Tonći znaš li ti što je Institucija?, pita Mara muža.
– Znam ženo, to ti je socijalna ustanova koja predstavlja sistem koji zadovoljava ljudske potrebe, one su temelj kulture, ponosno će on.
– A vidiš ja sam mislila malo drugačije, očito sam pogriješila, odgovara Mara.
– Dobro da vidim ja što si to ti pogrišila, lipo od tebe da i ti priznaš da si grišnica, veli Tonći svojoj Mari.
– E vidiš ja sam mislila da je ured predsjednika države institucija?!, kaže ona.
– Pa dobro si mislila moja Mare, samo ti je problem u tome tko je predsjednik, tu si se ti zabunila, govori joj Tonći.
– Kako moj Tonći? Kakve veze ima tko je predsjenik, ako je Ured predsjednika institucija?, pita Mara.
– Lipo ženo božja, evo vidiš kako je Tuđman postao slavan nakon 25 godina, što je složija državu i šesnaest godina nakon što je umro, poučava ju Tonći držeći u ruci tvrdi komad kruha star najmanje dva dana.
Kako?, začuđeno pita Mara.
Sad ću ti to malo uširoko objasniti da svatiš, veli Tonći Mari. – Tuđman kada je pravio HDZ, tada su komunisti tvrdili da stvara stranku opasnih namjera, meni se čini da je to pripovida Račan. Nakon toga došlo do rata, Tuđman dobio rat, stvorio Hrvatsku, proglasiše ga opet komunisti, koji su se u međuvremenu demokratizirali da je on opljačka Hrvtsku u pretvorbi i privatizaciji…, priča Tonći.
– Je, tako su pričali potvrđuje Mara Tonćiju.
– Sićaš se one afere za 250 tisuća maraka što je Tuđman ima od honorara?, pita Maru Tonći.
– Sićam, to je izmislila ona Lepej iz Zagrebačke banke, potvrđuje Mara.
– E tako je bilo do Tuđmanove smrti, srićom čovik umra, inače bi njega, Bobetka, Šuška i sve ove što su stvarali Hrvacku zatvorilo u Hagu, govori Tonći, a onaj kruh nikako zubima da ukroti.
– Ma ne bi valjda moj Tonći?, zabrinuto će Mara.
– Bi, bi moja Mare. E onda su došli Mesić i Račan na vlast, obećali da će vratit sve pokradeno u Hrvatsku, nastavlja Tonći znalački i sve gleda di će baciti onaj kruh gledajući čeznutljivo prema špaheru na kojem danas nema ručka.
– Jesu Tonći i mi smo za njih glasali, pobjedonosno će Mara.
– Tako je Mare. Mesić je odradio dva mandata, deset godina. E čitam ja Slobodnu 1.1. 2017. godine i piše dr. Šola “Je li SDP “zločinačka organizacija”?, nastavlja Tonći.
– Je li moj Tonći?, uzbuđeno će Mara, samo što joj zubna proteza ne ispadne iz usta. – Ako je onako kako piše Šola onda je SDP prava zločinačka organizacija, nastavlja Tonći. – Evo da ti pročitam dio Mare: „Krajem 1998. Ina je kupila u Sibiru velika naftna polja “Bijele noći”. Na vlasti je HDZ. Zbog tada velike naftne krize, Ina ih je kupila za kikiriki, za 18,5 milijuna dolara, zalihe nafte procijenjene su na 30 godina. Tuđman, shvativši dalekosežnu i stratešku važnost ove akvizicije za budućnost RH i Ine, odlazi u Moskvu, koja tada nije baš prijateljski bila nastrojena prema Zagrebu. Onda dolaze Račan, Linić i društvo i 2002. godine prodaju “Bijele noći” nepoznatoj švicarskoj tvrtki PBS iza koje je stajao tada malo poznati “Rosneft”, i to bez natječaja. To je odradio tadašnji Račanov potpredsjednik Slavko Linić, a Vlada prihvatila. I evo vam epiloga: “Bijele noći” su već 2013. godine proizvele više od tri milijuna tona nafte, što je više od ukupne godišnje proizvodnje Ine i MOL-a zajedno! Taj promašaj je SDP-ovo maslo.“. Vidiš moja Mare, tako ti je bilo…. U vrijeme račanovske privatizacije Ine i svih tih događanja predsjednik uprave Ine, kako je poznato, bio je HNS-ovac Tomislav Dragičević, a Slavko Linić (opet on!) obnašao je dužnosti potpredsjednika Vlade RH za gospodarstvo i predsjednika Nadzornog odbora Ine. Na međunarodnom natječaju za 25 posto plus 1 dionicu Ine odlukom Vlade odabrano je pet ponuđača, među kojima su bili: OMV, MOL, “Lukoil”, “Rosneft” i “Edison”. U ožujku 2003. godine (“Bijele noći” prodane godinu dana ranije) Vlada RH osniva Savjet za privatizaciju INA Industrije nafte d.d., kojeg čine: Ivica Račan, Goran Granić, Slavko Linić, Radimir Čačić, Ljubo Jurčić, Božo Kovačević i Željko Pecek. Ponude su podnijeli MOL – 505 milijuna USD, ili 1300 kuna za dionicu, OMV 420 milijuna USD, dok je “Rosneft” odustao od natjecanja s obrazloženjem da mu nije ponuđeno dovoljno jamstvo za stjecanje daljnjih dionica Ine do većinskog paketa. Izvješće u Saboru o prihvaćanju MOL-a predočio je Linić (opet on!), te se prihvaća s 81 glasom “za”, i to bez nazočnosti zastupnika HDZ-a! Kasnije posao je odradio Mesić, Sanader, Bajić i Josipović, iznervirano će Tonći, pa baci onaj komad staroga krugha prema vratima hladne sobe.
– I kako je završilo moj Tonći?, pita Mara jedva čekajući nastavak priče.
– Završilo ko’ Jugoslavija, kada su je opljačkali komunisti, tribalo je zapaliti papire, a ko će bolje zapalit papire nego rat. Zato moja Mare niko nije odgovara za pljačku naših penzionih fondova, vidiš ti koliko smo mi radili, i izdvajali od plaća, a sad nam mirovina po dvi tisuće kuna!, ljut je Tonći.
– Dvi i dvista, veli Mara.
– E dvi id vista, potvrđuje Tonći.
– Dobro su oni to prikrili moj Tonći, veli Mara.
– Jesu Mare, sve preko antifašizma. Vidiš ti da nitko u Hrvatskoj nije odgovara za razoružavanje hrvatskog naroda, teritorijalne obrane, veli Tonći.
– Ma kako će odgovarat, tvrdi Iko da su sad na proslavi naše brigade oni bili u prvim redovima, žustro će Mara.
– Jesu, falili su im u prvim redovima ovi šta su pokrali pare Veljki Barbijeriju od lukobrana, Iko tvrdi da su Gušte i Hrvoje Urlić ukrali pet milijuna maraka, ponosno će Mara.
– E tako je moja Mare, zato je Josipović odlikovao Bajića što nije ulovio Alača i Urlića, dobio je veliko odličje, tvrdi Tonći.
– Da je samo to, odlikovao je on i našeg ratnika Mendeša, zato što je uteka Bobetku i nije htio ratovati u drugoj državi. E za bižanje s bojišnice dodjeli njemu Josipović Red bana Jelačića, za iznimno uspješno zapovjedanje postrojbama OS RH. Ko svoj svomu, veli Mara.
– Odnija ga đava di će to raditi, kada svaka tica na grani zna gdje je ko bio i što je radio, zaključuje Mara.
– Ma ne zna moja Mare, bili HOS-ovci na proslavi što im je priredio Mendeš i Bebek, tvrde kako im je Mendeš uteka i ostavio sve oružja za protuoklop. Bobetko mu dao nečasni otpust iz Hrvatske vojske, kasnije umro Bobetko, a oni zapališe arhivu brigade, i eto ti Josipovića s odličjima. Povijest pišu pobjednici moja Mare. Sad upišeš na računar njihovo ime i piše; Tijekom jučerašnjeg boravka u Makarskoj, predsjednik Ivo Josipović službeno se sastao s gradonačelnikom Tončom Bilićem njegovim zamjenicima (Lori Veličković i Miro Družijanić) i članovima Gradskog vijeća. Uz njih susretu su nazočili predsjednikov savjetnik za obranu Zlatko Gareljić, viceadmiral Ante Urlić i komodor Marileo Staničić. Nakon sastanka koji je bio zatvoren za javnost, predsjednik Ivo Josipović odlikovao je Tonća Mendeša ratnog zapovjednika i predsjednika Udruge 156. brigade HV…., čita Tonći.
– E sad mi je jasno zašto je zatvoren sastanak, minjala se povijest moj Tonći, pametno će Mara.
– Tako je Mare, sve su to ideološki ratovi. Sirotinja je izginula, a odličja djele institucije koje zadovoljavaju ljudske potrebe, kazuje Tonći.
– Je moj Tonći, al podilio je Josipović i Kotarcu i drugim istaknutim HDZ ovcima odličja, tvrdi Mare.
– Kupio ih za judine škude, moja Mare.
– A di je naša nesrtnica Kolinda?, pita Mare Tonćija.
– E ona obilazi sve županije, dili i ona šakom i kapom, samo sirotinja i bogu je teška, objašnjava Tonći.
– Vidiš ti moj Tonći, ovoga našeg susjeda Viktora Dževlana, dva puta ranjen, brat mu poginuo i umro na rukama, za njega nema ni skrbi ni odličja, govori Mara.
– Tako ti je to moja Mare, potvrđuje Tonći, institucije ne rade svoj posao ne zadovoljavaju one ljudske potrebe kako bi tribali, nisu pravične, sve ovisi ko s njima upravlja: antifašisti ili fašisti, završio ćakulu Tonći i otišao spavati da zaboravi na glad.
