Diplomacija koja je omogućila da i danas žive laži o hrvatskim pobjedama

U kolovozu 1995. hrvatske oružane snage nizom pobjedničkih operacija promijenile su  ravnotežu snaga u regiji, zapanjujući u jednakoj mjeri svjetske promatrače kao i domaće političke krugove nesklone Tuđmanu i Šušku

Piše: Joško Buljan

To se ne će svidjeti mnogim međunarodnim silama koje imaju različite interese na Balkanu. Tijekom  slijedeća dva desetljeća oni će putem niza diplomatskih podmetanja i  obavještajnih operacija vođenih u suradnji s hrvatskim političarima, koji su im se stavili na raspolaganje, pokušati sve da ponište postignuća hrvatske pobjede. Mlada Hrvatska država s obavještajnim službama, policijom, vojskom i državi odanim – malobrojnim – dijelom diplomacije teško je izlazila na kraj s podvalama nakon Oluje, dok su njezini protivnici preko noći od komunističkih moćnika i nositelja bivšeg nedemokratskog režima postajali „osvjedočeni“ demokrati i „borci za ljudska prava”. Iako je Tuđman  u svojoj politici pomirbe davao šansu svima mnogi je nisu iskoristili. Takav je i Mate Granić,  njega su i glasine o hrvatskim vojnim operacijama bacale u očaj, oblijevao ga je znoj! Dok je zbog hrvatskih vojnih operacija i planova Matu oblijevao znoj, Šušak je bio nasmijan. Evo primjera.

Devetog kolovoza Šušak je došao na sastanak  američkom veleposlaniku Peteru Woodardu Galbraithu, vidno raspoložen. Galbraithu je  iznio u nekoliko rečenica hrvatske vojne planove s obzirom na američku mirovnu inicijativu. Hrvatska vojska planirala je podržati postrojbe Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog Vijeća Obrane oko Bihaća topništvom i streljivom, a s juga nastaviti prodor preko Drvara i  prema Jajcu. Istovremeno Peti korpus ABiH trebao bi krenuti prema Sanskom Mostu pa bi se tako, zavisno od napredovanja, dvije vojske susrele i napravile jedinstven front prema srpskim fašistima i Banja Luci. Nadalje, nastavio je Šušak, u slučaju da tzv. Vojska Republike Srpske i dalje nastavi svoje barbarske napade na Dubrovnik, Hrvatska vojska napast će Trebinje.  Vojna kontrola Drvara i Trebinja  omogućit će Hrvatskoj sigurnosni koridor duž  granice s BiH. Nakon vojnih planova Šušak je Amerikancima dao do znanja da Hrvatska obavještajna zajednica provodi niz obavještajnih i psihološko-propagandnih operacija koje igraju ključnu ulogu u pobjedama Hrvatske vojske. Šušak je bio ponosan na vojne uspjehe svoje vojske, a veoma ponosan  na psihološko- propagandne operacije hrvatskih obavještajnih službi, napisao je nakon tog razgovora u svom dnevniku Peter Galbraith.

ŠUŠKOVO PSIHOTRONSKO ORUŽJE – HRVATSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE

Psihološko-propagandne operacije korištene su u svim operacijama Hrvatske Vojske od operacije Maslenica. Prvi cilj  tih  operacija bio je prvenstveno omekšavanje civilnog pučanstva u svojim stavovima protiv Hrvatske te poziv na suradnju s institucijama Republike Hrvatske. Drugi cilj bio  je dezinformiranje neprijateljskih vojnih snaga o namjerama i djelovanjima Hrvatske Vojske te obmana neprijatelja s kakvom opremom i naoružanjem raspolaže Hrvatska Vojska u pripremama  i provođenju vojnih operacija. Cilj takvih operacija bio je jednostavan: stvoriti kod  srpskog neprijatelja predodžbu o hrvatskom borbenom poretku koja ne odgovara stvarnosti. Ministar obrane Gojko Šušak posebno je bio  ponosan na rezultate ovih operacija. Da je imao razloga, potvrđuju i bilješke  s 41. proširene sjednice „Vrhovnog saveta odbrane“ Jugoslavije koja je održana tjedan dana nakon „Oluje“  14. kolovoza 1995. Na toj sjednici  srpski general Branko Krga, načelnik obavještajne uprave Vojske Jugoslavije, zaključio je  da: „Nije isključeno da je protiv Srba primijenjeno i psihotronsko oružje što je uticalo na borce da ne pružaju otpor.“ Izgleda danas da je to Šuškovo psihotronsko oružje imalo  globalne posljedice. Sjetite se, odmah nakon naše pobjede,  u Londonu, Paddy Ashdown lansirao je priču o podjeli Bosne i Hercegovine s „Tuđmanovom salvetom“. Naime, prepredeni britanski lažljivac Paddy  Ashdown  tvrdio je da je baš njemu osobno, u Londonu, šestog svibnja 1995. prigodom obilježavanja pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom, Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman “odao” svoju ekspanzionističku i aneksionističku politiku prema Bosni i Hercegovini. Ta salveta trebala je obrisati poraz britanske politike na Balkanu i unijeti novi razdor između Hrvatske i BiH, a poglavito između predsjednika Tuđmana i hrvatskog naroda zbog činjenice da je po toj „salveti“ istočna Slavonija s Vukovarom prepuštena Jugoslaviji tj. Srbiji.  Na temelju tih  lažnih informacija, vođene su neformalne konzultacije u Vijeću sigurnosti za donošenje rezolucije o Hrvatskoj.  Velika Britanija u ime Kontaktne skupine predlagala je da se Hrvatska proglasi prijetnjom svjetskom miru i agresorom. Takav Britanski prijedlog, za koji nisu postojali nikakvi dokazi, dapače, sam Ashdown je kasnije priznao laž, odbila je NR Kina! Što je tih dana radila hrvatska diplomacija? Kako to da o tome Granić ne piše niti jednog jedinog slova? Gdje je tu bila njegova “diplomatska oluja”? Imali smo sreću da postoje ozbiljne države koje takvo gaženje međunarodnog poretka – pri čemu bi se državu proglašavalo agresorom na temelju salvete (!!!), dakle, neformalnog – i to lažnog – “dokumenta” – ipak ne će tolerirati. Hrvatskoj diplomaciji s Granićem na čelu proglašavanje Hrvatske agresorom ne bi smetalo samo zato što bi to dalo Graniću priliku da se obračuna sa Šuškom ili, možda, Pašalićem. Granićeva šutnja o ovim događajima govori više od cijelog njegovog opusa.

PUHOVSKI – TUĐMAN I MILOŠEVIĆ  ĆE PODIJELITI BOSNU, A ISTOČNA ĆE HRVATSKA, ZAUZVRAT, OSTATI POD NADZOROM SRBIJE

Zanimljivo je da je Puhovski, odmah nakon plasiranja Ashdownove priče o „salveti“, ponovo gostovao na BBC-u. Ovaj put učinio je to na televiziji (08.08.1995), dajući vjerodostojnost još jednoj izmišljotini: „Mislim da će oni (Hrvatska i Srbija op.a.) podijeliti Bosnu između sebe jer je to jedini način da proglase pobjedu“. Puhovski novu optužnicu protiv Hrvatske i Tuđmana nastavlja riječima: „Još od samog početka hrvatske akcije u Krajini bilo je jasno da je ova akcija mogla biti organizirana i izvršena jer su u Zagrebu znali da nitko iz Beograda i Srbi iz Bosne neće intervenirati, a cijena ovoga je bila i jest, da istočna Slavonija, ostane pod nadzorom Srbije. Iako Tuđman obećava da će vratiti Istočnu Slavoniju s Vukovarom, on to mora reći ako želi sačuvati svoj nacionalistički image.“  Naravno da se ništa od toga nije dogodilo, ali to Puhovskog nije koštalo ništa. On će i nadalje uživati image vjerodostojnog „neovisnog analitičara“ – iako su u svojim procjenama vodio svojim ideološkim predrasudama, a ne činjenicama koje, doduše, srećom nije ni znao, a one koje je znao, nije razumio. Taj „borac za ljudska prava“ postao je izvor „informacija i mišljenja“ za strane diplomate i njihova veleposlanstva, nastavljajući ih lažima uvjeravati u svoje teze, uključujući i onu o zločinačkom karakteru Oluje. Godinama će HHO izrađivati pamflete radi nametanja stava o zločinačkom, političkom i vojnom kontekstu operacije „Oluja“, što je na koncu odbacio i sam haški sud. To nije spriječilo Granićevu učenicu, sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da dodijeli HHO-u povelju Republike Hrvatske, a predsjedniku HHO-a  Ivanu Zvonimiru Čičku čak i odličje Red Stjepana Radića. To je prava slika Granića i njegovih učenika – izdaju države država još i nagrađuje!

Kad danas slušamo izjave pape Franje, o dobrom čovjeku Irineju, ne možemo ne vidjeti da je to još jedan o strašnih propusta hrvatske diplomacije – i to i crkvene i svjetovne – koja nije uspjela u kolektivno pamćenje Europe utisnuti istinu o Domovinskom ratu, hrvatskoj državi, ali i o povijesnim hrvatskim velikanima kakav je bio Stepinac. Njihov je veliki propust da papa Franjo o Irineju govori kao o “velikom patrijarhu”. Sjetimo se, to je čovjek koji je zajedno s Mladićem (u najdoslovnijem smislu!) planirao i provodio genocid u Bosni. I umjesto da čujemo od pape danas da ne će za mišljenje pitati ratnog zločinca i vođe jedne kvazi-kršćanske sekte, a uistinu terorističke organizacije, ogrezle u genocidu, dakle, najgnjusnijem ratnom zločinu, i to, ako gledamo u prošlost, već više od jednog stoljeća, od pape čujemo da je Irineju u interesu samo istina! To je možda najbolja slika diplomacije kakvu nam je ostavio Granić.

SRPSKI PATRIJARH: HRVATSKI VOJNICI SU NEPRIJATELJI, A ČETNIČKI KOLJAČI „NAROD BOŽJI“

Podsjetimo se još jednom, u moru izjava tih olujnih dana, svakako  treba izdvojiti izjavu srpskog patrijarha Pavla (07.08.1995) u listu Naša Borba. Ovaj apologet velikosrpske politike četničke koljače proglašava „narodom Božjim“, hrvatsku vojsku neprijateljima, a konačno oslobađanje Hrvatske zlom „koje dobro donijeti neće“ : “Trebamo imati prisebnost, slobodu, jedinstvo u svemu, pa i u bolu, i činimo sve što možemo da se očuvamo kao narod Božji. Da i naši neprijatelji shvate da zlo dobro donijeti neće“. Poslije molitve za postradale Srbe u tzv. “RSK” patrijarh srpski Pavle nastavlja s negiranjem srpskih zločina za koje je, u trenutku dok izgovara te riječi, znao da su počinjeni: “Jedina je stvarana snaga i utjeha što nismo bili nečovječni, sto nismo vršili genocid, niti ga opravdavali”.

  Tako je govorio Srpski Patrijarh  dok su se njegovi pravoslavni svećenici ponašali kao duhovne vođe razularenih četničkih hordi. I umjesto da ovakve izjave čita kako bi trebalo, kao posredno priznanje genocida, jer izjave je ratnog zločinca patrijarha Pavla samo i moguće čitati kao laži koje imaju baš obrnuto značenje, Granić se baš nigdje ne hvali da je išta poduzeo protiv srpske pravoslavne crkve i patrijarha Pavla – redovitog člana “Vrhovnog Saveta Odbrane“, dakle, “udruženog zločinačkog pothvata”.

TKO SU ONI KOJI SU OMOGUĆILI DA I DANAS ŽIVE LAŽI O HRVATSKOJ POBJEDI

Stoga ne možemo više ne vidjeti,  Granićevi učenici i njima slični, sve odreda veliki diplomati, magistri pravnih znanosti, ti i takvi, godinama su promatrali i nisu ništa učinili da zaustave neprekidni propagandni rat protiv Hrvatske,  bjesomučni progon hrvatskih branitelja, generala , časnika i vojnika,  nezakonito kopanje po arhivama, potrage za transkriptima ili izmišljenim topničkim dnevnicima. Zaslijepljeni mržnjom prema Tuđmanu i Šušku, ili jednostavno opsjednuti vlastitim karijerama, bulumente domaćih izdajnika nastojale su jašući na valu optužbi protiv Hrvatske steći bolju političku poziciju u budućnosti. Tako su nastale karijere Stipe Mesića, Ivice Račana, Ive Sanadera,Ive Josipovića, Tomislava Karamarka, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića, Kolinde Grabar Kitarović kao i gotovo svih istaknutih ljevičara u Hrvatskoj. Stoga, sjetimo se svih onih koji su tvrdili da su bivši američki vojni časnici kroz MPRI s generalom Carlom Vounom obučavali i osposobljavali postrojbe Hrvatske vojske ili da je NATO podržao hrvatsku ofenzivu, priča da je svrha Miloševićevog slanja generala Mrkšića u tzv. „RSK“ uopće nije bila obrana te zločinačke tvorevine, nego priprema za povlačenje vojske i stanovništva, da se tzv. „Srpska vojska Krajine” nije stvarno borila nego se jednostavno povukla čim je Hrvatska vojska  napala i da je sve to, kao i čitavi rat, bio samo dogovor između Tuđmana i Miloševića. Ni jedna od ovih priča nije bila istinita, ali sve su one godinama dominirale hrvatskim političkim i medijskim prostorom. I uvijek se iznova koristile kao sredstvo međunarodnog pritiska kada god bi se za to ukazala prilika. I nikad, baš nikad, hrvatska diplomacija nije reagirala! Sve ove priče i ponašanje hrvatskih političkih elita prema Oluji i njezinim nositeljima, naročito nakon 2000., ostavile su razorne posljedice na hrvatsko društvo i udahnule novi život velikosrpskim pretenzijama. To možete i sami vidjeti  ovih dana dok gledate plakate SDSS-a i Milorada Pupovca u predizbornoj kampanji. Kako će srpski Plan B zastupati interese Hrvatske u Europskom parlamentu, kad sami SDSS-ovci, sve jedva prikriveni četnici, sami govore da će biti Vučićev glas u EU parlamentu! Nažalost, i danas dio hrvatske političke elite vodi “rat nakon rata”, ne više onako frontalno kao nekad, ali još uvijek koristeći svaku, pa i najmanju priliku, da ospore karakter i čistoću naših oslobodilačkih operacija.

Koliko god da je ova slika hrvatske diplomacije i Granića kao njezina tvorca bila mračna, ipak se možemo radovati da danas nismo u njegovom položaju. Mora da mu je ipak teško: piše o događajima u kojima je sudjelovao, a očito ništa nije o njima ni znao ni razumio, niti ga je Tuđman o njima informirao u nekom bitnom, strateškom smislu. Pustio ga je da laprda po stranim veleposlanstvima. Radujmo se kad ga vidimo na proslavama hrvatskih pobjeda, a da pri tome znamo da je on činio sve da do njih ne dođe i zamislimo si kako mu je kad ostane sam sa sobom. Mora da mu je teško zbog promašenog života koji je imao. Mogao je biti zapamćen kao nacionalni heroj, umjesto toga bit će zapamćen kao izdajica.(Hrvatski tjednik)