Politika vladanja u kaosu, pod izgovorom „oni protiv nas, mi bi željeli s njima“ predstavlja svojevrsno umijeće manipulacije građanima u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama Zapadnog Balkana
Rat kao organizirani sukob naoružanih ljudi kao produžena politika države i nacije radi zaštite države, ili opstanka države predstavlja osnov za dekriminalizaciju prikrivenih ideja natprosječno inteligentnih političkih elita. Tako politika definira vrijednosti za koje nas godinama kroz život uče da je najvažniji, a to su država, politika, ideja. Nigdje u toj školi nisu provučene univerzalne vrijednosti poput ljudskog života, života onih do kojih nam je stalo, s kojim smo odrastali.
Deklarativno nam ponekad ukažu kako je ljudski život svetinja, ali onda nas nauče da je rat legitimno sredstvo da oduzimamo život „onom drugom, zato što je on/ona drugačiji od nas“. I da, upravo to drugačije nam predstavlja egzistencijalnu opasnost. Opasnost od koje nas postaje strah.
U strahu reagiramo različito, jer ga različito doživljavamo. Neki od nas bježe, i takve upravo ovi prvi, legitimni i veliki definiraju kao kukavice. Ne zapravo, oni su racionalni i pravilno naučeni. Ljudski život je iznad bilo koje vrijednosti i oni ga poštuju, nisu željeli da ga uzimaju. Drugi pak, oni hrabriji pod izgovorom postaju ratnici. Neki ostaju časni do kraja, štiteći one koji su nemoćni pa čak iako su drugačiji.
Valjda su shvatili da im to što su drugačiji ne predstavlja prijetnju po egzistenciju. Između ovih drugih postoje i oni koji su nadasve hrabri, ali nečasni. Ne biraju racionalno, već slijepo vjerujući ideji postaju heroji. Dok ovi drugi nečasni, zapravo „heroji“ slijepo slijede ideje politike, shvaćajući koliko su u datom trenutku moćni jer vladaju životima drugih, i u tim okolnostima postaju „još veći heroji“, oni prvi ideolozi, zapravo političari postaju biznismeni rata.
Zbog embarga koji je svima nametnut ostaje im dva načina nabavke oružja i streljiva: preko stranih plaćenika i, naravno preko domaćih ali drugačijih, onih njihovih a naših neprijatelja. Kao vrhunski ekonomisti znaju da im prva verzija djelovanja preko stranih plaćenika postaje skuplja, a njima manji honorar od državnog patriotskog novca. Time kao pravi političari patriote, državnici prvog reda odlučuju se na ovu drugu. Druga verzija, hm, pak je mnogo teža, ne financijski ali moralno svakako. Valja pristati na suradnju s onim „što nas napadaju, a mi bi smo željeli s njima“. Ponovno se razmišlja o onoj prvoj verziji. Opet državni novac, puno će se utrošiti a malo dobiti. Ne preostaje ništa nego sklopiti pakt s đavolom, hm neprijateljem, da baš onim koji je različit od nas.
Prvi sastanak protiče u poluneprijateljskom, pomalo „nabrijanom“ tonu i vokabularu. Ipak se na kraju sporazumiju. Jezik je isti. Novac. Da, platežno sredstvo koje govori istovremeno više jezika, samo s različitim akcentima. Vremenom, ta „nabrijana“ situacija sa neprijateljima koji su različiti od nas postaje opuštenija. Svi su zadovoljni, jedni i drugi zaradili, a ovi drugi usput dobili i nešto materijalno tehničkih sredstava. Baš ta sredstva nedostaju onim drugim, nečasnim da dokazuju svoje herojstvo nad drugačijim od sebe, iznemoglim, umornim, i strašno opasnim.
Kako se rat nastavlja tako se i municija troši, neophodno je opet u nabavku. Pored municije, javlja se potreba i za hranom. Da, ipak je to temeljna potreba svakog od nas, bili obični, iracionalne kukavice, ili pak heroji, moramo se hraniti. Iako opet teško, izvan moralnog ali u korist države i opstanka ideje nastavlja se suradnja, biznis se počinje graditi čak do faze kada se počinju zvati zajedničkim nazivnikom „brate, buraz“. I onda na kraju, dođu nam stranci i zaustave neprijateljski rat. Jedni ih hvale i zahvaljuju im, dok ih drugi kunu, i proklinju. Zapravo, teško mnogim pada što su došli. Taman su se počeli miriti i zvati se „burazerima“ kad dođoše mirotvorci i opet ih posvađaše. Sada pak, moraju graditi svoje države na drugačiji način, onim mirnodopskim mehanizmima, diplomatskim, političkim. Nema više ratnih sjekira, zakopane su. Opet su braća, barem kada su kamere ugašene.
Rat je poharao privredu, oni koji su radili, rijetki su nastavili. Nisu bili heroji. Oni su kukavice. Snalaze se na različite načine, odlaze u inostranstvo, rade za dnevnicu, i pokušavaju školovati svoje najmilije. Uspijevaju na kraju. Djeca im završavaju fakultete kao najbolji studenti. Potom tragaju za poslom po nekoliko godina. Uništava ih background roditelja. Moraju se pokloniti ideolozima i herojima, doći na noge i zamoliti ih za posao u struci. Na kraju ipak uspiju, ali u nekoj dalekoj zemlji. Rijetki, valjda iskoristivši momenat nepažnje uđu u sustav i postaju „oni koji su umišljeni i pametnjakovići“. Izdajnici i kukavice ostaju uvijek takvi. Valjda je to „transgeneracijsko naslijeđe“. Ipak su to djeca, sada odrasli ljudi koji vole druge, bez obzira na to što su drugačiji, vole i cijene ljudski život.
Hm, a oni drugi „heroji“, postaju gazde, ljudi sa visokim intelektualnim znanjima i iskustvima, osobito na polju biznisa i menadžmenta, dok o sigurnosti su prevazišli i čuvene profesore, poput čuvenog Ivana Vučetića, Vladimira Vodinelića, Vladimira Obradovića, Ostoju Krstića, ili pak Mirsada Abazovića ili Duška Vejnovića. Svi ovi profesori, nekim čudom su različiti. Hm?
Ovi „naši heroji“ kreiraju zakone, podzakonske akte, kreiraju i provode sigurnosnu zbilju. Njihova djeca uživaju blagodati firmi, koje su njihovi roditelji, a „naši heroji“ naučili u onim najtežim vremenima, ratom. Kako ne postoje idealni sustavi, tako ni ovi „naši heroji“ ne uspijevaju pokriti sve, barem ne u prvi mah, dok ne skontaju da se neko slučajno ubacio i da im može pokvariti idealno carstvo. Počinju ih stranci, da baš oni mirotvorci istraživati.
Istražuju ono njihovo „herojstvo“ nad drugim. Interesantno, vremenom su među tim mirotvorcima se počeli pojavljivati i oni prvi, „izdajnici i kukavice“ što su poštovali tuđe živote, čak iako su drugačiji. Dolazili su kao savjetnici, kao stručnjaci za Balkan, kao istražitelji, tužitelji. Dobili su novi epitet, od „naših heroja“. Strani plaćenici, izdajnik ostaje izdajnik, ili još bolji, one koje obožavamo…. obavještajci, i to strani rade za CIA, Amerikance, Britance, Njemice, a možda i za neku ratnu obavještajnu službu, koće ga više znati? Baš ti „obavještajci“ počeše da istražuju ove „naše heroje“, pa krenuše i prva hapšenja za ratne zločine. Politike se odmah uzdigoše u obranu „heroja“, praveći od njih žrtve, samo ostadoše miljuni negdje u pozadini. Uhapsiše ove naše „heroje“ stranci, a ne ovi naši neprijatelji. Što sad, kako osmisliti novu strategiju? Vratimo se staroj, onu koju na početku definirasmo kao „burazeru ili brate“.
Politike počinju ponovno mobilizirati one prve i druge. Prvi, pak kad uvidješe da nemaju izgleda pokupiše svoje stvari i polako za svojom djecom, u tuđinu. Dio prvih je ostao, imaju potrebu da se bore, da žive na svom, žele tu, baš tu da umru. Drugi, oni „do naših heroja“ ustadoše, preko različitih udruženja i otpočeše svojevrsne proteste, kako medijske tako i one tjelesne na cesti. Dođu tu i njihove vođe, hm. baš oni političari, oni iznad svih nas, i smire polako tu situaciju. Valjda to od njih traže mirotvorci, pa moraju odigrati ovo poluvrijeme takvom taktikom.
Vremenom, kako ovi stranci, preko naših domaćih „obavještajaca“ počeše hapsiti „naše heroje“, ali i ove njihove, naše neprijatelje, one što su različiti od nas, dođoše na novu ideju. Nova ideja sastoji se od proširivanja koncepta „burazer“ na stvaranje zajedničkih udruženja, i zajedničkih firmi sada pravih i istinskih prijatelja do jučer neprijatelja. Ne mogu „naši heroji“ na teritoriju gdje vladaju ovi „njihovi heroji“. Zato su i neophodne firme.
Ovi „naši heroji“ imaju mehanizme, a ovi „njihovi heroji“ imaju vlast, i tendere. Tako ide i obratno, zavisno na kojem teritoriju se radi. Pravi gangovi, samo u kravatama.
Valjda ih ovi stranci uz pomoć domaćih „obavještajaca“ prosvijetliše i shvatiše da čak ni ovi što su drugačiji od nas više nisu tako strašni i opasni po našu egzistenciju. Sada kada se i dalje hapse, nastupaju zajedno, ukazujući kako više nema smisla istraživati sve te ratne priče koje su zastarjele, iako formalno pravno ne zastarijevaju, ipak je prošlo više od 27 godina. Tko će više strepiti, evo na kraju su se i ovi „naši heroji“ pomirili i zavezali zastave sa „njihovim herojima“. Ipak, dok sve te istrage ratnih priča traju njihove ratne firme, njihova imovina postaje megalomanska, veoma cijenjena i nadasve prevelike vrijednosti. Ovi „naši ali sitniji heroji“ i oni „njihovi sitniji heroji“ nađoše i svoje zaposlenje kod ovih „naših i njihovih“. Na kraju svi sretni, heroji ostaju heroji, kukavice postaju strani plaćenici i „obavještajci“ ubačeni i plaćeni od stranaca da ruše njihovo carstvo. Izdajnici? Žrtve polako počinju padati u zaborav, njihova prava sve manje i manje se čuju, zapravo ulaze u šutnju, sve manje i manje postoje oni koje nastoje interpretirati glasove ubijenih, silovanih i protjeranih. „Naši i njihovi heroji“ ostadoše s pravima i zaslugama čak i 30 godina zaradivši ih upravo nad onim drugačijim ali veoma opasnim po egzistenciju nas.
Uistinu, kada se malo dublje počne razmišljati zaista je ona stara poslovica točna: „vojnici ratuju i ubijaju druge koje ne poznaju za račun onih koji se ne ubijaju ali se dobro poznaju“.
Skoro tri desetljeća od kako je rat stao. Privreda uništena, rijetko se što popravilo ili nanovo izgradilo. Ono što je u ratu sačuvano, nakon rata je devastirano, ili pak na kraju privatizirano a potom uništeno. Opet oni stranci? Smeta im sve, prije ratni zločini a sada ova korupcija i gospodarski kriminalitet. Formiraju opet neke ekspertske grupe, domaći izdajnici postaju vrhunski obavještajci koji očigledno frustrirani žele uništiti ove „naše heroje“. Ipak i 30 godina nakon rata oni opstaju. Dakle, dokle god se ne počnu rješavati ratni zločini ovih „naših i njihovih heroja“ neće se ući u ozbiljno otkrivanje, istraživanje i dokazivanje kaznenih djela organiziranog kriminala, korupcije, gospodarskog kriminaliteta. Do tada, ostajmo vi sa vašima, a mi sa našima.
dr. sci. Sandi Dizdarević, docent na Univerzitetu modernih znanosti CKM Mostar, i profesor na Visokoj školi UNION u Mostaru (otpor.media)