Poput scene iz nekoga dramatičnoga filmskog trilera djelovao je događaj, koji se proteklog vikenda zbio na krovu višekatnice u Ulici Ivana Mažuranića na šibenskom Šubićevcu.
Jedan je Šibenčanin zaprijetio skokom s vrha zgrade, dok ga je drugi, poput iskusnog detektiva, telefonski nagovarao da odustane od samoubojstva. Nije to, nažalost, bila napeta filmska priča, već surova hrvatska stvarnost. Četrdesetpetogodišnjem hrvatskom branitelju i samohranom ocu ‘pukao je film’ zbog financijskih i drugih teškoća, pa je, unatoč tome što bi iza sebe ostavio malodobnu kćerku, pomislio na najgore. Činilo se kako su policajci i pripadnici ostalih službi nemoćni riješiti problem čovjeka na krovu, spremnog na skok u smrt. A onda je upravo nesretni branitelj ponudio slamku spasa ili spremnost da o svojoj tragičnoj situaciji razgovara jedino sa svojim prijateljem i kolegom Stipom Peranom. Stoga je Peran, inače bivši pripadnik Specijalne policije i zapovjednik skupine za borbu protiv terorizma, ovih dana vjerojatno najpopularnija osoba u Šibeniku. Mobitel mu je “užaren”… – Molim vas, nemojte od mene praviti heroja. Nisam junak. Učinio sam sve što sam mogao i znao. Naglašavam, teško bih uspio da nije bilo sjajne koordinacije s pripadnicima šibenske policije, na prvu će 44-godišnji Stipe Peran. Peran se te večeri našao u Vodicama. Nije ni slutio što se zbiva s njegovim suborcem u Šibeniku, kada mu je ‘u jedan i nešto’ poslije ponoći zazvonio mobitel. S druge strane linije bio je njegov prijatelj. U gotovo bezizlaznoj situaciji. – Policija me nazvala oko jedan i petnaest. Rekli su mi da se branitelj želi baciti sa zgrade i da traži razgovor sa mnom. Zahtijevali su i da dođem na Šubićevac. S obzirom na to da nisam bio u mogućnosti, spojili su me s njim preko mobitela – govori Peran. A Peran se kroz Domovinski rat upravo školovao za krizne pregovaračke situacije. Zato je, neovisno o emocijama koje su ga vezivale za čovjeka na vrhu zgrade, ostao pribran i spreman u teškom trenutku. – Iskreno priznajem, pokušaj samoubojstva mog suborca nije me iznenadio. Znao sam za sve njegove probleme i još teže dvojbe. Možda bi me emocije do kraja slomile da sam ga vidio usamljenog i nesretnog na krovu. Možda je zbog toga i bolje da sam za prijateljskim uvjeravanjem posegnuo preko mobitela. Reći ćete da previše umanjujem svoje zasluge, ali su mi u cijeloj situaciji pomogli i loši vremenski uvjeti. Te je noći padala kiša, puhao je snažan vjetar. Zbog toga sam se pravio kao da ga ne čujem dobro. Sve vrijeme sam od njega tražio da ode u zaklon, da možemo normalno razgovarati, tjerajući ga na taj način od ruba zgrade. Iz iskustva sam znao da je policija u njegovoj blizini, kao i da mu ne smiju prići. Oni su tu sjajno reagirali. Dobro su postupili što nisu išli na silu prema njemu. Povjerio mi se da nema izlaza, da je došao ‘do ruba’, da su ga svi iznevjerili… On je znao gdje sam, no ja sam mu stalno ponavljao da dolazim u Šibenik. Kad sam mu spomenuo kćer, kazao mi je kako želi da se ja brinem za nju. Zaigrao sam i na tu emocionalnu kartu, znajući da jedino zbog djeteta može odustati od samoubojstva. Obećao sam da ću je prihvatiti, ali da se moramo definitivno dogovoriti o tome, kad stignem na Šubićevac. Bilo je to klasično ‘kupovanje vremena’, prepričavao nam je Peran napete trenutke, koji su mu trajali poput cijele vječnosti, iako se sve odigralo u desetak minuta.
U rat s devetnaest godina
Prijateljsko uvjeravanje je uspjelo. ‘Slomljeni’ branitelj povukao se s ruba krova zgrade u zaklon i okončao neugodnu situaciju. Peran je ubrzo začuo komešanje, a potom i glas policajca, koji je preuzeo mobitel i potvrdio da je sve u redu. Inače, Peranu ovo nije bila prva slična situacija. U poslijeratnim godinama njegova je postrojba imala gotovo najveći broj intervencija u cijeloj Hrvatskoj. Knin, Vodice, Rogoznica, Zlarin, samo su neka od mjesta u kojima je sudjelovao u talačkim krizama i drugim akcijama kao pripadnik Specijalne policije. – Taktika pregovaranja i iskustvo su vrlo bitni. No, u ovom mi je u slučaju posao olakšalo upravo to što sam poznavao čovjeka i situaciju u kojoj se našao. Upoznao sam ga na braniteljskim proslavama, ali smo se tek u posljednja tri-četiri mjeseca počeli intenzivnije družiti. Spojila nas je slična životna priča. Obojica smo samohrani roditelji, ali ja imam tri kćerke. I boli nas odnos političara prema hrvatskim braniteljima. Oni obično djeluju, kad je prekasno, veli nam Peran, koji je u rat krenuo s devetnaest godina, a do 1995. godine je obišao gotovo sva bojišta. O njegovoj hrabrosti dovoljno govori podatak da je u “Oluju” otišao sa slomljenom nogom.
Nesretni 45-godišnji bivši branitelj, koji je bio spreman na samoubojstvo zbog financijskog kraha i neriješenog stambenog pitanja, poslije liječničkog tretmana osjeća se bolje. (Slobodna Dalmacija)
