Moram priznati da se zaista volim voziti busom. U gradskim busevima najčešće sjedim skroz iza, na zadnjem sjedalu, a u prigradskim na prvom, tik do vrata. Obožavam to prvo sjedalo u velikom busu jer imam divan pregled ceste , krajolika i svakojakih putnika koji ulaze ili izlaze na autobusnim stanicama
Piše: Adela Frank
Kada kojim slučajem, u busu nema mjesta za sjesti, tada stanem tik do prednjih vrata, uz ogromno vjetrobransko staklo (šoferšajbu) i imam osjećaj kao da letim. Neprocjenjivo!
U busevima smo stekli puno prijatelja, prepisivali domaće i školske zadaće, smijali se, pjevali, plakali, svađali i ljubakali. Bome, svakojakog svita smo se u njima nagledali i namirisali.
„Centar svita“ je, a gdje drugdje, na autobusnom kolodvoru, a imati kolodvor u srcu Grada Zadra nije mala stvar! Imati oba kolodvora (autobusni i željeznički) u centru Grada je OGROMNA PREDNOST.
Inače, zadarski autobusni kolodvor je jedini takav u Hrvatskoj na kojem sami prijevoznici preko svojih agencija prodaju autobusne karte umjesto da to čini vlasnik kolodvora što ga čini jedinstvenim u državi. Stoga ne čudi da kolodvor ne može iz poslovanja pokriti vlastite troškove.
Pod pojmom novih ITU instrumenata spominje se i rekostrukcija Autobusnog kolodvora Zadar.
Ej, jeste li svjesni od kolike je to gospodarske važnosti?! Jednom ako i kada se ostvari… To znači modernizaciju elektroničkih i informacijskih sustava, postavljanje putničkih garderobnih ormara dostupnih 24/7, postavljanje klupe i pametne klupe za putnike, defibrilatora, reciklažnih kanti za otpad, postavljanje eko rasvjete, te uz osiguravanje pristupa, taktilne staze i prilagodbu jednog prodajnog mjesta (šaltera) osobama s invaliditetom, dobiti ćemo i uređenje parkinga za autobuse.
E, tada će naš derutni, zastarjeli, devastirani autobusni kolodvor konačno poprimiti obrise i konture uspješnog menadžmenta, gospodarskog razvoja i kvalitete poslovanja autobusnih kolodvora europskih prijestolnica.
Tada mi više nećemo nalikovati, a ni naša djeca, na likove iz knjige „ Mi djeca s kolodvora ZOO“, već ćemo biti elita Grada Zadra!
Kažu da „svako misto svoju štoriju ima“.
Bojim se da štorija o Liburniji Zadar i nije tako lipa.
Zadarski javni prijevoznik, jedini gradski javni prijevoznik, iskonska je „obiteljska firma“ koja posebno dobro pazi na održivost obiteljske (rodbinske, kumske) kontrole prihoda svakog eura i centa. „Obiteljska“ firma po principu: „Aj, brajo reci koga ti triba zaposlit, a ti znaš štoš’ zaokružit na izborima.“
Doduše, takva zlouporaba plemenitog nepisanog pravila po kojem djeca zaposlenika imaju prednost pri zapošljavanju u istoj firmi, sveprisutna je u Gradu Zadru baš kao i diljem RH.
Liburniju već gotovo 30 godina vodi jedan te isti direktor, bivši stečajni upravitelj, gosp. Edvin Šimunov. Toliko je slobodan da čak i sam sebe naziva budalom koja rukovodi Liburnijom, budalom kojoj je apsurdno dizati kredit za povećanje plaće vozačima, budalom koja…
Kada pogledamo bolje, na licima zaposlenika urezani su tragovi lošeg, neinovativnog načina poslovanja i upravljanja ljudskim resursima. Poslovanje se odvija stihijski, „iz dana u dan“, a ne strateški i planski uz, naravno, subjektivnu dodjelu stimulacije samo omiljenim i odanim šefu zaposlenicima. Tahografi se u autobusima „crvene“ od nabijanja prekovremenih sati vožnje koje čak ni kartice vozača ne mogu zaustaviti. Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu kao da je tek mrtvo slovo na papiru.
Znate, ispunjavanje poslovno-stranačkih ciljeva ipak nije baš tako jednostavno i lako, a često je problem i ona stara „ Imal’ mene tote?“ uzrečica. Još kada posluješ u gubitku, a nisi sposoban ili ne želiš, provesti toliko potrebnu sistematizaciju radnih mjesta uz stalni pritisak čak dvaju sindikata , uz javno otkrivene čak dvije krađe love iz firme, zaista nije lako. Čak ni zaposlena „obitelj „ ne zna kako pomoći direktoru.
Budući kako vlada kronična nestašica profesionalnih vozača, jer tko bi tamo radio za tu siću, izrečena interna sankcija nekolicini vozača uhvaćenih u kriminalnoj radnji je tek povrat od 20 eura pokradenih sredstava i privremeni premještaj sa linije Zračna luka-Zadar na onu Obrovac-Zadar. Po isteku „kazne“ vozač se vraća na mjesto zločina i nema nikakve teške povrede Ugovora o radu ili otkaza. Ako sam u krivu, neka me slobodno ispravi prometnik odgovoran za te vozače, tko god on bio.
Meni je potpuno logično da firma, pogotovo javni prijevoznik, ne može kontinuirano poslovati održivo ako njome upravlja jedan te isti čovjek, godinama, uz „širom raširene ruke“, suglasnost i podršku, u zamjenu za vjernost, Skupštine i Nadzornog odbora
Voziti se javnim gradskim i prigradskim prijevozom dio je našeg identiteta, kulture i običaja. Kulturu i običaje dužni smo njegovati i prenositi s koljena na koljeno kako bi barem djeca naše djece sve manje koristila osobne automobile, a sve više stvarala nova prijateljstva i razvijala svijest o ekologiji, vozeći se u Liburnijinim autobusima koje ponosno voze nasmijani vozači.
