Uspješni prosvjedi ispred Banskih dvora, na Pantovčaku i Jelačićevom trgu

Pun sam snažnih dojmova. Zapravo ne znam s čime početi. Možda s činjenicom da sam danas dobio najbolju potvrdu koliko se moje predsjedničke kandidature boje pokvarene i antihrvatske političke elite u Hrvatskoj

Piše: Antun Babić

Mainstream mediji, koji su već davno dobili naputak svojih političkih i financijskih šefova, bez izuzetka su bojkotirali moje današnje nastupe. Nisu me čak ni ismijavali, na način na koji su lijevi mediji u Americi na početku kampanje pravili budalu od američkog predsjednika Donalda Trumpa, čiji moto “America First” u cijelosti podupirem. Valjda su naučili lekciju, da bi i loša reklama moje kandidature za predsjednika jako odjeknula među hrvatskim domoljubima i ostalim građanima, a oni to ne žele.

Budući da Vlada nije danas zasjedala, prosvjed ispred Banskih dvora i Hrvatskog sabora bio je relativno kratak. Na početku je bilo redovno legitimiranje od strane policajaca, koji su i ovoga puta bili visoko profesionalni i uljudni. Nakon toga smo moj bliski suradnik iz Zagreba Dubravko Lušičić i ja napravili nekoliko fotografija. Naravno, sve osobe koje su prolazile nisu mogle odvratiti oči od plakata, koji je slao snažne poruke i izgledao vrlo profesionalno.

PREDSJEDNICA PONOVNO NA SKUPOM PUTU

Nakon Banskih dvora otišli smo na Pantovčak. Nismo znali da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na još jednom skupom putovanju izvan zemlje, na kojem najprije reklamira svoj izgled i vitalnost, a puno manje interese hrvatske države, iz koje mladi ljudi bježe u potrazi ne samo za boljim životom, nego i poštenijim i uređenijim društvom. Dok su Kolinda i Plenković na vlasti Hrvatska će nastaviti svoj užurbani korak prema demografskoj i gospodarskoj katastrofi.

Radi problema s parkiranjem na Pantovčak smo iši s taksijem. U svim zemljama svijeta vlada uvjerenje kako su taksisti najinformirani ljudi o stanju u državi. Iako nas je vozio mladi taksist, koji je iz Dalmacije nedavno došao u Zagreb, dobili smo potvrdu kako su taksisti uistinu dobro upoznati sa situacijom u Hrvatskoj. Ovoga puta je taksist bio domoljub i puno gorčine prema političarima lopovima koji uništavaju i ono malo hrvatskog gospodarstva, koje se nalazi na pomoćnim aparatima, tj. koje održavaju krediti stranih banaka, koje će, ako hrvatska država bude postojala, iduće tri generacije morati vraćati.

Nešto prije 12 sati dolazimo na Trg bana Jelačića. Na Trgu nije bila prevelika gužva. Bili su tu uobičajeni prolaznici, ali i u manjem broju veseli navijači Benfice. Sunce je pržilo kao da je već početak ljeta, a kafići su bili puni. Trg je bio pun policije, ali nam niti jedan mi nije prišao. Uredno su se držali zakona na pravo prosvjeda ako je broj prosvjednika manji, čini mi se, od devednaest ljudi. Hvala im.

TRIDESET POSTO PODRŽALI IDEJU, TRIDESET POSTO STARIH JUGOSLAVENA ZAZIVALO TITA I JUGOSLAVIJU, A OSTALI SU BILI NEZAINTERESIRANI.

Krenuo sam u šetnju po Trgu i ubrzo sam shvatio koliko je to bio opravdan i odličan potez. Ljudi nisu skidali pogled s plakata, a veliki broj prolaznika na glas je komentirao moj plakat. Mnogi su mi i prilazili te otvoreno čestitali i izražavali suglasnost s porukom na plakatu. Bilo je i fotografiranja. Osobito mi je draga fotografija s jednim čovjek iz Imotske krajine, koji je u Titovoj Jugoslaviji proveo četiri godine u zatvoru, kao neprijatelj države i hrvatski nacionalist. Pokazao mi je i dokumente. 

Također sam bio izuzetno iznenađen kad mi je prišao jedan Hrvat, povratnik iz Australije, koji je inače živio u Perthu, tri tisuće kilometara daleko od Melbournea u kojem sam ja živio do 1990. U Hrvatsku se vratio prije godinu dana nakon što je otišao u mirovinu. Odmah mi je rekao: “Gospodine Babić, ja znam sve o Vama, jako mi je drago što pokazujete Hrvatima u domovini što je demokracija i da se ne smiju bojati. U Hrvatskoj vlada preveliki strah, i to nije dobro. Samo naprijed, ja ću Vas podržati”. Slikali smo se ispred tramvaja. Na sličan način mi se obratila i jedna žena koja inače živi u Njemačkoj.

Kako na Trgu nije bilo najvijača Dinama, slikao sam se s navijačima Benfice. Jedna je žena pogledala plakat i rekla da se ne želi slikati pod slikom američkog predsjednika George Busha. Kad sam joj objasnio da se na plakatu nalazi moja fotografija i da sam se kandidirao za predsjednika Hrvatske široko se nasmijala govoreći “ah, Vi ste kandidat za predsjednika Hrvatske, idemo se fotografirati”. Nadam se da će se navijači Benfice vratiti u Portugal razočarani nakon utakmice sa Dinamom, ali da će im ipak u lijepom sijećanju ostati dolazak na Trg bana Josipa Jelačića. 

ZAHVALJUJEM DOMOLJUBIMA U HRVATSKOJ I ISELJENIŠTVU KOJI MI POMAŽU U SPAŠAVANJU HRVATSKE

Hodao sam gotovo sat vremena na Trgu i rukovao se s prolaznicima. Bilo je lijepo vidjeti kako gotovo svi ljudi pokraj kojih sam prolazio s dubokom pozornošću čitaju tekst na plakatu. Naravno, još jedanput sam shvatio kako je najbolji put do mozga i srca glasača i ljudi osobni susret i stisak ruke. Na taj način jednim dijelom ću kompenzirati totalan bojkot mainstream medijima, ali i onih tzv. hrvatskih portala i TV emisija. Zahvaljujući financijskoj pomoći velikih i iskrenih domoljuba u Hrvatskoj i iseljeništvu, odlučio sam da ću sada to češće raditi, ne samo u Zagrebu već i diljem Hrvatske, a nadam se i u zemljama u kojima živi veliki broj Hrvata. Ovim putem izražavam moju duboku zahvalnosti domoljubima koji su mi već pomogli da krenem u ozbiljnu kampanju. 

BIJEG GORDANA MARASA I UGODAN RAZGOVOR S HRVOJEM ZEKANOVIĆEM

U ovom kratkom izvješću ne mogu opisati sve pozitivne, ali i one manje pozitivne dojmove. No moram dodati kako sam na Trgu susreo SDP-ovog zastupnika Gordana Marasa, koji je bježeći od mene rekao: “Znam, Vi ste kandidat za predsjednika države”. Stvarno ne znam zašto je bježao. Ja sam uvijek otvoren za demokratski i uljudan politički dijalog s ljudima i političarima svih svjetonazora.

Kratko vrijeme nakon bijega Marasa susreo sam zastupnika Hrasta Hrvoja Zekanovića. Razgovor je trajao oko petnaest minuta. Zekanović je bio žalostan i razočaran zbog moje reakcije na njegov ostanak u Sabornici tijekom glasovanja o INA-i. Trebalo nam je prvih desetak minuta da jedan i drugi objasnimo svoja stajališta i razmišljanja o toj vrlo čudnoj situaciji, koja je zatekla mnoge dobro i manje dobro upućene domoljube.

Zadnjih pet minuta razgovarali smo o puno važnijoj temi, a to je ujedinjenje domoljubnih snaga u Hrvatskoj i iseljeništvu. Zekanović mi je rekao kao je Hrast učinio gotovo sve da se to ujedinjenje ostvari. Predložio sam mu da se NIKAKO ne smije odustati raditi u tom pravcu. Iznio sam svoje mišljenje kako nije dovoljno domoljubne stranke i istaknute pojedince načelno pozivati ujedinjenje. Dodao sam kako Hrast treba, ako neće nitko drugi, uputiti službeni dopis svim domoljubnim snagama u Hrvatskoj, uz potrebnu selekciju, na veliki sastanak, čiji termin treba unaprijed odrediti. Poziv na razgovor o ujedinjenju treba javno i objelodaniti, tako da nitko ne može reći da nije dobio poziv. Ako se neke od domoljubnih stranaka ne odazovu, onda to treba javno reći. Razišli smo se u puno boljem ozračju nego na početku susreta.

POZIVAM SVE MOGUĆE DOMOLJUBNE KANDIDATE NA PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA DA ŠTO PRIJE OBJAVE SVOJU KANDIDATURU

Još jedanpout želim ponoviti kako sam se kandidirao za predsjednika države isključivo da uzdrmam tešku učmalost koja vlada ne samo u narodu nego i kod organiziranih domoljubnih političkih organizacija i nevladinih udruga. Valjda je svakome jasno da sam ja veliki autsajder i da moja ambicija nije postati predsjednik Republike Hrvatske radi vlastitih interesa, nego samo i jedino da u procesu izborne kampanje u javnosti iznesem SAMO I JEDINO ISTINU O OPASNOSTIMA U KOJIMA SE HRVATSKA NALAZI. 

Također, dodajem kako bih bio najsretniji da već sutra počne predkampanja domoljubnih kandidata za predsjednika države. Ja ću u toj predkampanji sigurno sudjelovati, ako budem pozvan, i obećavam da ću dati potporu onom kandidatu koji bude najbolji i koji u predsjedničkoj predkampanji domoljubih kandidata dobije najveću potporu domoljubnih krugova u Hrvatskoj i iseljeništvu.

Današnje iskustvo bilo je za mene jako dragocjeno. Dobio sam potvrdu da ima puno ljudi koji su uplašeni, ali i onih kojima je drago vidjeti nekoga tko nema straha i koji je spreman ući u demokratsku, ali i beskompromisnu borbu za puno bolju Hrvatsku nego što je ova danas. Veselim se susretu s Vama dragi čitatelji i prijatelji negdje u Hrvatskoj ili u iseljeništvu.