija, ili o ljubomori”, nabraja ova feministkinja upozorivši da se ljubomora često predstavlja kao pozitivna vrijednost iako je najčešće jedna od manifestacija prisilne kontrole koja samo prethodi femicidu i vršenju svih drugih oblika psihoemocionalnog ekonomskog i fizičkog nasilja. “I dokle je tome tako, dokle vi za, primjerice, epizodno nasilje u obitelji dobijete kaznu koja je ekvivalent tome da ste parkirali auto na pogrešnom mjestu, ili tome da ste ušli u tramvaj bez odgovarajuće karte i švercali se, dotle treba postavljati pitanje „čemu feminizam“. Na njega odgovara praksa svakodnevnog življenja.”  

Kaže da se često u medijima govori, kao kod pitanja manjinskih populacija, da što će im feminizam, sva su prava izborili, sve imaju, pravo na slobodu kretanja, na učenje, na rad, na izražavanje, na školovanje. “A to što su školovanje, rad, obiteljski život i dalje posve nejednaki onome kako ga proživljava ostalih 50 % populacije, to nema veze. Ista je stvar kad je riječ o implementaciji, kao što sam rekla, Istanbulske konvencije, pa onda dođe GREWIO komisija i kao državu nas upozori da i dalje prema 17 točaka ne odgovaramo svemu onome što je država potpisala da radi. To što ćemo uvesti femicid kao posebno kazneno djelo u Kazneni zakon je velika stvar, ali apsolutno nedostatna, jer je partikularna, jer kazneni zakon ne služi prevenciji. On u svom organskom smislu ima prevencijsku narav jer određenim kaznama preprječuje potencijalnom prekršitelju. Ali to za mnoge zlostavljače nije dovoljna prijetnja”, smatra Šušak te govori da je bez nacionalne strategije protiv nasilja nad ženama te konkretne prevencije, a koja bi trebala krenuti od primarne socijalizacije pa sekundarne, u svim mogućim institucijama kroz koje prolazimo kroz život, apsolutno nemoguće pristati na ideju “vi ste izborili sva svoja prava”.

“Ona su izborena na papiru, često ih se slijedi zbog toga što ih nameće neka međunarodna organizacija i zbog toga da bismo mi bili priznati, vidljivi, suvremeni, a zapravo smo cijelo vrijeme anakroni, i u tom smislu mi se čini da je feminizam potreban upravo zbog toga, zbog svakodnevne prakse življenja u kojoj vi kao žena, bez obzira jeste li sad sjeli tu u kafić popiti piće u miru, a ne možete, ili porazgovarati u miru ,a ne možete, ili zbog toga što će vas netko diskriminirati, neće vam dati posao jer biste htjeli u dvadesetim, tridesetim… godinama postati majka, jer isplativije je zaposliti mušku osobu, ili zato što će vam zapriječiti vaše zakonom zagarantirano pravo na bilo koji oblik medicinske skrbi. Zbog toga je potreban feminizam”, alarmira Šušak dodajući da se čitava stvar smješta u prostor teorijske kontekstualizacije i intelektualizacije te da dolazi nakon što su se stvari u praksi već dogodile.

O profesorima s ADU se govori, a šuti o onima s filozofskog ili veterine

“Feminizam nam treba zbog toga što kroz svaki dan doživljavamo razne diskrimnacije, a na mnoge od njih smo zatvorili oba oka. Jer smatramo da je to normalno. Kada žena hoda sama navečer i mrak je, normalno je da se okreće da vidi tko je iza nje. Normalno je imati ključeve između dva prsta, pa ako netko napadne, obranit ćeš se ključevima. Ili u kontekstu glume, u kojoj su se kompletno normalizirale seksualne aluzije ili nipodištavanja ili napadi na dostojanstvo vrlo mladih i studentica i glumica. Ja mislim da je to tako u većini struka, samo se o njima apsolutno šuti. Pretvara se da je u području tehničkih, prirodnih, biomedicine, humanističkih znanosti, kao fol nešto drugačije. Svi znamo da dok se govori o pojedinim profesorima na Akademiji dramskih umjetnosti šuti o onima s filozofskog i veterine. To je partikularna istina na koju svi zajedno medijski pristajemo. Ali zato feminizam, da”, jasna je Šušak koja na komentar moderatorice, da mnoge autorice, povjesničarke smatraju da ne možemo pričati o feminizmu, već o feminizmima i sama kaže da je u historijskom, teorijskom pa i epistemiološkom smislu sigurno da pričamo o feminizmima.

“Na koncu konca, ne bih to smjela ignorirati iz pozicije Centra za ženske studije čiji program ima obrazovni modul posvećen upravo feminizmima. Osobno sam sklona svedenijoj varijanti jer mislim da bi sve prilike našeg razjedinjavanja trebalo početi manje gledati kao komparativno odmjeravanje arugumentacijske artiljerije, a puno više kao traženje najmanjeg zajedničkog nazivnika kroz kojeg odgovarajući na zajednički uočene društvene neuralgije možemo polučiti značajno slobodnije, pravednije i ravnopravnije društvo za sve nas”, misli Šušak koja, kako ističe, nema potrebu identificirati se kao niti radikalna ni marksistička ni socijalistička ni bilo kakva druga feministkinja jer niti u jednu od tih kategorija ne potpada u punom smislu niti ima potrebu za autokategorizacijom.

Patrijarhat pogađa i muškarce

“Mislim da mi puno više oduzima nego što mi daje u osobnom smislu, no  apsolutno je legitimno da netko razmišlja suprotno. Čak obratno, smatram da svi mi moramo štedjeti snagu, a u civilnom društvu je to često važno, da biraš bitke koje ćeš voditi jer nismo moćnici, nemamo tu količinu ni društvene vidljivosti ni moći, ni novca da bismo bili javno glasilo i reagirali na sve. Zato je za mene to doista borba koja ujedinjuje svakog onog tko se prepoznaje na pravoj strani povijesti, a to je upravo borba za ravnopravniju, slobodniju i pravedniju društvenu zajednicu. To nije zajednica koja je više na nečijoj strani, gdje je jedan jednakiji od jednakih. Zato su potpuno banalne aluzije na to da neke feministkinje žele ravnopravnije žene od muškaraca ili snažnije žene od muškaraca. To su potpuno sulude ideje i ne znam koji je cilj tog narativa osim krajnje banalizacije i uvrede tih istih feministkinja, a posljedično sklanjanje pozornosti s ojačavanja patrijarhata. Iz osobne perspektive, feminizam je borba za sve nas, uključuje i žene i muškarce i važno ju je sustavno ekspandirati i razumijevati”, objašnjava te konstatira da na događajima poput ove tribine, kao i svim drugim aktivnostima, trebaju sudjelovati i muškarci.

“Njih patrijarhat, istina, ne pogađa jednako kao žene, ali ih apsolutno pogađa i uvjetuje im život kroz vrijednosti koje im ne trebaju, od sustavne emocionalne odvojenosti, do pripadnosti funkcijama kojima mnogi muškarci uopće ne pripadaju, s kojima se ne identificiraju. Zato mislim da je feminizam kolektivna borba, a ne samo ženska ili samo muška”, zaključila je Dorotea Šušak, a s čim se složila i Peternai Andrić rekavši da patrijarhat nije dobar ni za žene ni za muškarce.

“Kao što postoje negativni mitovi i stereotipi o ženama, tako postoje i o muškarcima – da trebaju biti hrabri, ne smiju biti emocionalni, ne smiju biti ranjivi, oni ne smiju plakati. S druge strane,  moraju biti hranitelji obitelji, moraju zrađivati više nego žena da bi bili pravi muškarci. I zbog toga feminizam, zapravo, u širem kontekstu, treba gledati kao borbu za bolju zajednicu”, poručila je te za kraj pročitala rečenicu iz knjige Feminizam je za sve, autorice Bell Hooks koja je pokušala u više svojih teorijskih knjiga ponuditi definiciju koja bi maknula žene iz središta feminizma. “Ona kaže: Feminizam je pokret za okončanje seksizma, seksističkog, odnosno rodnog izrabljivanja i ugnjetavanja. I to je to čemu zapravo trebamo težiti.”