Svake godine kad dođe taj 18. studenoga, nema obitelji, nema kuće u Škabrnji koja ne tuguje za nekim koga su izgubili prije 23 godine. Netko dijete, netko oca i supruga, netko majku i baku.
Rane su uvijek jednako teške i jednako bolne, ali s njima se nešto lakše živi kad se ljudi okrenu budućnosti, kad je mjesto puno ljudi, kad su vrtić i škola puni djece, kad je plodna zemlja puna nasada, a ljudi optimizima. Upravo tako danas živi Škabrnja. Rođena Zagrepčanka Đurđa Bilaver, majka triju kćeri, u Škabrnju je, kao mlada nevjesta sa zagrebačkog asfalta, prvi put stigla prije 20 godina.
‘Pitaj onoga gori’
– Da ste ovo mjesto vidjeli nakon rata. Jad i tuga. Sva zapaljeno, samo palež i prašina, bez struje i vode. Eto, to je onda bila Škabrnja. Danas su ulaganja vidljiva na svakom koraku, od prometne infrastrukture, vodovodne mreže, vrtića i dječjih igrališta, ma sve ono što čovjeku treba za normalan život. Mi ovdje živimo kao i sve druge sredine u Hrvatskoj, netko bolje, netko lošije, ali sada funkcioniramo kao jedno normalno mjesto i to me najviše veseli – govori nam Đurđa dok sa 16-godišnjom kćerkom Antonijom žuri na misu. Na praznom trgu ispred ckrve, pred sam početak nedjeljne mise, ostala su samo dva muškarca. Prvo se gledaju bez riječi, a nakon toga zagrle i krenu im suze. Minute prolaze, oni ne mogu prestati plakati. Mate Bukić, danas 75-godišnjak iz Lozovca, prije točno 23 godine bio je jedan od zapovjednika obrane Škabrnje. U susjednom Prkosu preuzeo je mještane nakon pada sela. Svetko Pavičić, tada 19-godišnjak, bio je njegov vojnik. Jučer ispred crkve u Škabrnji sreli su se prvi put nakon 20 godina. Slučajan i emotivan susret dvojice ratnika, tužan i lijep istodobno. Kako ste se to baš danas našli ovdje? – pitamo ih. Oni obojica, kao da su se dogovorili, u isti tren pogledaju prema nebu. – Eh kako, pitaj onoga gori. On je sve to dogovorija. Da danas nisam doša ovdi, pred ovu crkvu koju sam zadnji put vidija miniranu, umra bi. I onda ispred nje vidim moga Svetka, zadnji put je praktički bija još dite – kaže barba Mate. Zdravlje ga možda i ne služi najbolje, ali zato je pamćenje besprijekorno. Zna svaki detalj tragedije koji je Škabrnja preživjela te užasne jeseni, 18. studenoga, prije 23 godine. Kao uostalom i svaki stanovnik tog mjesta jer nema obitelji koja u tom strašnom pokolju nije nekoga izgubila. O tome nerado razgovaraju, dosta im je, kažu, godinama ponavljati jedno te isto. Niti će to vratiti ikoga od 43 civila i 15 branitelja koji su život na najstrašniji mogući način izgubili u samo jednom danu, niti će promijeniti činjenicu da je od 27 optuženih za ratni zločin u Škabrnji zatvorsku kaznu odslužilo samo njih dvoje, Jovan Badžoka i Zorana Banić. Ostalima je suđeno u odsutnosti i na snazi su tjeralice. Danas 42-godišnji Svetko kao visoki dočasnik radi u MORH-u, u Bojnoj za specijalna djelovanja u Delnicama. Sada na sve, kaže nam, gleda drugim očima.
Važno je biti čovjek
– Da sam onda imao ovu pamet, sigurno bih bio negdje u Švicarskoj ili Francuskoj, a ne ovdje. Jer vidim da smo se borili za lopove. Za ovakvu Hrvatsku se sigurno nitko nije borio – govori nam Svetko, sretan što je nakon toliko vremena vidio svog zapovjednika. – Ratno prijateljstvo je veza jača nego ona s bratom i sestrom, nekad i jača od obitelji. Odluke koje donosiš, ne donosiš samo za sebe, zbog njih glavu može izgubiti i onaj do tebe. I zato, bez obzira na činove, moraš ostati čovjek. Pucati samo kad moraš. Nitko od nas nije pucao zato što to želi, već zato što je morao. Nakon svakog rata računi dolaze na naplatu, tako su došli i nakon ovoga. Zato je važno i u ratu biti čovjek – govori Svetko. Škabrnja danas živi punim plućima, i to je njezina najveća pobjeda. Ne samo da su novoizgrađeni vrtić i obnovljena škola puni djece, nego raste i broj kućanstava. Prije rata bilo ih je 397, dok ih je danas više od 500. Ljudi ne bježe iz Škabrnje, nego joj se vraćaju. Život je vidljiv na svakom koraku. Nema kuće uz koju nisu nasadi ili vinogradi, a sve je više i plastenika. Na zemlji se radi, baš kao što radilo prije rata, kada je Škabrnja bila sinonim za sve najbolje što dolazi iz Ravnih kotara. Na području općine, preko OPG-ova, podignuto je oko 250 hektara maslina, jednako toliko i njihove autohtone maraške, a uskoro se kreće i u veliki projekt Vlačina gdje će se ukupno 250 hektara dati u koncesiju za trajne nasade i navodnjavanje putem akumulacijskog jezera. Kad se sve zbroji, Škabrnja ima zašto optimistično gledati u budućnost. (Slobodna Dalmacija)
