KOMENTAR TJEDNA Sve je više dokaza da Hrvati jedni za druge misle da su debili!

Postoje vrlo jasni razlozi zašto je pet rasprodanih zagrebačkih koncerata Aleksandre Prijović političko pitanje, a ne pitanje zabave i benigne razonode

Političko je to pitanje, jer je trijumf Aleksandre Prijović ujedno poraz hrvatske kulturne politike u kojoj se pretpostavljalo da je najbolje da Hrvate zabavljaju i kulturno uzdižu drugi Hrvati.
Također je poraz teorije o šutljivoj većini u kojoj su se Hrvati voljeli gledati kao nacija otpornih na ovakvu vrstu frivolne zabave, uz poneku iznimku moralno posrnulih pripadnika stada, koji nipošto ne predstavljaju stvarni glazbeni ukus naroda.

Očito je teška spoznaja za neke, da šutljivu većinu u našem društvu čine upravo posjetioci ovakvog koncerta, a ne glazbeni kritičari koji nariču nad niskom sviješću sugrađana. Hrvati su ih iznevjerili ne slušajući i financijski ne potpomažući nešto pristojniji pop rock ili bilo što drugo pristojnije, recimo klasiku, klape ili barem onaj jazz, ako mora.

Pitate se zašto bi glazbeni ukus naroda bio uopće politički bitan?
Zato što je to jedino što je simbolički ostalo u labavoj teoriji političkog hrvatstva.

Naime, nije uopće bitno sluša li Aleksandru Prijović natpolovična većina građana, niti da li bi ona pobijedila na kakvom glazbenom referendumu.

Problem je što još jedan kamenčić u mozaiku da Hrvati ako o nečem bitnom biraju, neće izabrati drugog Hrvata ni u ludilu.

Zašto bi političko hrvatstvo uopće uključivalo nešto tako nebitno kao što je glazbeni ukus? Pa zato što političko hrvatstvo više nema nikakvog drugog sadržaja kojim bi se taj pojam punio.

U 2023. godini jasno je kao dan da koncept države u kojoj će Hrvati odlučivati sami o svojoj sudbini došao na tešku kušnju.

Takvu vrstu kapitulacije neće nitko proglasiti, ali brojke pokazuju da kad su Hrvati sami odlučivali o svojoj sudbini, najviše su ispaštali drugi, ili možda čak i isti Hrvati koji su o svoj sudbini glasali.

Političko ekonomski sistem Hrvatske funkcionira tako da se prosječnom građaninu koji se financira tako primitivnom aktivnošću kao što je rad, ne isplati raditi u Hrvatskoj. Naime, prosječni građanin koji je sam odlučio o svojoj sudbini, je odselio u inozemstvo na bolje plaćeni posao. Na njegovo mjesto je došao strani radnik iz zemlje s nižim standardom, koji je objeručke prihvatio plaću koju je Hrvat s prijezirom odbacio.

To se dogodilo barem 140 tisuća puta u novijoj povijesti i uskoro će strani radnici činiti četvrtinu radne snage u ovoj državi.
Bit će ih toliko da mogu sami formirati drugi najveći grad u državi i drugu najveću županiju. Bit će ih toliko da ukoliko bi mogli glasati na našim izborima i ukoliko bi svi birali istu opciju, mogli formirati koalicijsku vladu u ovoj državi.

To samo po sebi ne bi trebalo biti ništa loše, ako ekonomija funkcionira. Ili ne?

Problem je u simbolici. Zašto hrvatski poslodavci ne bi mogli zadržati naše radnike, dajući im veće plaće? Ne bi li to trebao biti cilj kojemu svi teže? Nismo li mi zapravo htjeli živjeti jedni s drugima, a zadovoljstvo poslodavaca i radnika je trebala biti posljedica te želje?

Khm.

Poslodavci tvrde da je nemoguće dati veće plaće, jer im politika stalno nabija nove i teške namete.
Političari pak tvrde da su poslodavci pohlepni. U nekim teorijama, ponekad su i radnici lijeni.

Logika nam govori da je problem ili u političarima (koje su izabrali hrvatski građani) ili u poslodavcima (koji su mahom hrvatski građani), a možda istodobno i u jednima i u drugima. Također bi problem mogao biti i u radnicima, koji su također nekad bili Hrvati.

Ukratko, shvatili ste, kad se podvuče crta, problem je nažalost u samim Hrvatima.

Pa što onda ako je problem u Hrvatima? Je li to toliko velik problem da se o njemu mora pisati ovakav tekst?
Na kraju krajeva, zašto mi ne bismo mogli biti u krivu i svejedno imati svoju državu?

Nema problema, naravno da ćemo državu nastaviti imati. Problem je što nemamo više o čemu pričati.

Ukoliko mi sami za sebe nismo dobri poslodavci, ukoliko mi sami za sebe nismo dobri birači, a također navodno nismo ni neki radnici, da li je to takva tragedija? Nije.
Znamo da su neke nacionalne ekonomije jednostavno bolje od drugih. Može se živjeti s tom spoznajom. Nije to strašno.

Međutim, tračak sumnje na našu sreću baca ovih pet koncerata Aleksandre Prijović. Rekord je držao prije nje Dino Merlin s četiri rasprodane Arene, a ni on, kao što znamo nije Hrvat, svakako ne u glazbenom smislu.

Dobro, možda Hrvati ne vole da ih zabavljaju toliko drugi Hrvati. Nije ni to toliko strašno. Pa kao da je to toliko bitno? Rokenrol ionako nije izvorno naš, pa nitko ne plače zbog toga. Nismo mi ni izumili film, a ni kazalište!
Nije problem ni što Hrvati više vole leskovački roštilj ili bosanske ćevape.
Ništa to nije bitno. Etničke kuhinje su popularne svugdje po svijetu. Osim toga, ako jedete pizzu ne znači da mislite da je Istra talijanska. To je samo jelo, ništa drugo.

Nije problem ni to što sve više Hrvata odlučuje ljetovati van Hrvatske, jer im je naš Jadran preskup, a vlasnici apartmana pohlepna stoka željna brže zarade. To su zakoni tržišta, a osim toga ne ljetuju ni svi Nijemci u Njemačkoj, ni Talijani u Italiji. U redu je otići i malo vidjeti svijeta.

Stoga nije problem ni u glazbi. Prijovićka dobro izgleda, dobro zvuči i koncert je navodno show. To što smo mi ratovali sa Srbima nema nikakve veze. Osim toga i mladi su čudni. Navodno neki slušaju i korejski pop, a niti razumiju tekstove, niti su ikad bili u Koreji. To su trendovi i ne ne treba svugdje tražiti dublji smisao. Tako da koncert nije i ne može biti problem.

Problem je, čitatelju moj dragi, u onome što se stalno provlači između redaka kad se načinju ove teme. Riječ je o samoj ontologiji hrvatstva, o nauci koja bi objasnila motive i postupke Hrvata. Zašto Hrvati čine to što čine i zašto žive kako žive?
Zaključak je dosta neslavan, ali ujedno i vrlo očekivan.
Kad to neće nitko drugi napisati, morati ću to ja.

Naime, sve više dokaza da Hrvati jedni za druge misle da su debili.