„Tko me to stavlja u red,
Veže mi zvonce za vrat?
I kaže, Ili si njihov ili si naš.
Druge nemaš!“ – Z. Stipišić Gibonni
Piše: Adela Frank
Lokalpatriotizam – ljubav, privrženost prema mjestu ili kraju u kojem je netko rođen ili živi ( najčešće u odnosu prema širem nacionalnom domoljublju)
OD LOKALPATRIOTIZMA DO LOKALKRETENIZMA KRATAK JE PUT.
Istinska briga za budućnost i ljubav prema rodnom gradu se iskazuje potpuno pogrešno. Umjesto da veliki lokalpatrioti čuvaju Zadar Grad tako što ga ne zagađuju otpadom i smećem te doprinose afirmaciji organizirajući kulturne i sportske događaje sajmove sa razmjenom lokalnih proizvoda, radionice za djecu, o tradicionalnim i emotivnim vrijednostima svoga Grada, velika većina „patriota“ truje ostale građane smatrajući da su baš oni pravi čuvari Grada ukoliko mrze sve druge gradove osim svoga. Takvi „čuvaju“ svoj Grad od „uljeza“ , došljaka, pridošlica, od svih onih koji nisu u Zadru rođeni. „Pravim lokalpatriotima“ nije bitno tko je kakav čovjek, već samo jesi li njihov ili si naš!
Istina je, da ako nešto krasi i unaprjeđuje Grad, to je RAZNOLIKOST GRAĐANA. ( Ili želite da rođaci nastave međusobno se razmnožavati, kao u stara vremena?)
Voljeti Zadar znači poznavati i cijeniti njegove znamenite objekte, povijest, čuvati tradiciju i „dušu“ Grada.
„ Voljeti Zadar znači redovito izlaziti na izbore, te tako postati dioničar vlastite odgovornosti za njegovu sudbinu.“- F. Perinović
Funkcija lokalpatriotizma u političkom leadershipu je u očuvanju povijesnih i kulturnih osobitosti nekog područja i zalaganja da one zadobiju svoj autonomni pečat u ovom ili onom obliku. Stvari idu u krivom smjeru ako se lokalpatriotizmom služi kao ideološkim alatom za ljubomorno čuvanje granica nekog područja, posebno ako takva izolacija dovodi do zastoja ili nazadovanja u razvoju i učvršćivanju uvjerenja o „nepremostivim“ razlikama između više lokalnih zajednica. Politički leadership koji zlorabi lokalpatriotske osjećaje građana radi očuvanja postojeće političke moći GUBI SVOJ LEGITIMITET!
Jer, Zadar je i prije bio Grad, a biti će i ubuduće.
LIPI MOJ GRADE, UVIK TE SE SITIN….
Gotovo svi o svojim gradovima pišu hvalospjeve i ako bilo tko napiše nešto loše, konstatira i opiše činjenice kakve zaista jesu, biti će proglašen mrziteljem rodne grude, svega zadarskog, kompleksašem i redikulom. Svi znaju mane svoga grada, ali ne vole kada ih konstatira netko drugi, netko tko primjerice, samo živi u Zadru, a nije tu rođen.
Isti ti „patrioti“, odstrašćeni u „zaštiti“ svoga grada dijele se među sobom na kvartove, na vlaje i bodule, na Dinamo i Hajduk, vjernike i nevjernike, siromašne i bogate, mršave i debele, lijepe i ružne, „gejeve“ i tek obične pedere od ljudi.
Takav, nazadni, lokalpatriotizam ide sve do granica kućnog praga, odnosno i kreće od kućnog odgoja prvo. Da bi bio „pravi“ patriot dovoljno je imati love za pivu na zidiću isprid dućana. E i za makjato se mora imati neka kinta jer ipak te moraju vidit’ na špici…
I tako naš Zadar Grad je zaista prazan jer nitko osim „pravih, punokrvnih Zadrana“ nije dobrodošao.
Alo, maća, čija s’ti?
Želja moje majke bila je roditi mene u Zadru. Tako i bi. Zadarska krv i temperament teku mojim venama još jače baš iz razloga što sam svako lito, školske praznike, provodila s bakom i didom u Zadru i na Pašmanu. Svake godine sam jedva čekala da završi nastava kako bih išla u Zadar, grad u kojem sam rođena, grad u kojem sam stekla divne uspomene i sjećanja, grad u kojem tada nisam živjela.
2010.godine vratila sam se u Zadar, iako se nisam od njega zapravo ni odvajala.
„ Kolegice, a di si ti rođena?“- pitao me jedan stariji kolega odmah nakon preseljenja
„Tu sam rođena, u Zadru .“- odgovorila sam
„Ej ljudi!“-viknuo je ostalim kolegama
„Dobro je, ova je NAŠA!!“
Ne znam zašto me ljudi često pitaju „čija sam“, ali to pitanje opet je i nedavno bilo „na tapetu“ u stanci na sjednici Gradskog vijeća.
„Aj, vi meni recite čija sam. Dido, bodul s Pašmanua je bio u partizanima, a drugi nono je bio sušački „talijan“.
Čija sam?! Zar je stvarno bitno?
BITNO JE BITI ČOVIK,A NE GOV×× OD ČOVIKA!
