U fenomenu transformiranja poznatih Hercegovaca prva dva mjesta uvjerljivo zauzimaju Jugoslaven Dragan Čović i slučajni general kamiondžija Ljubo Ćesić Rojs
Oba su pala pa se digla. Dragan Čović je do 1998. godine bio politički nepoznat Hercegovac, osim u krugovima jugoslavenskih unitarista, koji Hercegovce i nisu intereseirali ni pedlja. Ljubo Ćesić je do 1990. godine bio je lokalni kamiondžija, švercer raznih roba, preko jugoslavenske granice.
Početkom rata, odnosno srbočetničke agresije i poraća Dragan se profilirao kao inženjer mašinstva, a Ljubo kao inženjer prometa. Oba su u struci besprijekorno bili uvažavani. Dragan se proslavio patentom Euro Bus, sokolovih franšiza. A Ljubo se proslavio vožnjom autobusa Croatia Busa na Plitvice. Radilo ze o prijevozu specijalne postrojbe MUP-a, koja je intervenirala na Plitvicama.
Dragan i Ljubo na vrijeme se znaju transformirati i pretvoriti. Transformacija Dragana i Ljube uvijek je bila motivirana stvaranjem nove vrijednosti. Može se reći kako su materijalisti, koji svoje osjećaje i radnje usmjeravaju isključivo prema svojoj interakciji, koja zna biti u koliziji sama sa sobom. Dragan kao ekstremni jugoslavenski unitarist, transformirao se u “demokratu”, zaštitinika Hrvata, dok je Ljubo kao ekstremni švercer i kokošar, postao vrsni inženjer prometa, koji se profilirao u filozofa koji određuje drugima životne pravce i smjerove. Ideološka transformacija Dragana i Ljube ima i traumatičnih posljedica. Dragan je od nevjernika, Jugoslavena, postao vjernik, katolik. Ponekad promatrači i analitičari Draganovih putovanja postaju zabrinuti kako se ne bi transformirao u kakva predstavnika nove sekte. Noćni obilasci samostana od Orašja, preko Šćita, do Neuma, bacaju sumnju na Draganovu vjeru, kajanja i misiju.
Ljubu je odnilo kontra Dragana, Ljubo obilazi sva događanja na kojima ima pojist i popit, s unaprijed dogovorenim sponzorskim rutama. Politička svestranost Dragana i Ljube, svakim danom dolazi do izražaja, tako se i obični promatrači znaju zapitati je li ovo moguće? Dragan u jednom danu zna biti u Mostaru, Banjoj Luci i Beogradu. Kao da se teleportira. Ljubo se vremenom pogubi, krene iz Zagreba, pa ne zna kuda bi Telefonski razgovori znaju mu promijeniti i pravac putovanja, a kada se popije i pravac političkog djelovanja. Anegdota Ljubinog susjeda koja kruži kaže, kako je Ljubo krenuo u centar Zagreba, a završio u Stipinom zagrljaju, na inauguraciji za predsjednika Republike Hrvatske. Zna Ljubo izaći u javnost s izjavom kako će ići u “prdekanu” i kako neće guliti kumpire. Na kraju završi Ljubo javno, s kantom krumpira. Dragan ima drugačiju sudbinu sa sarajevskom prdekanom. Nije Dragan izlazio u javnost, pa je na brzinu bio i pušten iz prdekane. Ljubo se šepurio pa nadrapao. Javni istupi Dragana, kao dobročinitelja, puno su uvjerljiviji od istupa Ljube, kao dobročinitelja. Kada ih promatramo kao kriminalce Dragan Čović je u odnosu na Ljubu Ćesića sofisticirani “mafijozo”. Dragan je izgradio infrastrukturu preko koje financira i Ljubinu šutnju. Čovik nekada bubne pa ostane živ, rekli bi u Hercegovini. Dragan ima suradnike koji mu često napišu što bi trebao reći, a jadni Ljubo improvizira pa nastrada.
Zajedničko obojici je kako u istupima tvrde da su za Hrvatsku, za hrvatski narod i za hrvatsku lovu. Nesporno je kako obojica imaju zasluga u transformaciji osobnosti, kao i imovine pojedinih pokretnina i nekretnina. Draganova remek djela za povijest su iz Vazduhoplovne industrije SOKO, krila JNA, a Ljubina remek djela su imovina i strojevi 66. Pukovnije i još uvijek se ne zna čije vojske HVO ili HV?! Činjenica, kako je imovina Vazduhoplovne industrije SOKO Mostar završila u Srbiji, kao i imovina 66. Pukovnije, koja je također završila u Srbiji nešto nam kazuje. Dragan i Ljubo imaju i zajedničku partiju, prije je bila SKJ, a danas se transformirala u HDZ. Dragan je lider, a Ljubo član. Hrvati, kao Hrvati rado će se sjećati svojih inženjera i njihovih nedjela. Neka im je na ponos.
