Makarska vlast je posebice posvećena pokušajima mešetarenja državnom imovinom i nekretninama, naravno protuzakonito, izravno po političkoj liniji s osobama iz Državne agencije za upravljanje imovinom RH, jer ne mogu podnijeti žal za “svojom” zgradom “komiteta”, a posebice za atraktivnom Vilom Irena u kojoj se odvijala znamenita Partijska škola, pa je pod svaku cijenu, mimo svih zakona i službenih organa, žele staviti pod svoje crvene šapice!
Da se političkoj vrhuški Grada Makarske već duže vrijeme nešto čudno događa, potvrdio nam je i prof. Ante Ivan Roso iz Beča, koji nam je poslao tekst, zapravo svoje viđenje aktualnog stanja i događanja u gradu pod Biokovom, kojim se osvrće i na svoj način nadopunjuje tekst našeg novinara Željka Primorca, objavljen u tjedniku 7Dnevno, 4. travnja, pod naslovom “SDP je zabranio Lijepu našu u Makarskoj!?”.
“Hej, Slaveni” na gradonačelnikovom mobitelu
Prof. Ante Ivan Roso podsjeća kako je u članku iznesena tvrdnja da je makarski SDP zabranio sviranje i pjevanje hrvatske himne u Gradskoj vijećnici, tijekom i uoči zasjedanja Gradskoga vijeća, što je u potpunosti točno. U velikoj mjeri je, dodaje, točna i tvrdnja, da makarski SDP-ovci po mišljenje i radne zadatke odlaze svojim mentorima u Zagreb, no ne može se u potpunosti složiti s tvrdnjom da je i zabrana sviranja državne himne došla nužno iz Zagreba. Jer, kaže profesor Roso, u nomenklaturi makarske vlasti su ljudi na najvišim funkcijama kojima Republika Hrvatska, kao i njezini nacionalni simboli, ne predstavljaju ništa, osim konstantnog motiva za gaženje i očaj, što izaziva svakodnevne frustracije dotičnima, osobito u izvršnoj vlasti. Zato trenutni gradonačelnik Tonći Bilić (od loze čuvenog jugokomunista makarskoga, Jure Bilića) nema potrebe tražiti iz Zagreba direktivu za ukidanjem himne, kada mnogi znaju, da mu je jedina mila ona koja mu je još prije desetak i nešto godina, značajno više godina nakon završetka Domovinskog rata, svirala na mobitelu kada bi ga netko nazvao – “Hej, Slaveni!”. Dobro ste pročitali, “Hej, Slaveni!”. Koliko je to bilo neumjesno, jasno je i iz reakcija dijela makarskih SDP-ovaca s kojima je sjedio i sastančio na odborima Gradske organizacije, koji su se znali snebivati čuvši taj pjesmuljak koji je pozivao na rat, ubijanje i palež kroz četiri godine Domovinskog rata, a dotični drug, tada obični instruktor prometnih pravila u jednoj od makarskih auto-škola, značajno bi se i podmuklo osmjehivao i cinično komentirao svoj odabir zvuka mobitela. Nije se sramio svoje omiljene himne niti u javnosti, ili u gradu kada bi mu zazvonila, a prof. Roso je i osobno to čuo, ne vjerujući ušima, kao sasvim slučajni prolaznik ulicom!
Mešetarenja odnarođene makarske vlasti
Stoga ne čudi ponašanje ovakve, odnarođene makarske vlasti, nastavlja Roso, u odnosu prema svojoj nacionalnoj hinmi, kao niti svemu nacionalnom što ih, jadne, silom prilika okružuje. U devet mjeseci od dolaska na vlast, učinci im se mjere u nekoliko desetaka metara popločanog nogostupa, a uglavnom u zakulisnim i protuzakonitim igrama, koje se ponajviše temelje na smjenama direktora javnih gradskih poduzeća po hitnom partijskom postupku, pod blagoslovom ministarstava, naravno protuzakonito i neargumentirano. Posebice su posvećeni pokušajima mešetarenja državnom imovinom i nekretninama, naravno protuzakonito i izravno po političkoj liniji s osobama iz Državne agencije za upravljanje imovinom RH, jer ne mogu podnijeti žal za “svojom” zgradom “komiteta”, a posebice za atraktivnom Vilom Irena, u kojoj se odvijala nekad znamenita Partijska škola, pa je pod svaku cijenu, mimo svih zakona i službenih organa, žele staviti pod svoje crvene šapice! Usput agitiraju i za svaku nekretninu i česticu u državnom vlasništvu. Pri tome polažu nadu u svoju glavnu operativku, dogradonačelnicu Lori Veličković (u nekim krugovima zvanu i Ceca, u počast Arkanovoj udovici – vidi prezime!), koja je do stupanja na dužnost dogradonačelnice bila voditeljica Županijske ispostave u Makarskoj i pomno pripremala teren za ove akcije, brižno bilježeći gdje iz državnih resursa zagrabiti! Dok su obični građani muke mučili za dobivanjem građevinskih dozvola, njezin pokojni brat je sagradio nakaradnu megalomansku građevinu na obiteljskoj parceli, mimo svih zakona i odredbi, a dozvolu je izdala Županijska ispostava, kojoj je nadležna bila – upravo ta gospođica.
Sveto izvršno crveno “trojstvo”
O nakaradnoj i protuzakonitoj Skupštini makarske Turističke zajednice, ne treba posebno govoriti,napominje Roso, jer je stalnim predmetom dnevnog i tjednog tiska i internetskih portala, a nada se ubrzo i DORH-a. U sprezi s nadležnim ministarstvom, izveden je pogrom nad sastavom Skupštine, u cilju micanja mladog direktora iz druge političke opcije i posezanjem za apsolutnom kontrolom nad tijelom koje regulira jedinu gospodarsku granu u gradu. U sveto izvršno crveno “trojstvo” ove garniture, spada i drugi dogradonačelnik, izvjesni Miroslav Družijanić, politički marginalac iz HNS-a, slatkoriječivi pijun, koji obeća svašta, a ne učini ništa. Ostao je jedino duboko usađen u sjećanje svojih suseljana iz rodnoga sela, kada je prije tridesetak godina došao na pogreb svom ocu, gord i uniformiran u odori JNA, izašavši iz crkve dok je trajala misa zadušnica. Danas je glavni i jedini priležnik ove vlasti pri makarskim crkvenim oltarima, naravno u prvom redu.
Posla i za USKOK i DORH!
Problem odvoza smeća, o kojem brigu vodi danas za Makarane cijela nacija, rezultat je nekooperativnosti crvene gradske vlasti, odmah nakon uspostave, s demokršćanskim okruženjem. Naime, Makarska je, naglašava Roso, mali crveni otok u okruženju mnoštva gradova u Dalmaciji u kojima su na vlasti demokršćanske opcije ili koalicije s nezavisnima, od kojih su se makarske vlasti s gađenjem odmah odijelile, nadajući se izravnoj podršci središnje vlasti u Zagrebu. Stoga su promptno i napustile Udruženje LAG Adrion, koje okuplja sve gradove i općine Primorja i Zabiokovlja u cilju jedinstvenog nastupa prema pristupnim fondovima i sličnim aktivnostima. Zbog čega? Zbog “neugodnog” osjećaja u HDZ-ovom okruženju. Zar nismo svi Hrvati? Zar naša domovina nije Hrvatska? Ne, njima očito nije. Zato i radosno zvone “Hej, Slaveni” na mobitelima, a “Lijepa naša” tuguje na CD-u u nekoj činovničkoj ladici. Stoga se ne morate posebno čuditi, dragi čitatelji, gospodo novinari i gospodine uredniče, što je u Makarskoj zabranjena hrvatska himna. Vaš cijenjeni list bi barem godinu dana dobro živio od obrade tema i protuzakonitih radnji ove tragične vladajuće makarske garniture, a DORH i USKOK bi morali pojačati čitavu jednu operativnu sekciju na neodređeno vrijeme i naći joj primjereno sjedište u Makarskoj, za samo devet mjeseci junačkog SDP-ovog djelovanja u gordom gradu pod Biokovom, završava svoje viđenje sadašnjeg makarskoga trenutka, prof Ante Ivan Roso. (dnevno.hr)
