Druga strana ceremonije otvaranja spomenika dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu

Jučer sam na HTV4 gledao svečanu ceremoniju otkrivanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Za mene koji sam od 1990. bio jedan od suradnika dr. Tuđmana današnja je ceremonija bila vrlo žalosna i nestvarna

Piše: Antun Babić

Više se ljudi okupi na kirvaju u najmanjem selu u Hrvatskoj, nego što ih je bilo danas u Zagrebu na otkrivanju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku.

Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković (nitko od njih nije bio suradnik dr. Tuđmana u vremenu stvaranja i obrane samostalne i nezavisne hrvatske države) natjecali su se tko će izreći više praznih i neuvjerljivih hvalospjeva u povodu obilježavanja 20. obljetnice smrti predsjednika Tuđmana. Morao sam se prisiljavati da nastavim gledati i slušati njihovo licemjerje kad su u pitanju život i djelo Franje Tuđmana.

TUĐMAN ANTIFAŠIST I EUROPEJAC

Predsjednica se požurila istaknuti kako je Franjo Tuđman bio antifašist. To je vjerojatno zbog njezinog djeda. Na drugim mjestima pak pjeva pjesme hrvatskog domoljuba Marka Perkovića Thompsona. Koja je zapravo prava Kolinda Grabar – Kitarović? Zar joj je toliko važan drugi mandat, ili je to radi po zadatku nekih skrivenih svjetskih krugova? Kako može vrijednosno opravdati hvaospjeve prvom hrvatskom predsjedniku, a za glavnog savjetnika imati Matu Granića, koji je radio Tuđmanu iza leđa, i htio se htio se pod svaku cijenu dokopati mjesta predsjednika države dok je Tuđman bio još živ.

Da bi opravdao sebe i svoju proeuropsku i antihrvatsku politiku, Andrej Plenković nije propustio naglasiti “da Tuđman bio Europejac”, što apsolutno nije istina. Tuđman je prije svega bio hrvatski domoljub, a Europu je video kao zajednicu samostalnih i suverenih država, a ne jedinstvenu europsku državu, s Vladom u Bruxellesu, što zagovara Andrej Plenković.  

Zajedno s Amerikancima, tada glavne europske države, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, činile su sve što je bilo u njihovoj mogućnosti da na početu velikosrpske agresije na Hrvatsku pomognu Miloševiću i Srbiji, te da spriječe međunarodno priznanje Hrvatske. Osim što sam kao prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova bio izravni svjedok te činjenice, na tu sam temu napisao i magisterijski rad na Dublinskom Sveučilištu. Tadašnjim europejcima trn u oku nisu bili ni Račan, ni Gotovac, ni Savka i Tripalo, nego upravo dr. Franjo Tuđman.

Ma koliko god me poneki ljudi kritizirali, oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države u nemogućim uvjetima, do svoje ću smrti tvrditi da je Franjo Tuđman najuspješniji hrvatski vođa u modernijoj hrvatskoj povijesti, a ako se uzme u obzir činjenicu da je pod njegovim vodstvom stvorena samostalna, nezavisna i demokratska hrvatska država (naravno uz neprocjenjivu zaslugu hrvatskih branitelja i zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske), onda se slobodno može reći kako je dr. Tuđman i najuspješniji hrvatski vođa u zadnjih tisuću godina.

TUĐMAN JE I GRIJEŠIO 

Da se razumijemo, nikada neću osporiti neke od značajnih pogrješaka dr. Tuđmana, prvenstveno kad je riječ o brojnim lošim ljudima, pa i udbašima, kojima je dao svoje povjerenje, a nije trebao. Dr. Tuđman nije bio ni demokrat u klasičnom smislu demokracije kakva je nekoć postoja u demokratskim zemljama na zapadu. Nije to mogao ni biti, jer nije nikada živio u demokratskom društvu, a odrastao je i ostario u komunističkoj tj. velikosrpskoj diktaturi. Međutim, danas vidim da nije bio takav ne bi bilo ni hrvatske države. Da i ne govorimo o Tuđmanovoj velikoj praznini kad je riječ o gospodarstvu u kontekstu slobodnog tržišta. Nije imao ni piuno iskustva s upravljanjem velikih sustava. Da je imao i više znanja na iz područja gospodarstva, nije imao vremena baviti se s tim važnim segmentom u vođenju države. Bio je prisiljen sve svoje vrijeme posvetiti obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Zbog teorijskog neznanja i praktičnog neiskustva iskustva o dobrim i lošim stranama kapitalizma, Tuđman je dozvolio privatizaciju državnih poduzeću i jeku rata. To se kasnije pokazalo jednom od njegovih najvećih pogrješaka. Netransparentnu te korupcijom i mitom podmazanu transformaciju gospodarstva u Hrvatskoj,  iskoristili su lopovi i pljačkaši, lijevi i desni, a zapravo svi bivši članovi Partije, koji su bili uz Tuđmana. Svi znamo tko su. Poriješio je što nije već 1995. proveo makar i blažu lustraciju udbaških i komunističkih kadrova.

Mogao bih još puno toga nabrojiti što bi se moglo upisati u negativnu bilancu Tuđmanovog vladanja. Ipak, unatoč toj negativnoj bilanci, s jedne strane, Tuđman je, s druge strane, postao velik i nezamjenjiv u hrvatskoj povijesti samo po jednoj stvari: uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju i sada dugovječnosti hrvatske države.

Ako na sljedećim predsjedničkim izborima pobijedim, ispraviti ću sve propuste dr. Franje Tuđmana, a posebno one koje je prouzročila katastrofalna politika SDP-a i HDZ-a od 2000. godine do danas. Jednostavno, sadašnja predsjednica ne zaslužuje drugi mandate, jer je predsjedničku dužnost isključivo podredila njezinim partikularnim I tajnim interesima.

NIKADA NISAM BIO TUĐMANOVAC

Iako nikada nisam bio, niti ću biti Tuđmanovac, jer sam oduvijek bio i ostao Radićevac, postao sam njegov suradnik 1990. godine zato jer sam nakon razgovora s njim u Kanadi 1989. godine bio uvjeren da je taj čovjek spreman boriti se za samostalnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu. Prije toga bio sam politički emigrant, koji je krenuo u otvorenu borbu za hrvatsku državu, u vrijeme kad gotovo nitko u hrvatskom iseljeništvu nije ni čuo za Franju Tuđmana. Dakle, meni nije 1990. bio potreban Franjo Tuđman da mi kaže što trebam činiti. Ja sam se u Hrvatsku 1990. vratio s jasnim državotvornim stajalištem i ciljem. Da su se tada Gotovac, Budiša, pa i Savka i Tripalo, izjašnjavali za hrvatsku državnu samostalnost (oni su, nažalost, tražili demokratizaciju Jugoslavije) oštrije nego što je to činio Franjo Tuđman, ja bih u tim trenutcima vjerojatno njima dao moju potporu, a ne Fanji Tuđmanu. Na sreću hrvatskog naroda dr. Tuđman je bio daleko ispred spomenutih “proljećara” kad je u pitanju bila državotvornost i hrabrost.

HRVATSKA DRŽAVA UVIJEK MI JE BILA NA PRVOM MJESTU

Onima koji danas imaju manje od četrdeset i pet godina, i koji govore da je Tuđman izdajnik a da je dr. Ante Pavelić bio najveći Hrvat, poručujem da o hrvatskoj politici od 1941. do 1995. godine. ništa ne komentiraju, ukoliko nisu završili povijest, jer sami sebe čine smiješnima. Oni nisu na svojim leđima osjetili bezumnost i nasilje komunističkog režima, a jako površno poznaju i događaje iz vremena Drugog svjetskog rata. Mene možete kritizirati do mile volje, a ja ću Vam uvijek odgovoriti jednako: MOJ ŽIVOTNI CILJ JE BIO STVARANJE SAMOSTALNE I TRAJNE HRVATSKE DRŽAVE. Taj je cilj ostvaren pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. To će ostati upisano i za idućih tisuću godina, ako do tada svijet bude postojao.

Želim također naglasiti kako nikada nisam kritizirao NDH kao iskren odraz želje hrvatskog naroda da ima svoju državu. Ako sam kritizirao dr. Antu Pavelića i njegovu politiku, onda je to bilo zbog strašnih posljedica za hrvatski narod, koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata. Da je NDH ostala kao država, s novim vodstvom, danas bi Hrvatska imala barem dest milijuna stanovnika, i mala Srbija ne bi nikada bila prijetnja stanovništvom brojnijoj i gospodarski nekoliko puta jačoj i razvijenijoj Hrvatskoj. Srbi su tek pod Titom postali čimbenik ne samo u komunističkoj Jugoslaviji nego i na međunarodnoj političkoj pozornici, jer su dobili zadaću čuvati Jugoslaviju kao tampon zonu između Sovjetskog Saveza I zapadnih demokracija.

DESETI TRAVANJ BIO JE IZRAZ ŽELJE HRVATSKOG NARODA 

Da ne bude nikakve zablude, ja sam Pavelića javno kritizirao i tijekom mojeg političkog aktivizma u Australiji. No, nisam se nikada odricao ideje i prava hrvatskog naroda na svoju samostalnu državu.

Iz tog razloga, i u tom kontekstu, nisam se prije 1990., kao vodeći član HSS-a u Australiji, ustručavao držati ni govor na proslavi 10. travnja u Sydneyu. Deseti travanj bio je odraz volje i želje hrvatskog naroda da sa svojih leđa skine tešku velikosrpsku i kraljevsku diktaturu. Nažalost, već nakon 11. Travnja 1941. U Hrvatskoj se gradila politika koja je na kraju dovela do teškog hrvatskog poraza 1945. godine.

Zaključno se želim vratiti današnjoj ceremoniji otvaranja spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, o kojoj bi mogao napisati esej od pedesetak stranica. Ipak ograničit ću se na samo moja tri uvjerenja.

Prvo, da je bio živ i da je vidio tko danas o njemu govori na otkrivanju spomenika, Tuđman se ne bi pojavio na toj ceremoniji.

Drugo, nakon što je dvadeset godina odugovlačio s podiznjem spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, gradonačelnik Milan Bandić danas se ponovno narugao Franji Tuđmanu. Spomenik prvom predsjedniku hrvatske države ne bi smio biti komad kamena koji nitko, osim njegovog tvorca, ne zna što zapravo predstavlja. Spomenik je trebao biti u toj mjeri prepoznatljiv da i školska djeca u prvom razredu znaju da je to spomenik dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku.

Treće, i najvažnije, duboko sam uvjeren da bi, da je danas živ, i dr. Franjo Tuđman rekao: OVO NIJE DRŽAVA ZA KOJU SAM SE BORIO.