Hrvatska iako suverena i samostalna, mlada je država. Osim ratom, obilježena je i sustavnom borbom za pravednošću, jednakošću, borbom javnog i privatnog, borbom s korupcijom, a posebno borbom s ogromnom birokracijom.
Birokracija u Hrvatskoj duboko je ukorijenjena kroz administraciju svih organa države, od lokalne do nacionalne razine. Karakteriziraju je njeni službenici koji rade pod jedinstvenim pravilima i procedurama te jasnom hijerarhijskom strukturom zapovijedanja. Moderna birokracija iz državnog aparata ukorijenila se i u drugim grupacijama koje sudjeluju u javno političkom životu. Kroz političke stranke stvaraju se male elite koje se postupno birokratiziraju na način da manjina uvijek vlada većinom. Birokratski je posao vrlo je apstraktan i odvija se u potpuno izoliranom svijetu ureda. U tom zatvorenom svijetu glavna preokupacija je osobna sigurnost i potpuno nerealna slika poslovne djelatnosti. Hrvatska država jedna je od najbogatijih imovinom u Europskoj uniji, ali po djelotvornosti upravljanja tom imovinom nalazi se na dnu ljestvice. Državna imovina iznosi 31,4 milijarde eura, odnosno oko 68 posto vrijednosti BDP-a zbog čega se Hrvatska nalazi na petom mjestu u Europi. Ispred nas su samo Norveška, Finska, Island i Švedska, pokazuju podaci Eurostata. Po upravljaju državnom imovinom Hrvatska se nalazi na dnu ljestvice među zemljama koje iz svoje imovine izvlače manje od jedan posto BDP-a. U hrvatskom slučaju to iznosi 0,7 posto, odnosno oko 300 milijuna eura godišnje koji uglavnom dolaze iz zakupnina i dobiti državnih poduzeća. U vlasništvu države je više od dva milijuna hektara šuma i šumskog zemljišta, više od 550 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, 42,2 milijuna četvornih metara građevinskog zemljišta i 10,4 milijuna kvadrata građevina s pripadajućim zemljištem. To bi značilo da smo mi očito bogata država koja ne zna ili ne želi pravilno gospodariti svojom imovinom. Zašto je tako, možda je najbolje pogledati kroz jedan mikro primjer lokalne zajednice. Potpuno je nebitno koja je stranka na vlasti, modus operandi je uvjek jednak. Gradonačelnik, gradsko vijeće, imovinsko pravna služba, ured za urbanizam, porezna ispostava, općinsko državno odvjetništvo, zemljišnik, državna poduzeća……znak jednakosti za politička i podobna kadroviranja. Ovdje ćemo govoriti o npr. Makarskoj, ali bi se mnogo lokalnih zajednica moglo u ovome prepoznati. I
movina Grada Makarske, ali i ona RH kroz proces denacionalizacije, pretvorbe i privatizacije od devedesetih do danas uz pomoć građevinskog lobija i potpune nezainteresiranosti gradske i državne vlasti devastirana je i u milijunskim gubicima. Prvi dio ogleda se kroz uništavanje proizvodnih pogona preko sindikata kako bi se isti preuzeli kroz stečajne postupke bez novaca, a od vlasnika koji su u pogone uložili milijune. Primjer Olme d.d. jedan je od znakovitijih.
Drugi dio čine birokratske zapreke i onemogućavanje investiranja u projekte koji su od strateškog interesa za turizam: Biloševac Hotel Romana, Hotel Miramare, Hotel Olma, Sportski kompleks Andabak, Hotel Pivac.. Treći dio čini kriminal pretvorbe i privatizacije odnosno ratno profiterstvo kojim je nanesena enormna šteta proračunu RH, ali i Gradu Makarskoj (Lukobran, Žičara-Glavica, Biloševac, Olma, Građevno, Hoteli Makarska, Revolving krediti, Putničke agencije-Mariva d.d., Putnik, Kompas…). Ukoliko Državno odvjetništvo brine o imovini Republike Hrvatske ( a da ne brine može posvjedočiti i jedna makarska frizerka, koja prikuplja dokumentaciju za ŽDO Split) potrebno se zapitati zašto kriminal nije sankcioniran, iako se na njega ukazalo? Zašto predmeti iz pretvorbe i privatizacije završavaju zastarama? Nije li to ratno profitrerstvo? Zašto se dozvolila rasprodaja državne imovine od strane neovlaštenih, a da bi se s druge strane kočile investicije privatnog kapitala? Iz Državnog odvjetništva Makarska godinama nema odgovora…ali zato predstavnici ODO Makarska postaju tajkunčići, enormno se bogate u malo vremena. S druge strane, Grad Makarska u kome je zaposleno čak dvanaest pravnika plus stranački odvjetnički uredi koji zastupaju grad, još uvijek ne može dokučiti što je to gradska imovina. I dok se u gradu bore s nebitnim problemima (šankovi, štekati, koncesije..) s druge strane sve ono bitno i od vitalne važnosti potpuno je devastirano. Srušeni spomenici kulture – Pivnica, propadanje Kalelarge, Osejave, betonizacija i nasipanje plaže ( od strane čelnika odbora HDZ-a i SDP-a), prenapučena naselja Istoka i Zelenke, devastirana srednja škola, građevinski lobi koji je preuzeo dvorište škole, iskop dvorane… otkup zemljišta od građevinskih lobija koji su par godina strateški partneri grada, a nakon toga grad ih javno proziva za malverzacije u kojima je grad prodavatelj….
Grad Makarska nije iskoristio niti mogućnost koju mu je dao Zakon o vlasništvu u smislu knjiženja svoje imovine, a najžalosnija je činjenica da Grad čak i ne zna koja je to sve njegova imovina, usprkos njegovih dvanaest pravnika. Imovinsko pravna služba Makarske također je poseban primjer, jer iako je prošlih godina često bila pod kaznenim istragama zbog svojih nelogičnih i neujednačenih rješenja, tamo i dalje sjede isti ljudi javno pogodujući uvijek istim strukturtama, a kočeći sve što se ne uklapa u njihov birokratski svjetonazor. Svemu tome priklonio se i Ured državne uprave, Ured za urbanizam te Porezna ispostava čiji su čelnici rado viđeni u krugu građevinskog lobija. Broj dozvola i rješenja izdanih tom lobiju, proporcionalan je broju pokretnina i nekretnina koje čelnici posjeduju. Slučajno? Problem u Gradu i Državnom odvjetništvu Makarska mogu imati samo oni koji su planirali nešto uložiti. Njima se koče dozvole, njima je zemljište u povratu, oni uzurpiraju pomorsko dobro, oni nisu platili poreze i traži im se porijeklo imovine…Zašto bi dolazio netko sa strane s novcem kad makarski lobiji mogu to između sebe podijeliti i sve bez uloženog novčića? Makarski zemljišnik i sud posebna su priča. Istrage USKOK-a, medijsko prozivanje sudaca, lažne diplome, 13.000 predmeta zaostataka zemljišnika…. Ponovno bez sankcija. Ustav RH jamči da su svi pred zakonom jednaki, jamči građanske i ljudske slobode te nepovredivost vlasništva. Zakonskim i podzakonskim aktima Ustavne odredbe trebale bi biti dostupne svima nama. Međutim, između Ustava i zakona velika je prepreka birokratskog aparata. Birokracija Ustav i zakone tumači na neki svoj način, koji pogoduje povlaštenima, koji je sam sebi svrha, koji koči i ono malo kapitala što se pokušava plasirati na tržište. Napredak i investicije možemo očekivati tek riješimo li se tog birokratskog utega te reformama učinimo jednako dostupne sve institucije koje su tu, naravno, zbog nas samih. Lokalna sintagma precrtava se na globalnu jednako kao što se nepravilnosti na lokalnoj očituju na državnoj razini.
