Vrhovni sud trebao bi do kraja godine donijeti odluku o tome hoće li ugovori o kreditima u švicarskim francima napokon biti proglašeni ništetnima. Ako Vrhovni sud presudi u korist oštećenih građana, oko 90 posto banaka u Hrvatskoj moglo bi, u najboljem slučaju, isplatiti do 50 milijardi kuna
Odvjetnik Igor Metelko, koji je zastupao klijente koji su tužili banke, u kratkom razgovoru za Index objasnio je koliko je zapravo presuda Vrhovnog suda za slučaj Švicarac važna, piše Index.
Do sada najbitnija odluka
Naime, Vrhovni sud donosi do sada najbitnije odluke jer one rješavaju dva najveća pitanja i to ništetnost cijelog ugovora o kreditu te pitanje restitucije, odnosno obeštećenja za potrošače nakon provedene konverzije.
Postoje brojni revizijski predmeti koji su pokrenuti pred Vrhovnim sudom, povodom odluka nižestupanjskih sudova koji su sudili u predmetima konvertiranih kredita, bilo da su sudili ništetnost cijelog ugovora ili samo ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
Ništetnosti cijelog ugovora
“Vrhovni sud je po pitanju konverzije i njezinog utjecaja na obeštećenje potrošača čekao mišljenje Suda Europske unije koji je, kako je već poznato, odlučio da nije nadležan za odlučivanje, pri čemu je uputio naše sudove da sami ocijene je li konverzijom uspostavljena ugovorna ravnoteža i izvršen povrat svih nepripadno stečenih koristi koje su generirale valutna klauzula vezana za švicarski franak te jednostrano promjenjiva kamatna stopa”, pojašnjava Metelko dodajući da je najveća odluka koja se očekuje ona o ništetnosti cijelog ugovora.
“Vrhovni sud i Visoki trgovački sud su se ranije u svojim odlukama u okviru kolektivnog spora doticali pitanja ništetnosti cijelog ugovora, načelno zauzimajući stav da bi sporni ugovori mogli zadržati svoju opstojnost, iako su ništetni glavni predmet i cijena ugovora, odnosno valuta i kamata, obrazlažući to tvrdnjom da su ništetni samo dijelovi spornih odredaba o predmetu i cijeni”, pojašnjava odvjetnik Metelko.
Kako je dodao, u međuvremenu je objavljeno više važnih presuda na Sudu Europske unije, C-260/18 i C-118/17, u kojima je zauzet stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja, poput valutne klauzule, definiraju glavni predmet ugovora, slijedom čega daljnja opstojnost ugovora nije moguća.
Nepoštene odredbe banaka
Nakon tog je bilo još nekoliko presuda u kojima Sud Europske unije pojašnjava kako u slučaju ništetnosti neke odredbe u potrošačkom ugovoru nacionalnim sudovima nije dopušteno rekonstruirati spornu odredbu, odnosno ispravljati njezin sadržaj, nego imaju ovlasti samo otkloniti odredbu pa potom vidjeti ima li uvjeta za opstojnost ugovora s tako izuzetom odredbom.
“Prevedeno na naše ugovore o kreditu, obzirom da su banke u kolektivnom sporu suđene da su ugovarale nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ta stopa i dalje bi trebala biti promjenjiva, samo ne više od strane druge ugovorne strane, odnosno banke”, tvrdi Metelko.
Kako ističe, ne postoje drugi ugovoreni, alternativni parametri i kriteriji za izračun promjenjive stope, a nacionalni sudovi ih nemaju ovlasti sami rekonstruirati jer bi time neovlašteno zadirali u ugovorne odnose i sami kreirali uvjete koje stranke nisu ugovorile.
Zakon je jasan
Takva kamatna stopa kao činidba potrošača je neodređena i neodrediva, posljedično i ništetna, objašnjava ovaj odvjetnik. Naime, Zakon o obveznim odnosima u tom slučaju je jasan – kada je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan u cijelosti.
“Jedini slučaj kada je sud ovlašten intervenirati u odredbu i mijenjati njezin sadržaj jest onaj kada bi stavljanje cijelog ugovora van snage bilo štetno za potrošača, u smislu da bi u tom slučaju on bio dužan banci vratiti više nego što je on do sada platio banci”, ističe odvjetnik Metelko dodajući da o tome odlučuje potrošač kao korisnik kredita.
Naime, potrošač određuje želi li da takav ugovor ipak opstane ili da se stavi izvan snage u cijelosti. Valja naglasiti da odluku Vrhovnog suda s nestrpljenjem očekuju i banke.
Zašto je odluka Vrhovnog suda bitna za banke?
Hrvatska udruga banaka već se ranije ove godine očitovala da se o konverziji više nema što raspravljati na sudovima jer su Vrhovni sud i Sud Europske unije rekli da je zakonita.
“Zakonitost konverzije uopće nije odlučno pitanje za restituciju potrošača, nego je to je li ona kao intervencija omogućila uspostavu ugovorne ravnoteže, povratom svih nepripadno stečenih koristi koje su generirale valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa”, pojašnjava odvjetnik Metelko.
Kako smo već pisali, Sud Europske unije uopće nije ulazio u sadržaj konverzije, a još manje u njezinu zakonitost, niti ga se to uopće pitalo, nego je utvrdio da je neće propitivati jer se radi o zakonskoj intervenciji u odnosu na koju se pretpostavlja da je uspostavila ravnotežu.
Bankama bi ostala tek ustavna tužba
“Ta pretpostavka je svakako oboriva i zato je Sud dao uputu našim nacionalnim sudovima da provjere tu činjenicu ravnoteže i povrata koristi”, objašnjava odvjetnik Metelko jer banke tvrde da je konverzija omogućila izjednačavanje s korisnicima eurokredita i da je time uspostavljena ugovorna ravnoteža.
Ako presuda Vrhovnog suda bude dala za pravo korisnicima kredita, a ne bankama, tim financijskim institucijama ostaje tek podići tužbu na Ustavnom sudu.
“To nije žalba u pravnom smislu niti pravni lijek, već pravno sredstvo kojim će, jedna ili druga strana, zasigurno pokušati pobijati odluku Vrhovnog suda, kakva god bila”, ističe odvjetnik Metelko.
Šteta i do 50 milijardi kuna
No koliko bi takva odluka mogla koštati hrvatske banke? Za sada je moguće govoriti samo o apsolutnim brojkama jer broj konačnih tužbi još nije izvjestan i s obzirom na činjenicu da rok za podnošenje tužbi ističe 14.6.2023.
“U slučaju ništetnosti samo odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iznos obeštećenja se procjenjuje na 20-25 milijardi kuna, dok u slučaju ništetnosti cijelog ugovora taj iznos se otprilike udvostručuje, dakle između 40 i 50 milijardi kuna”, procjenjuje odvjetnik Metelko dodajući da su ti iznosi obeštećenja mogući samo pod pretpostavkom da tuže svi potrošači, a njih je bilo oko 125 tisuća.
Brojke kažu da je banke do danas tužilo oko 35.000 potrošača, pa je vrlo malo izgledno da će svi, njih još oko 90.000, tužiti do 14.6.2023.
Zašto ljudi ne tuže?
“To možemo pripisati nizu razloga, od loše percepcije javnosti o stanju pravosuđa, straha od dugotrajnosti i novčanih izdataka postupaka, pa do inertnosti samih potrošača, njihove nezainteresiranosti i neinformiranosti o svojim pravima”, zaključuje odvjetnik Metelko.