Vojni udar u Turskoj bio je očekivan!

Vojni udar u Turskoj po nekima je prilog globalnoj stabilnosti, još od doba Turske Republike, Mustafa Kemal paše, zvanog Ataturk, postavljen je kao jamac demokracije.

Tako su vojnim udarima početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća rušene vlade za koje bi posumnjali da idu prema diktaturi ili odstupanju od sekularizma. Umanjivanje značaja religije u javnom životu za građane Turske je garancija opstojnosti demokratskog poretka u Turskoj. Sve što ima veze sa ekstremnim Islamom asocira na povijesne težnje Otomanskog carstva ka proširenju na zapad. Kroz povijest turska vojska je čuvar sekularizma i modernizma. Želja Turske da postane članica EU predstavlja prikriveno nastojanje Erdogana da ograniči moć vojske te sukladno s temeljnim političkim načelima EU provede demilitarizaciju društva.

Podređivanjem vojske političkom sustavu i predsjedniku Erdoganu nije pošlo za rukom, došlo je do raznih procesa , suđenja vojnim liderima optužujući ih za pokušaje vojnih udara. Nakon čega vojska nije reagirala. Do reakcije vojske protiv Erdogenove vlade je došlo sinoć, neuspjeli vojni puč, kako tvrde mediji za sada. Uz ekonomski oporavak od 2002. godine Erdogan je uvodio puzajuću islamizaciju, a time i neootomansku politiku. Koja kao takva predstavlja povratak u razdoblje koje je prethodilo demokratizaciji društva nakon Prvog svjetskog rata, kada je nestalo Osmansko carstvo, nacionalnom revolucijom čiji je predvodnik narodni vođa Ataturk. Erdogan  paralelno demilitarizacijom društva, nastoji ustavnim promjenama uspostaviti predsjednički politički sustav kojim bi on sebi osigurao neograničenu političku moć. Obnavljanjem suradnje Erdogana i Putina (Rusije) 29.06.2016. godine normalizacijom odnosa , potpisani su ugovori o energetskoj suradnji Rusije i Turske, ukinute su i zabrane prema Ankari od strane Rusije dekretom Putina. Utjecaj američke politike s jedne strane  i rusko-kurdske i iranske koalicije koja se zalaže da u Siriji ostane predsjednik Bashar Hafez al-Assad, a s druge strane fiktivna Sirijska oporba koja je osmišljena od strane Amerikanaca i njihovih vazala (Saudijska Arabija i Turska), sve s ciljem apsolutne vlasti, monopola na naftnim izvorima. Pojavom Isila SAD je primoran podržati Kurde u borbi protiv ekstremnih islamista, Isila i onemogućiti, zaustaviti početak turske kopnene ofanzive na sjever Sirije. Vojni angažman Rusije u Siriji ima teške negativne posljedice za Tursku, jer Moskvi omogućuje potpunu kontrolu crnomorske regije kao što zračna sila to čini na jugu Turske (sjeveru Sirije). Ciljem velike geopolitičke igre Erdogan započinje imaginarni rat protiv Rusije, rušenjem aviona dana 24.11.2015.g. Turska je u tom trenutku bila veoma blizu današnjeg realiziranog vojnog puča, antiturski program Erdogana pokazala se kao točka koja je slomila strpljenje turske vojske.

Danas nemoćni Erdogan poziva narod da iziđe na ulice. Turska vojska procijenila je kako je trenutačno stanje na Sirijskoj granici dovoljan problem Turske te kako Erdoganov izmišljeni rat s Rusijom  je posljednja stvar koja im treba. Napuštanjem Amerikanaca  Erdoganove  politike zbog prijetnji Isila svijetu, vidljivo je i kroz nastojanja Erdogana da za puč optuži umjerenog islamistu, emigranta u SAD-u, Fethullaha Gulena.  Američke prijetnje turskom predsjedniku nakon što je Erdogan počeo normalizirati odnose s Rusijom  sporazumima o energetskoj suradnji jedan su od uzroka vojnog puča, koji će završiti  s građanskim ratom. Amerikanci pokuzauju sve manju zainteresiranost  za sirijsku krizu o čemu svjedoči i izjava Barack Obame i ostalih američkih dužnosnika. Prekretnica je bila uključivanje Irana u Sirijsku krizu te kontinuirana pomoć Teherana predsjedniku Assadu. Rješavanjem rusko-ukrajinske krize, Putin prelazi na riješavanje sirijske krize, u dogovoru s Teheranom (Iran) ojačavanje Bašara al-Asada. Arapsko proljeće koje je osmišljeno od strane SAD-a , svrgavanjem čelnika režima Tunisa, Libije i Egipta dovelo je do kaosa na Bliskom istoku. Nemiri u arapskom svijetu utjecali su na poticanje terorizma diljem Europe i Amerike. Rušenjem čelnika Egipta, Hosnija Mubaraka, prosvjedi u Libiji, rušenje  Muhamar al Gaddafija usljedilo je razdoblje „Arapska zima“, ispadi protiv arapskih kršćana. Obamin predsjednički memorandum “Politička reforma na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi “ započeo je prosvjede prvotno u Tunisu, Egiptu te diljem Arapskog svijeta. Za posljedicu pojavio se ISIL. Danas imamo kaos u Turskoj, Nici, Parizu.