Neke događaje pamtimo cijeli život, ostaju zauvjek u našim mislima kao da su se upravo zbile. Dobro se sjećam dana, mjesta, trenutka i osjećaja koji je u meni izazvala vijest o padu Vukovara. Čudo se nije dogodilo. Ovaj put David nije pobjedio Golijata. Nismo se obranili. Dogodila se tragedija.
Gledali smo slike razorenog grada:kolone izmučenih ljudi s najlonskim vrećicama u rukama, nemoćne starce, uplakanu djecu, zarobljene branitelje, mrtva tijela na ulicama. Zamukao je hrvatski glas, ušutkan je Radio Vukovar, zavladali su bol, strah, razočarenje. Nasuprot tome sila, kolone od čelika, tenkovi, transporteri, vojnici s puškama i tuđim zastavama, bahati oficiri, likovanje, manifestacija mržnje, raspričani jugoslavenski novinari i raspjevani srpski četnici: “bit će mesa klati ćemo Hrvate”. Sve su to slike koje se ne zaboravljaju, djelić u mozaiku vukovarske tragedije koja je postala dio kolektivnoga pamćenja i hrvatskoga identiteta, tragedije koja je ujedno i lekcija o dužnosti, hrabrosti i dostojanstvu. Ipak, ti su djelići toliko upečatljivi i toliko jaki da nam u pravilu otežavaju vidjeti cijelu sliku. Često ih gledamo poznata su nam, postali su simboli, relikvije, počinjemo vjerovati da znamo sve o Vukovaru, njegovoj povijesti, herojskoj obrani i stradanju. Takvo uvjerenje učvršćujemo čitanjem, gledanjem ili slušanjem svjedočenja sudionika događaja u sklopu prigodnih priloga u medijima. Oni govore o onome što su doživjeli, vidjeli i čuli. Njihova svjedočenja su dragocjena, ali oni su tek djelić slike, često puna emocija koje ih opterećuju, pa i iskrivljuju. Ponekad se ti djelovi vukovarskog mozaika ne daju uklopiti u zajednički okvir, a često su proturječja sa slikom koju nam nude znanstveni radovi, odnosno historiografska istraživanja. Taj nas nesklad opterećuje i uznemirava te ga je nužno otkloniti ili barem ublažiti. Posebno danas, u vremenu posebne društvene apatije i nametanja opće relativizacije, kada sve češće čujemo da je hrvatska država “neuspio eksperiment”, da su žrtve “bile uzaludne”, a sloboda “precijenjena”. Zagovornici tih i sličnih teza uglavnom su povezani s onima koji su se protivili ideji samostalne hrvatske države i priželjkivali da od “ustaša” oslobodi Jugoslavenska narodna armija-ista ona vojska koja je napadala i razarala Vukovar i Hrvatsku. pozivajući se na svoje prethodnike i “antifašizam”. Uvezani unutar nikada do kraja razmršenih ideoloških, političkih, medijskih, poslovnih i uopće društvenih mreža nastalih unutar jugoslavenskog komunističkog sustava, sa svojim specifičnim interesima i agendama, oni su i dalje relevantna snaga u stvaranju javnog mišljenja. Oblikuju ga na razne načine, pa i tako što sustavno ponavljaju i recikliraju podvale i obavještajno- propagandne konstrukcije davno smišljene u srpsko-jugoslavenskim vojnim i političkim centrima o tome kako je Vukovar “žrtvovan”, “izdan”, “prodan”, i slično. Na taj način pokušavaju obezvrijediti ili barem dovesti u pitanje smisao borbe za demokraciju i slobodnu hrvatsku državu, a vukovarskim i svim drugim hrvatskim braniteljima oduzeti vjeru u budućnost, dostojanstvo i samopoštovanje. Prije su to pokušavali postići na drugačije načine, optuživali su ih za “fašizam”, za “zločine protiv srpskih civila”, “ubojstvo srpske djece” itd. Htjeli su i još uvjek žele poništiti rezultate Domovinskoga rata koji nazivaju “građanskim” i zadržati Hrvatsku u vrtlogu nikada završenog Drugog svjetskog rata, njegovih podjela i prijepora. Taj su rat dobili, u njemu je obnovljena jugoslavenska država, oni su prigrabili vlast. Ovaj su izgubili, u njemu je osamostaljena, obranjena i oslobođena demokratska Republika Hrvatska. Ozbiljno istraživanje uz uvažavanje znanstvene historiografije metodologije jedini je način na koji se može doći do istine o ovozemaljskim događajima. Ovo je dio iz Predgovora o knjizi “Vukovarska bolnica svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka”, koju je napisao prof. dr. Ivo Lučić. Nakladnik je Hrvatska liječnička komora, za nakladnika dr.sc. Trpimir Goluža, sunakladnik je Hrvatski institut za povijest, za sunakladnika dr.sc. Jasna Turkalj. Recezenti knjige su: prof.dr. Andrija Hebrang,mr.sc. Vesna Bosanac, prof.dr. Darko Vitek, dr.sc. Davor Marjan. Urednik knjige je prim. Ante-Zvonimir Golem, Prijevod na engleski jezik Robert Dumančić. Lektor knjige je Gordana Malnar i Janet Tuškan. Radi upoznavanja međunarodne javnosti s istinom o Vukovaru, knjiga je prevedena na engleski jezik. Posvećena je žrtvama i sudionicima obrane Vukovara. Izraz je zahvalnosti Hrvatske liječničke komore kolegicama i kolegama koji su nam svojim ponašanjem i djelima prije 26 godina u Vukovaru omogućili da svakoga 18. studenoga s neizmjernim ponosom koračamo u Koloni sjećanja od vukovarske bolnice do memorijalnog groblja Domovinskoga rata. U svom Predgovoru za knjigu ističe dr. sc. Trpimir Goluža. Likovni urednik knjige je Zvonimir Filipović, Grafički urednik je Denis Stankov, Tisak je osigurao Radio print, Sveta Nedelja. Knjiga je potkrijepljena bogatom fotografskom građom. Fotografije iz Vukovarske bolnice koje se nalaze u knjizi, po prvi put su postale dostupne javnosti. Kniga o Vukovarskoj bolnici , prof. dr. Ivice (Ivo) Lučića biti će predstavljena u Zagrebu večeras u Kristalnoj dvorani hotela Westin, ulica Izidora Kršnjavoga 1., s početkom u 18 sati. Uz autora knigu će predstaviti: Andrija Hebrang, Vesna Bosanac, Darko Vitek i Nino Raspudić.
