Gospodarske nedaće; recesija planova i inicijativa; sustavno ignoriranje zahtjeva fiskalna i monetarna pravda za sve; €-kriza; Brexit i iredentizam u Ujedinjenom Kraljevstvu, Španiji, Belgiji, Francuskoj, Danskoj i Italiji; dugotrajna nestabilnost u Euromediteranskom teatru (dužnička kriza Europskog juga – zemalja skrutiniziranih i ismijavanih pod nadimkom SVINJE/PIGS, sve još jače podcrtano sa propalim državama mediteranskog Bliskog Istoka); terorizam; nezabilježeno loši odnosi s Moskvom, koji kulminiraju u otvorenom sukobu Zapada sa Rusijom na teritoriji još jedne zlosretne države slavenske – Ukrajine, sve to zajedno s ratobornom a zapravo uplašenom i dezorijentiranom administracijom u Washingtonu; priliv pretežno muslimanskih izbjeglica sa Levanta u brojevima i intenzitetu nezabilježenim još od egzodusa Drugog svjetskog rata; konzekventan rast desničarskih političkih partija – koje vrteći reducirane poruke i opskurna poređenja, zapravo eksploatiraju strah od drugačijeg, što sada dodatno pojačava već prisutnu bojazan oko uzmičućih prava na zdravlje, rad i socijalnu pravdu, generacijsku ne/zaposlenost i socio-kulturne anksioznosti; sve to u rikošetu sankcija, dugo najavljivane pa proizvedene zdravstvene, post-C-19 te energetske ‘krize’, naftne anti-diplomacije, te kinesko-američkih trgovinskih ratova koji planetarno sve stavljaju pred oštru a neizbježnu dilemu: odgovoriti Bolivarizmom ili Monroizmom …
I tek kad smo pomislili da ne može gore, te da nekim slučajem možemo umaći povijesti i izbjeći očito – priznanje da civilizacijski trijumf zapada (već od 2020) više neće biti moguć – teški je zemljotres dovršio temelje moralne superiornosti zapada: hapšenja najviših dužnosnika najdemokratičnije od svih EU ustanova – Parlamenta, te opsežne racije koje se ne smiluju. Sami temelji Europe se tresu.
Zapanjujuće malo je javne debate o tome u Europi. Još više zabrinjava činjenica da bilo kakvo samo propitivanje Europe o njenoj ulozi i njenim proteklim politikama na Bliskom Istoku, te Europskom Istoku jednostavno ostaje van svakog razmatranja. Bezgrješnost Brisela, kao simbola EU – vođene Atlantsko-centralne Europe, je neupitna. Je li to odgovara istini ili je tek puka dogma?
* * * *
Jedna od vodećih figura europske Renesanse, koja uvelike inspirira tadašnju intelektualnu obnovu, jeste Dante. Pored Petrarce i Boccaccia, smatra se jednim od trojice otaca europskog humanizma. Mahom, Dante smješta božjeg poslanika (proroka) Muhameda u osmi krug svoga poznatog Infern-a (Pakla). Ispod Muhameda su samo Juda, Brut i Satana. “Islam je shvaćen kao negacija kršćanstva, kao anti – europski…a sam Muhamed kao antikrist u savezu sa samim đavolom…” navodi Rana Kabbani u svom vanrednom uratku Imperijalne Obmane (Imperial Fictions).
Ipak, obje religije vuku svoje korijene od Abrahama. Obje su živjele u harmoniji (ili su barem kohabitirale) vijekovima unutar Bliskog Istoka, posebice u Libanonu, Siriji, Iraku i Egiptu. Otkud onda disharmoničan odnos između kršćanske Europe i Bliskog Istoka? Je li Europa odlučila demonizirati muslimane kako bi umjetno stvorila kompaktno europejstvo? Bez neprijatelja pred vratima, nema jedinstva u kući?
Ovo je onostoljetna priča, koja nije za naše doba – netko bi mogao reći. No, odsustvo svake samorefleksije na strani EU spram njene politike na Bliskom Istoku danas, tjera nas da ponovno zavirimo u neka tamna poglavlja europske povijesti, te u samu genezu njene predsekularne i sekularne misli.
Božji Grad Brisel: Nema spasenja van Euro-atlantskog[2]
Europa se prozvala ‘kršćanskom’ zato što je svoj identitet zamislila iliti izmislila kao katolički u kontra-određenju spram islamskog Bliskog Istoka te istočnog (originalnog, pravog ili Pravoslavnog) kršćanstva.[3]
Samo kršćanstvo, naravno, potječe sa Bliskog Istoka, nikako iz Europe. U biti, ono se postupno univerziralo i europeiziralo zahvaljujući, na Balkanu rođenom, rimskom imperatoru, koji je proveo znatan dio svog života na Bosforu, i koji je kao takav ukopan u Maloj Aziji – Konstantinu Velikom. Naravno, bila je to državnopravno legitimna odluka ovog slavnog Imperatora, uz punu podršku cijele carske političke elite, da se grad Rim vrati administrativnoj periferiji, političko-ideološkom odbačeniku i geostrateškom predgrađu.[4] Oficijelno sjedište Rimskog carstva – prema drugom historijskom ediktu od 330 AD – postao je Konstantinopolj, a i ostao je kao takav do samog raspada carstva, 11 stoljeća poslije.
Zbog toga je post-Rimsko/vizantijska inauguracija ‘Kršćanstva’ kao puke kulture Zapada zahtijevala stalnu intelektualnu akrobatiku – udaljavanjem istine od elementarnih geografskih i historijskih dokaza. Tako ovakva inverzija u kojoj se ideološka i geopolitička periferija stalno i iznova nameće kao centar zahtjeva oboje – i fizičku prinudu i nametnutu naraciju u velikom vremenu i prostoru.[5]
Ova a’la-kard kreacija katoličkog Kršćanstva ili da velimo; Zapadnjačke Ume, ispunila je dvije važne zadaće: onu na domaćem i onu na vanjskom planu. Oboje je pomoglo jačanju feudalnog socio-ekonomskog i političko-vojnog sistema, i na tomu temeljenog, predkolonijalnog europskog kolektivnog identiteta. Kod kuće je to služilo koherentnijem osjećanju sebe (mi–oni paradigma): jedinstvu, nasilju, poslušnosti (extra ecclesiam nulla salus – nema spasa van Crkve, slijedstveno starom rimskom rezonovanju ‘nema svijeta preko naših Limes zidina’, ili ovom modernijem: ‘nema prosperiteta van EU’). Prema inozemstvu, ova je mantra opravdavala kasnije vojne pohode te druge forme organiziranih pljački. Takva uzorna slika je naravno bila povezana sa prinuđenim društvenim identitetom – „Mračno doba“ za kući i križari za inozemstvo.
Tako su Europljani vjerski sukob počeli promatrati kao identifikacijski atribut formiranja sustava, dok je drugdje na kugli zemaljskoj međuetnička i međureligijska koegzistencija bila tradicionalni modus operandi unutar i među državama.
Od vremena renesanse, katolička Europa shvatila je, da ukoliko želi da se uspješno projicira – da fizički i/ili mentalno kolonizira prekomorske teritorije – nužno joj treba ili prinuda (prorjeđivanje i asimilacija), hvatanje u radne logore (ropstvo), ili ‘konačno rješenje’ (fizička likvidacija). Ovakve strateške dileme oko instrumenata pogodnih za uporabu, uticala je, te kasnije dominirala, suštinskim debatama Europe toga vremena. Tako je stvoren koncept ‘krotkog divljaka’ – kog se može asimilirati, nasuprot ‘lošeg divljaka’ koji je predodređen za prinudni radni logor ili ‘konačno rješenje’. Ova prinudi-ili-istrijebi dilema ‘spasilaca duša’ čak je i kulminirala u pre-Westfalskoj kršćanskoj Umi. To se već zbilo tijekom poznate Valladolidske kontraverze iz 1550, kada se Juan Ginés de Sepúlveda’-in koncept lošeg divljaka sučelio sa Bartolomé de Las Casa’-inim stanovištem o krotkom divljaku.
U oba slučaja – argumentacija je ponuđena – Amero/AfroAzijatski urođenici zaslužuju spasenje, jer oni imaju ‘jaku želju za tim’, ali su se pogledi razlikovali na pitanju, da li snažne želje urođenika prevazilaze njihove ionako skromne mentalne sposobnosti da prime kršćanstvo. Tako su ove debate – koje su sam korijen kasnijih liberalnih teorija, i preteča današnjih doktrina o promjeni režima, humanitarnoj intervenciji te doktrinama prevencije (preemption) kao i EU pristupni pregovori (koji traže izvršioce, a ne pregovarače) – uvijek pretpostavljale inferiornost (i pasivnost) Urođenika.[6]
Iskreno rečeno, ovo ostaje konstanta u ponašanju u međunarodnim odnosima: npr. mišljenja o Libiji su se razlikovala, kao što se danas razlikuju po temi Sirije. Ipak, jednako za sva stajališta je: nitko ne konzultira lokalnu populaciju, i ne uzima u razmatranje što bi oni po sebi i za sebe željeli.[7]
Legitimizacija imperijalizma mašte
Slijedom narednih epoha, pitanje ‘konačne solucije’ prolazilo je kroz sofistikaciju, te je konačno zamijenjeno kombinacijom kulturne konverzije/pokoravanja (indukovana pokornost), političko-vojne poslušnosti i socijalno-ekonomskog aparthejda. Prikriveni aparthejd (koji je lako negirati, a teško dokazivati) obično je bolji od brutalnog genocida (kom se ulazi u trag i lakše je mjerljiv). Na vrhuncu imperijalizma, ova krotki-loši divljak dilema raširila se u dva pravca, implicitni i eksplicitni rasizam. Debata se tako fokusirala oko pitanja, da li civilizacijska inferiornost može biti nadomještena putem imperijalne ‘civilizirajuće’ misije, gdje su Socijalni Darvinisti i ‘znanstveni’ rasisti bili puno pesimističniji, ali sa više ponuđenih mogućih rješenja.[8]
Takozvana centralna dilema liberalizma (Da li je liberalno nametati liberalne vrijednosti neliberalnim društvima) bila je naravno samo nevino izgledajući vrh golemog ledenog brijega, neumornoga podrugojačivanja (denuncirajućeg razdvajanja Drugog). Tako je ova ‘epistemologija’ nadalje meko prizemljena kroz tzv. Petar Pan teoriju kojom se romantizira pojavnost Drugog prikazujući ga prije kao djetinje nemarnog i bespomoćnog, nego namjerno okrutnog i barbarskog: netko koketan, površan, nagodan, egzotičan. Dakle, svijet Istoka kao nevino uglazbljeno dijete koje nikada neće odrasti. Ovo je, naravno, vodilo cijelom nizu daljnjih binarnih kategorizacija, mi-oni/ili-ili pojednostavljivanja, da bi se mogla jasno stvoriti razlika između ovako zamišljenog Zapada i konstruiranog Istoka.[9]
Zapad je kao izgrađen muškarac, nasuprot Istoku koji sliči (re)konstruiranom ženskom biću. Zapad je „orijentiran na um“ naspram Istoka koji je „orijentiran na tijelo“. Falusoidno-izgledajući poluotoci i otoci (Atlantsko-Skandinavske) Europe su nasuprot, kompaktnog kontinentalnog Afro-Azijskog masiva koji je nalik na maternicu; Erektivni i eksplozivni spram reflektivnog i usisavajućeg; Sveprisutni (moreplovni i trgovački) otvoreni muškarac, naspram skromne, radišne i čekajuće žene. Muževna, falusoidna, progresivno-erektirana vremenska linearnost spram periodično menstruaciono-odlivajuće ženskosti uhvaćene u regresivnim ciklusima stalnih stagnacija. Sve van ove matrice, nije se niti tretiralo ozbiljno.
Fizičko, materijalno, ideološki, aktivno, polarizirajuće, odlučno spram metafizičkog, duhovnog, ezoteričnog, atmosferičnog, uključujućeg, sve-prožimajućeg. Stoga i ne treba da čudi da su sve operacionalizirane ideologije podrijetlom iz Europe. Šta drugo, kada su sve važnije svjetske religije isključivo iznjedrene u Azije, niti jedna u Europi.[10] Ideologija prodire, religija obuhvata.
Nepogrešivost Zapada (AgitProp – Non-stop)
Postupno, imperijalna misija civiliziranja (Ekspanzija je najbolji put k Sigurnosti) dobila je novu formu, često pod budnom pažnjom „pet očiju“. Ona tako postaje moralna obaveza – R2P (Responsibility to Protect – Obveza Zaštite), kao što je obveza roditelja da podignu svoje maleno dijete. Zgodni, mišićavi i snažni Princ Ljepotan sa Zapada ima jednu jedinu obavezu – da emancipira svoju Uspavanu Ljepoticu sa Istoka. Dati ‘Poljubac’ je dakako bilo projiciranje zapadnjačke fizičke vojne prisutnosti, kršćanstva i trgovine.[11] Tko je istočnjačka Uspavana Ljepotica?
Poznata poema Rudyard Kiplinga iz 1899, Breme Bijelog Čovjeka (The White’s Man Burden) nudi neke odgovore opisujući ljude Istoka kao ‘pola đavle, pola djecu’ (‘half-devil and half-child’). “Uz optužbe onih od kojih si bolji / Mrze te oni koje štitiš” (“The blame of those ye better /The hate of those ye guard”) – Kipling upozorava i upućuje, opisuje i poziva. U svojoj noveli Princ Tancred – Novi Krstaški Pohod (Tancred – The New Crusade) iz 1847, koja spade u klasike literature, mnogo hvaljeni i slavljeni britanski premijer Benjamin Disraeli ustvrđuje: “Saksonska rasa, zaštićena svojom otočkom pozicijom, obilježila je ovo stoljeće svojim vrijednim i metodičnim karakterom. I kada superiorna rasa, sa superiornom idejom spram rada i poretka napreduje, sve okolo će napredovati… Rasa je sve!”[12] Poprilična je to intelektualna akrobatika i za samog Disraelija, koji niti je bio Saksonac, ni kršćanin.
Tijekom vremena, zapadni katolički misionari prerasli su u jedan od najsnažnijih i najutjecajnijih lobija koji zagovara misiju ‘civiliziranja’. Bilo je to, naravno, oboružavanje religije, nj. notorna zloraba za ideološke ciljeve. Isto kao danas, fanatici tada i tamo, bili su identificirani i daljnje radikalizirani, da kažemo ‘inspirirani/nadahnuti’. Konačno, obično su bivali unajmljeni kao AGITPROP/Ideološka policija za račun grabljive elite, koja je sebe vješto skrivala iza fasade feudalne Europske države.
Prirodno, opravdanje se tražilo u bilo kakvoj Biblijskoj naraciji.[13] Npr. pozivajući se na Knjigu Postanka i priču o tri Noina sina, te je interpretirajući kao ‘obvezu’ Dž/Jafetovu (Europa) da apsorbira Šema (Azijate), te da porobi i kolonizira Hama ili Kaana (Crna Afrika i Indijanci Amerike). Začuđujuće, prema Knjizi Postanka (Post 9, 27): “Nek’ Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim i Kanaanac nek’ mu je sluga!”[14]
(Dok se Europa trebala suočiti s holokaustom 30-godišnjeg rata među uglavnom rimokatoličkim kršćanima, „azijski trgovački i kozmopolitski gradovi formirali su mrežu središta koja obuhvaćaju brojna multietnička i višejezična carstva“ – kaže Parag Khanna).
Kasniji dolazak Protestantizma pridodao je sviježi val kršćanskom misionarstvu kako bi se forsirala matrica kolonizacije kao ‘željenog’ umetka u duše i tijela ljudi sa drugih kontinenata. Stoga, James Lorrimer i drugi arhitekti tadašnjeg političkog i međunarodnopravnog poretka dijele svijet u tri moguća sektora: civilizirani Bijeli, neotesani Žuti, i divlji Crni. Žuti su ‘posrnuli ljudi’, koji obitavaju na terra infantilis (zemlji nedorasta), i treba da se civiliziraju (ono što će kasnije prerasti u instrument Indirektne uprave, uz široko prakticiran socijalni aparthejd). Područja na kojima su Crnci, Crvenokošci i Aboridžini smatra se ‘bezgraničnim prostorom’, terra nullius – ničija zemlja stvorena za to da bi se osvojila i kolonizirala, jer domoroci na nju nemaju ‘pravo rođenjem’ (znači: fizička kolonizacija i direktna uprava, raseljavanje, konačno rješenje i genocid). Čak je i prvak europskog racionalizma, Max Weber je veličao Europu: “Protestantska reformacija i protestantska etika koju je potaknula, odigrali su ključnu ulogu u omogućavanju uspona modernog industrijskog društva u Zapadnoj Europi“.Prije njega, najpoznatiji svjetski egalitarist, Karl Marx – koji nije vidio nacije i države kao statističku stvarnost, već kao revolucionarni cilj – nije bio toliko entuzijastičan u propovijedanju proleterske revolucije izvan uskog zapadnog svijeta. U Marxovim spisima, revolucija je rezervirana za napredne narode (što isključuje čak i istočnoeuropske Slavene) i nije namijenjena onima koji su civilizacijski zaostali.
Nesvršene zadaće ‘spasenja svijeta’ ipak su se vratile kući, Europi 20. stoljeća. Hitlerova interpretacija ovog ‘spasenja’ izgledala je ovako: civilizirani Bijelac (Arijevac) – Centralna Europa; Žuti (koje treba staviti pod indirektnu upravu, uz provedbu ‘samo’ socijalnog aparthejda) – Atlantska i Skandinavska Europa; Crnci (njihov je teritorij predodređeni za fizičku kolonizaciju, a oni sami za konačnu soluciju i genocid) – sve slavenske države Istočne i Rusofonske Europe.[15]
I zbilja, uporno i stalno počev od 18. stoljeća nadalje, Europska tvrdnja da je ‘civilizacija’ monopol Zapada, jasno je implicirala da nema civilizacije – pa, stoga, niti spasenja – van zapadnjačkog modela.[16] Kako bi se u potpunosti uskladio s ovim novim mitom i nepogrešivošću takve priče, kasni civilizacijski došljak iz geografskog predgrađa – zapravo udaljenog poluotočnog sjevernog produžetka ogromne azijske kontinentalne mase – počeo je sebe nazivati Starim Kontinentom. Poznati povjesničar Toynbee to naziva “sekularizirana verzija primitivne zapadno-kršćanske propozicije (prijedloga) Nemini salus …nisi in Ecclesia (van Crkve nema spasenja).”
Pogledajte, tek onako za sebe, koliko sve trenutne debate; političke, sigurnosne, gospodarske, izbjegličke, športske, umjetničke, slijede gore spomenutu matricu. (kraj Prvog dijela)
(IFIMES)