Čovjek se mora zapitati: “Jesu li oni bogovi!?
Smiju li se oni kolektivno, u jednom paketu kritizirati, kritizirati, a da nisi opredijeljen za koga si, čiji si?
Opet država preživljava svađu Milanovića i Plenkovića, doživljavamo nacionalnu sramotu, valjda povijesno jedinstvenu
Bilo je kroz povijest slučajeva da se vladajući jedne države ne vole i to bi uglavnom rezultiralo izdajama, smjenama ili ubojstvima, a kod nas?
Bogu hvala nije na vidiku takvo rješenje, ali na žalost, na vidiku nije nikakvo rješenje.
Mi imamo sramotu koja traje, sramotu koja se, vidi vraga, manifestira kroz ruganje oružanim snagama države.
U svakoj ozbiljnoj državi imaju propisane proceduralne, vježbovne i ine aktivnosti oružanih snaga i u čijoj je nadležnosti taj angažman i oko toga nema ni samovolje ni dilema, a vidi nas…
Ne znam bolji izraz od ruganja, ruganja braniteljima, aktualnim vojnicima, državi!
Od koga?
Od dva lika koja su mogla, a nisu htjela sudjelovati u Domovinskom ratu.
Sada bi oni zapovijedali!
Pišem kao branitelj koji je u rat ušao nešto stariji od njih, pa, ako zanemarim osobni život koji sam bio spreman dati za domovinu, i ostali ulog je bio veći od njihova, ili možda griješim…
Da podsjetim na ta sveta vremena, kolege, prijatelje branitelje;
Zamislite da su u ratu bili posvađani predsjednik države, vlade, a da ministar obrane pliva između njihovih gluposti!?
Što kažete; nezamislivo, naravno nezamislivo, svi smo disali kao jedna velika obitelj, a oni, predsjednik Tuđman i ministar Šušak funkcionirali su kao jedna duša, gdje se nikada nije dogodilo da jedan drugom proturječe. Naravno, tu je bio i premijer vlade da realizira sve ono što je trebalo predsjedniku, ministru, generalima i nama braniteljima, stvarala se država!
Gdje su tada bila ova dvojica?
Ustvari, kakvu smo to državu napravili, je li došlo vrijeme da se opet države bojimo?
Još od, kako ga osloviti, Stipe Mesića, koji razvojači i državu i vojsku slanjem u mirovinu desetine generala i visokih časnika pa do danas, ratnici i generali nikako da dobiju status koji u svojoj državi zaslužuju.
U državi koja je krvlju stvarana logično je da je vode oni koji su je stvarali, logično svugdje osim kod nas, a ako mislite da nisam u pravu, sjetite se De Gauella, Staljina, pa ako hoćete i vašeg Tita!
Poniženje, kako rekoh, počelo je od 2000. godine, prvo Mesić pa Račan, Šeks, do ovih danas, kao da se svi natječu tko će vojnika, branitelja više poniziti.
Ljut sam (a sigurno nisam sam) i na generale, visoke časnike, pa i neke iz braniteljskih udruga. Gospodo, na jeftin su način neki od vas dobili činove, odličja i status, u vrijeme kada su pravi generali potjerani u mirovinu, kada su istinski ratnici branili čast domovine i branitelja na haškom i inim sudovima.
Danas se hvale kolika sredstva ulažu u obranu i oružane snage, a ne govore o odgovornosti; tko je te iste oružane snage sveo na broj prosječnog javnog poduzeća?
Nije ovo prva situacija u kojoj gledamo ministra Anušića, ratnika i načelnika Glavnog stožera Kundida, ratnika, kako se bore sa svojom neutralnošću, jer kako sam rekao, kada su oni ratovali predsjednik države i predsjednik vlade bili su besprijekorno suglasni!
Ovim je današnjim to nepoznanica, jer su se ogradili likovima koji su uglavnom u ratu bili ćate (čast izuzetcima) i koji su onda, baš kao i danas, imali samo jednu karakternu osobinu, znaju klimati glavom… “Da, predsjedniče. Da, premijeru”…
Mene nije sramota, mogu i ovako; gospodine Milanoviću, gospodine Plenkoviću nemojte tako, promijenite retoriku, neka javni istup ne zbunjuje naciju, molim Vas!
Osobno, gore od svega na što sam se očitovao, bilo bi mi da na ovaj tekst dobijem potporu nekoga iz SDP-a ili Možemo… Uh!
Možda je ovo samo moj pucanj u prazno, ali bar sam im rekao što mislim, savršeno mi je svejedno i tko je od vas moj istomišljenik, jer šutite i trpite, bravo…
Branitelj,
Franjo Cvitković
