Pravo i pravda jesu različite stvari. No, jedno im je zajedničko; njihova konzumacija i tumačenje korijen su i izvor sve sile gibanja u društvu, narodu, državi.
Koristiti svoje pravo i nasititi se pravde značilo bi, zapravo, sretno živjeti. No, dok težimo sreći i činimo u cilju njenog postizanja moramo, kao društvena bića, surađivati, komunicirati i razmjenjivati s drugim ljudima. Postojeći i čineći u zajednici deklariramo svoju osobnost. U tom vrtlogu međudjelovanja, suradnje i suživota na svemu što činimo ostaje naš osobni žig, pečat našeg karaktera, manifestacija jedinstvene kombinacije gena naslijeđena stotinama generacija naših predaka. Tu počinju problemi. Koliko je poslovica narod skovao o porijeklu i sljedivosti? Nije bezbroj, naravno, ali priznajmo da je značajan dio narodne mudrosti (o derivatu generacijskog iskustva govorimo, da ne bude zabune!) posvećen istoj logici koja prožima i izreke u kojima je pouk da klin ima osobine drveta od kojeg nasta, da mačji okot miševe lovi i da jabuka ne pada daleko od stabla ni kad stvara teoriju gravitacije. Zašto, dobro poučeni, ipak griješimo?
Da. Zašto. Zašto i zbog čega? U jalovoj nadi da je premudri narod budalasto pogriješio, naivno očekujemo da na drači rodi smokva, dajemo lisicama kokoši i janjce vucima na čuvanje. I ljutimo se. Izbodeni, krvavi, gladni, opljačkani, porobljeni i temeljito sjebani (citiram Ladana) čvrsto odlučujemo, kao na ispovjedi, da više nećemo griješiti. Ne više. Definitivno, nikad više! Prođu četiri godine i mi mudro donosimo odluku: Ne žuta nego crvena lisica! Ne sivi, nego crni vuk! Opet isto. Zvjerad sita, mi u banani. Ali mozak se vrti u ludom krugu i nikako da pogleda van njega! Mi razmišljamo koja je zvjer manje žderala, klala, koja je manje našeg truda odvukla bez povrata u svoju smrdljivu jazbinu! I, glupo, suludo, ponavljamo stalno istu grešku debljajući i jačajući beštiju koja ždere naše živote, naš trud, budućnost naše djece i već oblizuje našu djecu keseći se…
Ponovimo osnovne činjenice.
Od „ DEMOS KRATEIN“ , narod vlada, svojom smo glupošću oživotvorili novu sintagmu „DEMOS KRETEN“ i stvorili parazitsku kastu za koju ne vrijede zemaljski zakoni, za koju pravo i pravda nisu ništa osim jeftinog tariguza. Glupi i kratkovidni živimo u iluziji da oni jašu, a mi nosimo sedla. Nije tako, ali samo ako to ne želimo! Oni nisu ništa veći od običnog prdeža, nisu ništa važniji od onog što ste jutros s vodom iz vodokotlića uputili u nepoznato. Oni su ništa. Mi, narod, mi smo – sve! Mi smo Država! Mi smo etnos! Mi smo glasač, sukno i nožice! Sve što trebaš da bi tvoje dijete imalo kruh, krov i obitelj, da bi imalo budućnost, u tvojim je rukama! Nisi broj! Nisi stoka! Nisi ovca za šišanje! Čovjek si i IMAŠ PRAVO DOSTOJANSTVENO ŽIVJETI!
Ali, ( da, …ali) moraš to pravo željeti, htjeti i ostvariti tako da ga vratiš u svoje ruke. Ne sjedeći kući u izborni dan, ne čekajući drugog da tebi izbori ono što je tvoje. Pokreni se. Probudi se. Pogledaj oko sebe i priznaj da je ovaj jad plod tvog ne htijenja, ne izlaganja, čekanja, ispraznog nadanja, vjerovanja u političkog Mesiju, u Vođu koji nikad neće doći jer ga nema i neće ga nikad biti. Svoj si vođa.Ti, ja, naši prijatelji, poznanici, bankovni dužnici, ovršenici, podanici, jamci, okradeni, prevareni, nepravedno osuđeni, izjašeni, iscjeđeni, namagarčeni i nasamareni, svi mi imamo isti problem, svi mi imamo isto rješenje. Imamo li hrabrosti, imamo li odgovornosti, imamo li još išta dišpeta, kičme, obraza?
Progovori, promjeni! Shvati jednom da si ti (ostajanjem kući na izborni dan, ili zaokruživanjem profesionalnih parazita, svejedno) odredio sebi skupljanje kovanica po kući za kruh i mlijeko, a njima oboritu ribu, bifteke i butelje s troznamenkastom cijenom. Ti plaćaš njihovo prežderavanje, lokanje, krađu, bahatost, izmicanje pravdi i zakonu. Ti nemaš kino, rodilište, laboratorij, normalan posao i primanja, čekaš u redu, prave te budalom i majmunom, muzu, deru, guze i – smiju ti se! Oni imaju sve, jer si im ti to omogućio. JEDINO čega se boje je da ne shvatiš da im JEDINO TI možeš to i oduzeti.
Pogledaj koju sprdačinu od „političara“ smo stvorili. Vidiš li koja šaka jada i smrada upravlja tvojom sudbinom? Tko se nudi da te jaši iduće četiri godine? Maćani, pijani, drogirani, kupljeni, prodani, lažni, bivši, bivši i sadašnji, vječni, pokvareni, oni koji ni svoju kuću ne mogu dovesti u red, prevaranti, batleri, profiteri u ratu, mladež umirovljenika, glumci amateri, milicajci profesionalci, ugroženi po zanatu, neradnici po alatu, savjetnici po satu…jad, tuga i čemer…
…ima li ljudi u ovom gradu koji nisu na gradskoj sisi, koji su uspjeli svojom sposobnošću, koji misle svojom glavom, koji vole svoj Grad? Koji znaju? Koji imaju i kičmu, i obraz? Koje poznajemo od malena, i ćaće im i matere, poštene?
Ima. Svi znamo da ima. Samo im treba reći, treba ih potaknuti vjerom i podrškom, treba im dati šansu. Recite im. Promjenimo stvari, obrišimo te dvije boje, obrišimo sve boje. Što će nam netko bojati Grad kad ga treba samo oprati, što će nam netko bojati zrak kad ga treba samo disati, što će nam netko bojati mozak kad samo treba misliti.
