Protivolujna diplomacija Mate Granića

Piše: Joško Buljan

Ovih dana u izdanju Večernjeg lista Mate Granić  objavljuje knjigu „Diplomatska oluja” u kojoj navodno otkriva ključne događaje u nastanku nezavisne i samostalne Hrvatske

Kako objavljuje Večernji list, Granić će nam otkriti i dosad nepoznate detalje o stvaranju države, primjerice, kako je Tuđman u jednom trenutku razmišljao o ostavci, tko je najzaslužniji za zaustavljanje rata u BiH i kako je međunarodna zajednica htjela spriječiti Oluju.

Prije izlaska ove knjige, radi istine, mi ćemo se pozabaviti činjenicama koje nedvosmisleno razotkrivaju ulogu Mate Granića i njegovih kadrova iz MVP-a u tim planovima međunarodne zajednice. Mnogi su se Tuđmanovi suradnici pokazali  u danima nakon Tuđmanove smrti pravim moralnim i političkim patuljcima, ljudima bez osjećaja časti i dostojanstva, a Mate Granić  bio je predvodnik  te sramotne plejade moralnih nakaza.

Što je sve Mate Granić radio s međunarodnom zajednicom u pokušaju sprječavanja oslobodilačke operacije Oluja najbolje  ilustrira izvješće srpskog pukovnika Dušana Smiljanića od 25.06.1994.  predsjedniku tzv. Republike Srpske Krajine. U tom izvješću  talijanski obavještajni časnik radeći prikriveno u glavnom stožeru UNPROFOR-a, objašnjava srpskom agentu Kresojeviću da ima plodonosne  odnose s mnogim hrvatskim dužnosnicima. U vrijeme kada je međunarodna zajednica pokušavala nametnuti Hrvatskoj luđačku košulju putem plana Z-4, po svaku cijenu spriječiti oslobodilačku operaciju Oluja, i de facto onemogućiti bilo kakvu funkcionalnu hrvatsku državu, talijanska i srpska tajna služba zaključuju da u Hrvatskoj ima snaga koje ne misle kao Predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak, a te svoje tvrdnje potkrepljuju činjenicom da je upravo neki dan Paolo Raffone imao priliku posjetiti ministra vanjskih poslova Matu Granića, kojom se prilikom osvjedočio da u Hrvatskoj ima „razumnih“ ljudi u vladi koji su izuzetno fleksibilni i spremni da pronađu odgovarajući kompromis.

Taj je kompromis, tj. zločinački plan podrazumijevao da Hrvatska bude rasparčana u regije, a potom prisiljena pod pritiscima međunarodne zajednice na određene ustavne promjene čime bi se ostvarila jedna od najvećih garancija tzv. „Republici Srpskoj Krajini“ za opstanak.  Zanimljivo je da je talijanski obavještajac potvrdio u istom izvješću da je  o svemu ovome razgovarao sa Miloradom Pupovcem, koji se slaže u cjelini s tim planom za rješenja problema tzv. „Republike Srpske Krajine“! To je bio i beogradski, tj srpski „Plan B“ za slučaj vojnog poraza Krajine. Tekstovi Dejana Jovića o federalizaciji Hrvatske, koje je pisao baš tih dana, kao i prijedlog Milorada Pupovca, koji smatra da „Krajina ima i povijesne i etičke i političke razloge za poseban status u Hrvatskoj“, također su pokazatelji kamo su nas, pritisnute četničkim tenkovima i međunarodnim ucjenama, naši „antifašisti“ i kompromisni Mate Očenašek htjeli odvesti. Jović je tih dana svim silama podsjećao da je ideju „federalizacije“  koju je (02.06. 1994) na svom predavanju u Zagrebu iznio američki veleposlanik Galbraith, koji je rekao da „sporazum Srba i Hrvata mora osigurati veoma značajnu autonomiju za područja u kojima su Srbi u većini“. Galbraith je kao primjere spominjao model američkih država, kanadskih provincija i BiH-kantona, ističući da bi ona sigurno podrazumijevala „izabrano zakonodavstvo, kontrolu obrazovanja, nametanje poreza, kontrolu policije i održavanje kulture“, a može imati i simboličke elemente kao što je to vlastita zastava. Tako su Mate kompromisni, Miloradi i Dejani   slušali su Galbraith-a,  ali je Galbraith na kraju  morao uvažiti i poslušati Tuđmana!

Tako ispada da će Granićeva knjiga biti bez sumnje još jedan primjer borbe za bolju prošlost, apologija sramotnog ponašanja autora, nastala, nadamo se, kao posljedica grižnje savjesti. Uz silne dokumente koji prikazuju Matinu protu-olujnu diplomaciju s Wikileaksa ipak ćemo izdvojiti samo nekoliko detalja iz dnevnika i intervjua Petera Galbraitha u kojima je opisao  svoje odnose s kompromisnim Matom. Tako Galbraith piše da mu je Granić više puta govorio da „nije u potpunosti imao povjerenja u Tuđmana i njegov krug“. U koga je onda imao? U Raffonea? Jovića? Više puta, kada bi povjerljivo razgovarao s Matom u njegovu uredu (čitaj: davao zadaće), poput Ilije Čvorovića iz Balkanskog špijuna Mate Granić bi upalio televizor postavljen na CNN i pojačao zvuk do daske. Nakon toga počeo bi govoriti tihim glasom, dajući do znanja Galbraithu da se boji Tuđmanovih obavještajnih službi i da je u strahu i zabrinut zbog svoje „diplomatske oluje“. Zaista jadno. Sramotno Granićevo djelovanje kao ministra vanjskih poslova završilo je epizodom čiste izdaje u slučaju Martin Broda kada je, čim je izašao sa sastanka na Pantovčaku, nazvao Galbraitha i rekao mu što Tuđman sprema (ukratko, poslati specijalce da zaštite hrvatsku stranu Martin Broda). Time ne samo što je ugrozio živote hrvatskih vojnika, nego je sam – kao ministar vanjskih poslova – inicirao pritisak na vlastitu zemlju, i pokrenuo događaje zbog kojih je Martin Brod, tj. jedan njegov dio, i dan danas izvan hrvatske jurisdikcije.

Granić je više moralna nakaza nego hrvatski diplomat, odmah nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika počeo je  iskazivati otvoren prezir prema Tuđmanu i svemu što je radio. Veličina Tuđmana upravo je u tome da je Matu Granića  i takve  kakvima se nakon njegove smrti do kraja prikazuju, a kakvi su nesumnjivo bili, bio kadar upotrijebiti u svom velikom projektu stvaranja države, baš kao što je Churchill držao lorda Halifaxa blizu, kao ministra vanjskih poslova, iako je znao da ovaj šuruje s Italijom i Njemačkom. Zahvaljujući toj Tuđmanovoj širini oni su došli u priliku obnašati najviše državne dužnosti. Tuđman je vješto koristio i njihovo znanje i njihov karakter, za kojega je znao da je prijetvornički i dvoličan.  Zar Granić, Žužul, Milorad, Dejan i njima slični uistinu misle da Tuđman nije znao što i kako razgovaraju s međunarodnim predstavnicima, kako se od njega ograđuju, kako ga njima izručuju i kako im se nuđaju? Hrvatska izvještajna služba (HIS),Sigurnosno informativna služba (SIS), i Središnjica za elektroničko izviđanje (SEI) osigurali su mu sve točne obavještajne podatke, a on je na temelju tih podataka svjesno ukalkulirao sve po sebe negativne posljedice njihova izdajničkog djelovanja kako bi za Hrvatsku izborio više vremena da se ustroji, stabilizira i na kraju pobijedi u ratu. Oni, dakako nakon njegove smrti, kažu da su zapravo bili „uznici HDZ-a“, „zatočenici bolesne politike jednog krvožednog diktatora i njegove klike“, dok su „ne mareći ni za vlastiti život taj sustav razarali iznutra“. Tim i takvim ocjenama oni mrtvog Tuđmana pokušavaju uvrijediti i poniziti, a zapravo, ogoljujući se na taj način, pružaju svima nama još jedan dokaz o Tuđmanovoj državničkoj veličini.(HRVATSKI TJEDNIK)