Don Ante Žderić: Blagdani prije blagdana…

Sve već blješti. Sve već sja u maniri najvećeg blagdanskog ugođaja. Ulice su okićene i prozori i balkoni. Izlozi trgovina dobili su blagdanski dizajn dok su još gorile svijeće na grobljima prilikom blagdana svih svetih.

„Sam u kući“ je već prikazan. Vrte se reklame Coca–Cole s Djedom Mrazom crvenoga nosa kao da je malčice pijan…Popusti i rasprodaje su već najavljeni. Plišani polarni medvjedi, sobovi i pahuljice od papira ili stiropora obvezni su dio dizajna. Na radio i televizijskim postajama lansiraju se nove i ponavljaju stare patetične božićne pjesme. U redu, neka svega toga, živjeti se mora ali – zar je Božić došao?!
Sve opisano dio je imidža naših gradskih i sredina koje bi htjele biti gradske već dobrih mjesec i pol prije Božića. Božić prije Božića? Ne znam. Sve mi se čini da se posebnost ovog blagdana raspline i razvodni prije nego uopće dođe taj 25. prosinca. Predugo to traje. A iskustvo nam govori da sve što je predugo nakon nekog vremena postane zamorno, dosadno i otrcano. Čini mi se da je tako s blagdanima koji dolaze. Sav opisani sjaj kojim se nastoji dočarati posebnost blagdana koje iščekujemo vremenom se pretvori u ofucani kič. Jednostavno rečeno – do samog Božića „Božić“ dosadi do te mjere da postane suprotnost onome što treba biti – radost koju donosi njegova posebnost i otajstvo Božjega učovječenja koje stoji u njegovom temelju. I najljepši izlozi, okićene ulice, trgovi i borovi nakon mjesec i više dana postanu dosadna kulisa za koju jedva čekamo da nam je maknu ispred očiju. I sveti je Nikola postao Djed Mraz ili djed Božićnjak. Coca-Cola mu je 1937. skinula znakove biskupske službe i odjenula ga u boje vlastite tvrtke: bijelu i crvenu. I izmislila mu saonice i patuljke. Prodaše i sveca. Sve za zaradu. Sve za profit. I tako sa svime što bi nam trebalo (p)ostati svetim. Sa svim blagdanima. Sve do Bogojavljenja. A onda slijedi dugi i sumorni siječanj.
Koji je smisao svega toga? Božić prije Božića? Kako bi bilo slaviti Novu godinu prije Nove godine?! Uskrs prije Uskrsa?! Rođendan prije rođendana?! Vjenčanje prije vjenčanja…?! Ne bi li to u našim vlastitim očima bilo svojevrsno izrugivanje samog smisla blagdana koji slavimo?! Ako je Božić na neki način prisutan već mjesec dana, onda je smisao Adventa kao vremena priprave za Božić izgubio svaki smisao. Zato se Advent pretvorio u vrijeme trošenja, kupovine i zarade. U pozadini je novac. Kao i uvijek i u svemu. Kupovati, trošiti, istrošiti… Nije važno što će to „pojesti“ i Advent i ljepotu Božića. Važno je zaraditi. Ne kažem da ljudima treba uskratiti priliku i da zarade i da kupuju, ali – zar na račun nečeg tako velikog i svetog kao što je Božić?! Možemo slobodno ustvrditi da je naše društvo postalo rob konzumerizma, te bolesne potrebe da kupimo i imamo sve što nam se ponudi i predstavi kao nešto bez čega se ne može. A i te kako se može. Reklame nas uvjeravaju da nam je potrebno toliko toga što je – zapravo – nepotrebno. Već se razvila čitava grana turizma koji zovemo adventskim. Gradovi se natječu u sajmovima s mnoštvom artikala upakiranih u omot nužnog i potrebnog. Važno je da trošimo. Uvjeravaju nas da moramo trošiti. U trošenju je spas. U tome je – valjda – i smisao blagdana. Nije se lako othrvati takvoj ponudi. Predobro je upakirana da bi bila istinita. Zato trošimo iznad svojih mogućnosti. Daleko iznad. Možda misleći kako ćemo tako ovog Božića biti sretniji nego prošlog. Nećemo. Božić je ipak nešto više i daleko veće i dublje od najsjajnijih izloga, lampica i rasprodaja. Smisao Božića je u Bogu među nama i ljubavi u nama. U darivanju svog vremena onima koje volimo. A to je nepovratno i neprocjenjivo. I ne ovisi o izlozima i rasprodajama.