Hrvatski su ragbijaši amateri, a borit će se na Europskom prvenstvu s profesionalcima iz najjačih europskih nacija. Ovo su priče nekih naših junaka…
Jedan radi u Hrvatskoj vojsci, jedan je ugostitelj, jedan trgovački putnik, jedan fizioterapeut… I, dakako, nekoliko je studenata, koji i putovanja na natjecanja i slobodno vrijeme između treninga i utakmica katkada koriste za učenje. To je hrvatska ragbijaška reprezentacija. Čisti amaterizam, srce i ljubav prema sportu.
– Ne, nitko od nas ne dobiva ni cent od ragbija – potvrdio je kapetan Nikola Pavlović.
On igra za Sinj, a ima ih i iz Mladosti, Nade, Zagreba i Novog Zagreba. Iz inozemstva su došla samo braća Francisco i Domingo Rizzi, mladići iz Argentine. Da, hrvatska je reprezentacija u ragbiju 7 – dinamičnoj i iscrpljujućoj olimpijskoj verziji toga sporta, u kojoj je na terenu iste veličine po sedam igrača (umjesto 15) i poluvrijeme traje sedam minuta (umjesto 40) – ostvarila povijesni uspjeh, ušla je u najviši rang Europskog prvenstva. I to bez ijednog novozelandskog Hrvata u sastavu! Pardon, s jednim: izbornikom Anthonyjem Pošom (50).
– Mala Hrvatska igrat će uz Engleze, Francuze, Talijane, Irce… Čudo! U jednom olimpijskom sportu smo među 12 najboljih u Europi. Dečki koji ne igraju ni za što, a daju sve! – ponosno je pričao Poša uoči Europskog prvenstva koje se od petka do nedjelje igra u Makarskoj, i dodao:
– Svi suparnici u toj najvišoj diviziji imaju profesionalne ili barem poluprofesionalne igrače.
On nema ni jednog igrača koji zarađuje igrajući ragbi. Ali ima iskusnog Nika Jurišića (35), kojeg nazivaju ragbijaškim Modrićem, i nekolicinu mladića rođenih u ovom tisućljeću. Unatoč stalnim izostancima igrača zbog posla i ozljeda, ušli su u europsku elitu.
Kapetan reprezentacije je Nikola Pavlović (32), poručnik Hrvatske vojske i pripadnik Inženjerijske bojne Gardijske mehanizirane brigade u Sinju.
– Bilo je ljeto, imali smo treninge u vojarni i svaki dan dok sam prolazio gledao sam vojsku. Oni su provodili obuku, viđao sam ih s oružjem, vidjela se stega, a meni je kao dječaku bilo najzanimljivije gledati kako oni to hodaju svi ukorak. Kako oni to znaju? Mislim da sam tada, s prozora, odgledao svaku prisegu. Tako sam nekako imao priliku osjetiti i sport i vojsku. Valjda sam ih tada zavolio – ispričao je Nikola.
Njegova majka, djelatna časnica, radila je u vojarni u Sinju pa je i Nikola kao dječak tamo često dolazio. I ujaci su bili vezani za vojsku. A u vojarni su, odmah nakon rata, održavani i treninzi Ragbi kluba Sinj, u koji se Nikola upisao kao šestogodišnjak.
– Skoro cijela obitelj bila je u Hrvatskoj vojsci, majka i oba ujaka bili su u Domovinskom ratu, ujak Ivica Vučemilo Vuko bio je načelnik Središta za obuku i izobrazbu vojnika u Sinju. Kod nas se vojnički poziv nekako prenosio s koljena na koljeno. I danas je u našoj obitelji pet-šest ljudi vezano za vojsku: ja sam u vojsci, rođakinja, još jedan rođak… Kada se svi okupimo oko stola, najviše razgovaramo o vojničkim čizmama, haha!
Važan je igrač i u “velikom” ragbiju i u onom olimpijskom, ragbiju 7.
– Ja imam inače svojih utreniranih oko 100 kilograma, i to je dobro za ragbi 15. Međutim, u ragbiju 7 ništa ne znači masa i muskulatura, tu trebate biti izdržljivi i jako brzi. Zato ja svake godine oko svibnja počnem skidati kile, moram ih spustiti od osam do deset kako bih bio dobar za ragbi 7 turnire u lipnju i srpnju. Eh, ali onda počinje sezona ragbija 15 pa opet moram vraćati kile. I tako svake godine ispočetka, i svake godine kažem ‘ovo je zadnja godina da radim ovako’, ali eto, izgleda, još nije…
Za seniorsku momčad Sinja igra od 2008. i u povijesti kluba osnovanog 1978. najbolji je strijelac.
– Ragbi je kontaktni sport, tijekom utakmice netko će vas sigurno udariti. Sudac je glavni. On je kao u vojsci zapovjednik. Ne možete s njim raspravljati, svađati se… Bože sačuvaj da je u ragbiju kao u nogometu. Ako mu prigovoriš, ako prijeđeš granicu, odmah dobiješ žuti karton, a to znači deset minuta izvan igre. Sudac neće razgovarati ni s kim osim s kapetanom. Dosta smo zaštićeni od udaranja i sličnih situacija, sve je regulirano pravilima.
A najiskusniji je reprezentativac Nik Jurišić (35), kojeg zovu ragbijaški Modrić.
– Za utakmice reprezentacije moram uzeti godišnji udmor. I kad oduzmete sve utakmice i pripreme, ostane mi deset dana godišnje za obiteljsko ljetovanje! I tako već godinama. Zanimljivo mi je i dok god imam podršku obitelji, prije svega žene, igrat ću. Radim terenski, kao voditelj prodaje, i važno je da me poslodavac razumije. Nekim je igračima lakše dobiti godišnji odmor, nekima teže. Ragbi mi je donio puno, ne financijski, ali benefite kroz život i poslovno, izgradio me kao osobu, zdravo je okruženje, naučiš se pobjeđivati i gubiti… – rekao je Jurišić.
Luka Lerotić (30) igrač je i trener Sinja, koji je ispisao povijest sporta u cetinskoj krajini kad je kao trener prošle sezone ragbijaše Sinja odveo do prvog naslova prvaka.
– Teško je biti trener i igrač, na terenu je teško trenerski reagirati, nekad zaboravim nešto prenijeti momčadi, napraviti zamjenu…
Osim što je trener prvaka i reprezentativac, Lerotić je stomatolog.
– Od ragbija nemam nikakvu materijalnu korist, samo obvezu i gušt. Dentalni centar u kojem radim posjećuju ljudi iz čitave Europe, kojima se isplati doći u Hrvatsku na odmor i sanirati sve svoje probleme, jer su cijene velikih zahvata njima mnogo pristupačnije ovdje, a usluga je vrhunska. Da, kad je pred nama neka veća utakmica, misli mi bježe na ragbi čim završim posao. Zašto stomatologija? Bio sam odličan učenik i naginjao sam prema medicinskim granama. Laički sam pretpostavio da školovanje u “općoj” medicini jednostavno traje predugo pa je izbor pao na dentalnu medicinu. Kasnije shvatiš da te svakako čeka još 40 godina učenja i napredovanja u struci. Iako, kako nikad nisam imao problema sa zubima, nisam znao ništa o stomatologiji osim da postoje sive i bijele plombe, haha!
Možda su vam u zubarski stolac nekad sjeli i suigrači?
– Mislim da jesu jedino za vrijeme studija, kad se nude besplatne usluge popravaka ljudima pa ih izvode studenti pod nadzorom voditelja vježbi.
Dvojici mladih Zagrepčana i očevi su bili ragbijaški reprezentativci.
– Zaposlen sam u tvrtki za namještanje optičkih salona i imam takvo radno vrijeme da stižem redovito na treninge i utakmice, a kad su neka putovanja i pripreme reprezentacije, uzimam godišnji odmor ili slobodne dane. S tatom Markom odigrao sam nekoliko utakmica zajedno za Mladost pa se nadmećemo tko će postići više polaganja – priča Matej Buljanović (22), a Niko Vranešević (21) student je medicine. Njegov je otac Tihomir igrao početkom ’90-ih.
– Guram fakultet uz ragbi, nosim knjige nekad na putovanja… – kaže Niko.
Braća Rizzi Hrvati su iz Argentine.
– I baka i djed s mamine strane su Hrvati, emigrirali su nakon Drugog svjetskog rata i upoznali se u Argentini. Djed se zvao Nikša Kosta i iz okolice Dubrovnika je, a baka Ivna Bulat-Tripalo i živjela je u Splitu i Sinju – rekao je Domingo Rizzi i dodao:
– Nažalost, oboje su umrli 2018. i 2021. pa nisu doživjeli da brata i mene vide u hrvatskom dresu.
Prošle su godine došli na izlet, obiteljski, obići gradove gdje su živjeli baka i djed.
– Tako smo bili u Splitu, Trogiru, na Hvaru… Jako je lijepo. Hrvatski jezik ne govorimo. Ma nikad nismo ni pomišljali da bismo mogli igrati za hrvatsku reprezentaciju! Mama zna hrvatski, ali iako su joj baka i djed nekad govorili na hrvatskom, ona im je odgovarala na španjolskom. Sad je, naravno, i ona ponosna.
A kako je uopće izbornik Anthony Poša došao do vas?
– Bivši argentinski reprezentativac Marcelo Bosch igrao je u našem klubu Belgranu i kako zna da smo dio hrvatske zajednice, vidio je poziv Hrvatskog ragbijaškog saveza Hrvatima iz iseljeništva i obavijestio nas. Potom smo razgovarali s jednim skautom ovdje, Hrvatom Jorgeom Francetićem, i prijavili smo se.
U Argentini je ragbi vrlo popularan, njihova je reprezentacija na Svjetskom prvenstvu osvojila četvrto mjesto.
– Mi igramo ragbi od sedme godine, naš klub igra u top ligi Buenos Airesa, u kojem ima više od stotinu klubova. Brat i ja trenutačno smo u drugoj momčadi. Liga je amaterska, tek većina igrača argentinske reprezentacije igra profesionalno.
Obojica su studenti.
– Ja studiram ekonomiju i radim u jednoj konzultantskoj tvrtki.
Nogomet ih nije mogao zaobići.
– Naravno da pratim nogomet, nemoguće je ne pratiti Messija i Modrića, a i svjetski prvaci smo. U Argentini se nogomet igra na svakom školskom odmoru. No, nas je od sedme godine privukao ragbi.
A kad je na nogometnom SP-u igrala Hrvatska protiv Argentine?
– Ha, navijao sam za Argentinu u polufinalu, moram priznati. Ali, kad je Hrvatska ušla u finale 2018. godine, cijeli dan su baku zvali svi njezini poznanici i prijatelji, da joj čestitaju, haha! – zaključio je Rizzi.
