Haravača i Sanskrit…

Kako su Srbijanci već oteli noviju hrvatsku povijest i uništili hrvatski jezik, danas pokušavaju oteti hrvatsku srednjovjekovnu i antičku povijest i jezik

Piše: Srećko Radović

Vjerujem da se hrvatska javnost namjerno i dalje drži u mraku preko komunističkih urednika u medijima jer, po njima, identitet jednog naroda nije bitan. Srbijanske laži su svakodnevne, a njih bi najprvo morali opovrgnuti političari i mediji, ali među komunističkim političarima i novinarima nema obrazovanih ljudi koji bi nešto otkrili, ali zato ima mnogo onih koji citiraju povijesne i lingvističke izmišljotine da bi opravdali svoje laži i dogmu i na njima dobivaju doktorate.  U uništenju hrvatskog identiteta danas im najviše pomažu dogmatski povjesničari Jakovina, Markovina i Klasić, te jezičar Jozić. Hrvatski identitet također uništava premijer Plenković kao okorjeli Jugoslaven koji podilazi Pupovcu samo da bi se zadržao na vlasti uvodeći  zabrane, što je protivno načelu demokracije i slobode.

Da bi nešto novo otkrili, treba mnogo više znanja od komunističke spoznaje i svijesti. Upravo zbog toga mislim da bi bitne teme na svim prohrvatskim medijima i portalima morale biti hrvatska povijest i hrvatski jezik. Kako sam došao do nekih lingvističkih otkrića, želim ih objelodaniti hrvatskoj javnosti. Najstariji hrvatski jezik koji je danas među lingvistima poznat kao sanskrit izvorno se zvao haravača. Zašto haravača? Naime, u nazivu sans-krit, druga suglasnička riječ ”krit” stoji za slogovnu riječ ”haravača”. Haravača  je bio iskonski jezik čije riječi su se sastojale od dva suglasnika i dva polusloga, primjerice, čama, rama, jama i tako redom. Haravača je bila i religija koja je bila dvojna, a od iste riječi nastaje današnji etnik Hrvat ili njegova ranija inačica Harvač.

Taj jezik je u početku imao samo imenice, bez rodova i brojeva. Međutim, riječ ”krit” ili ”kret” je suglasnički napisana riječ haravača na Levantu, što nedvojbeno potvrđuje da su Hrvati u davnoj prošlosti bili nositelji ljudske civilizacije. Naš današnji etnik Hrvat  je nastao na Levantu od naziva ”haravata” jer tamo je izvorni glas Č postao T. Ponekad se i glas H pisao slovom T ili D, a glas V slovom M pa su Harvači još bili poznati Talmati ili Dalmati. Ova promjena glasa Č nam pokazuje da su Haravači kao civilizacija najprije pojavili u Europi, a Europa je grčki naziv za etnik Harvač jer je ispušten posljednji glas Č.  Dakle, naš izvorni naziv nije bio Harvat nego Harvač, a Grci su ga ili, još prije, Feničani koristili kao EUROPA bez slova Č, što je nastalo od naziva Huropač. Ovdje se glas V pisao slovom P.

Riječ haravača se sastoji od dvije dvoslogovne riječi: hara i vača. Tijekom vremena ove dvije riječi su spojene u jednu i nastala je riječ haravača. Riječ ”hara” izvorno je označavala sunce, a riječ vača planet zemlju. Iskonski ljudi su uvijek štovali sunce kao oca i donositelja svijetla i svijesti, a zemlju kao majku i davateljicu hrane. Tako je Hara postao bog sunca, a Vača božica zemlje. Ovdje susrećemo prvu tezu o dvojnosti života. Međutim, postoji točka gdje se energije sunca i zemlje sureću i ta točka je nazvana Haravača. Taj bog je ljudima nevidljiv, ali stalno prisutan jer u njega sve ulazi i iz njega sve izlazi. Tamo se događa bezgrešno začeće. Kršćani tog Boga nazivaju Krist i on je milostiv za razliku od patrijahalnog semitskog Boga koji je nemilosrdan. Naziv Krist je također suglasnički napisana riječ haravača.

Ostatak jezika haravače u današnjem hrvatskom jeziku je imenički izraz u kojem haravačku imenicu i danas u nominativu opisuje imenica umjesto pridjeva, primjerice, ”kuća kamena”. Dakle, latinizacijom hrvatske gramatike jezik dobiva sedam umjesto četiri padeža. Tako muške imenice u nominativu gube završni poluslog A dok ga ženske zadržavaju, a glavni padež u haravači je bio janativ ili genitiv. Čak i danas  je ta forma prisutna u razgovornom jeziku mada se iza imenice danas koriste određeni pridjevi umjesto imenice ili priloške oznake ispred genitivne imenice. Danas je riječ kamena ženski pridjev, a imenica kamen je muškog roda.

Tek stvaranjem troslogovnih riječi nastaju glagoli i pridjevi. Dugo vremena je prošlo dok su slogovi TA i TE postali TI i tek tada nastaju današnji hrvatski glagoli. Do cjelovitih promjena nije došlo u sačuvanom sanskritu jer se pojavilo semitsko suglasničko pismo, pa su tako riječi jana i vača postale  AN i AČ. One otkrivaju nebesko i zemaljsko rođenje. One su postale sufiksi u imenicama. Preko drugih pisama sufiks  AČ se još odrazio kao AS, AŠ, AZ, AG, AT, AK i tako redom, a preko zamjena polusloga A drugim poluslogovima, primjerice, u sufiksima AN i AC, ovi sufiksi postaju još EN, UN ili IN, odnosno, ES, EŠ, EZ, EG, ET ili EK, a preko grčkoga jezika još ON i OS. Mislim da nema potrebe da se napišu sve izvedenice za riječ vača jer to je samorazumljivo.

Nastanak iskonskog jezika haravače najbolje nam pokazuje razvoj govora kod beba. Ako pratimo njihov razvoj govora, razumjet ćemo kako je nastao iskonski jezik haravača. Kako se čovjekova svijest razvijala, pojavila se potreba za novim riječima koje bi označavale nove pojmove. Tako je početni poluslog, dakle, prvi poluslog A se najprvo počeo zamjenjivati poluslogom E, pa nastaju nove riječi kao čema, rema ili jema. Potom prvi početni poluslog A počinju zamjenjivati poluslogovi U i I, pa nastaju nove riječi čuma, čima, ruma, rima, juma i jima. Dakle, prvi standardizarani čovjekov jezik se zvao haravača.

Nažalost, ta standardizirana dvoslogovna haravača je danas sačuvana kao sanskrit u Indiji dok joj se Europi izgubio gotovo svaki trag. Donekle su sačuvane dvoslogovne riječi sa poluslogom A, najviše na obali Dalmacije i otoka, a mnoge su zadržale izvorno značenje kao u ”sanskritu”  ili su sačuvale njihovo simbolično značenje. Neke su sačuvane u današnjoj vukovici ako ispred ili iza polusloga A nije umetnut nepostojeći glas J, što ću objasniti drugom prigodom. One su također dosta istisnute izbacivanjem prvog početnog polusloga A i suglasničkog pisma koje je nastalo na Levantu zbog čitanja i pisanja sa desna na lijevo. Za Hrvate uzduž Jadrana je najprvo uvedena suglasnička ekavica, ali ju je kroz vrijeme istisnula suglasnička ikavica kojom su napisane vedske himne.

Tek nastankom troslogovnih riječi dolazi do zamjene drugog polusloga A sa poluslogovima E,U i I, pa nastaju nove riječi za nove pojmove, ali i dalje riječi završavaju  poluslogom A zahvaljući prijašnjoj gramatici pa imamo riječi čamata, ramata, jamata, čemeta, remeta, jemeta, čumuta, rumuta, jumuta, čimita, rimita ili jimita. Zbog današnjeg suglasničkog pisanja riječi ti poluslogovi su se izgubili, primjerice imenica ”varaha” se najprvo pisala ”varah”pa ”varh”, a danas se piše ”vrh”. Sve ovo mijenja naglasak u toj riječi. Nakon toga se pojavljuju četveroslogovne riječi koje su danas najviše napisane suglasnički pa ih ne prepoznajemo. Neke su sačuvane izvorno kao ”jematva”.

Pretvaranjem sloga TA u TI nastaju glagolski sufiksi koji su do danas sačuvani u hrvatskom jeziku. Tada se pojavljuju rodovi i brojevi imenica i to samo u množini. Jednina je uvijek završavala poluslogom A. Tako dvoslogovne ženske imenice u množini završavaju vokalom E, a muške vokalom I. Takvu množinu  hrvatski jezik je imao za muške i ženske imenice sve dok Hrvatima nije nametnut crkveno slavenski jezik i latinizirana gramatika. No postoji danas dio sačuvane sanskritske gramatike koja je imala samo četiri padeža, a najbolje je sačuvana na Baščanskoj ploči pisanoj glagoljicom.

Nakon toga poluslogovi se počinju koristiti izmiješano i nastaju nove haravačke riječi za nove pojmove. Kako mnoga pisma nisu imala slova za sve haravačke glasove, ta slova se počinju ispuštati ili zamjenivati drugim slovima. Primjerice, riječ haravača se na pismu bez slova za glasove H i Č pisala ARAVA ili ARVA, a zamjenom glasa V glasovima U ili I se pisala ARUA ili ARIA, što nam otkriva da su poluslogovi zamjenjivali glas V, pa imamo nove riječi ARAA, AREA, ARUA i ARIA. Međutim, preko latinskog jezika u ovim riječima se ispušta početno slovo A, pa ove riječi postaju RAA, REA, RUA i RIA. Zamislimo se načas nad simbolikom ovih riječi. Na nekim drugim semitskim pismima riječ ”haravača” se pisala ”alevita”. Odatle biblijsko pleme Leviti ili Levi i etnik za Hrvate na Levantu – Aleviti, a to su današnji Sirijci, Libanonci, Armenci i Kurdi. Osim Libanonaca, svi su zadražli  izvorni R u svojim nazivima. To su biblijski Arameji, a taj jezik se također govorio na prostoru današnjeg Izraela.

Zamjena slova V slovom O se pojavljuje tek u Grčkoj i Rimu, a Grci i Rimljani su došli u Europu sa semitskih prostora. Oni su uveli u hrvatski jezik glasove i slova B i G koje haravača izvorno nije imala. Za slova B i G dokaz je etrursko pismo, a preko Etruraca smo dobili glasove i slova F i L. Oni su zamijenili izvorni glas R glasom L. Oni su pisali glas Č slovom C. Od njihovog pisma je nastala latinica. Etrurci su bili grana Liv-urna (Hlev-huriana) koji su bili semitizirani Hrvati,  a po Livurnima naziv dobiva Ligursko more, toponim Liguria i toponim Livorno koji je etimologijski isti kao naš toponim Lovran.  Dakle, preko grčkog i latinskog pisma Livurni su postali Liburni. Od njih je ostala prezimena Lubura, Labar, Labarac, Luburac, Labarič i Luburič, sa slovom V su sačuvana prezimena Levan, Levar, Levač, Livan, Livar i Livač te sva druga slavenizirana prezimena. Slavenizirana prezimena su završavala slogom TA, a  između suglasnika i polusloga je umetnut nepostojeći glas J. Tako smo dobili suglasnik Ć i prezimenski sufiks IĆ. Zbog toga se u hrvatskom jeziku izvorni suglasnik Č često pogrešno pretvarao u Ć.

Grci su naslijedili mnoge haravačke riječi koje su počeli pisati semitskim pismom i to sa desna na lijevo umjesto sa lijevo na desno. Tako su pisali i Etrurci. Takav način pisanja je poznat kao bustrofedon. Tada se počinju brkati pojmovi i riječi dobivaju drukčija  značenja. Zbog autohtonog haravačkog pučanstva Grci su bili prisiljeni početi pisati sa lijeva na desno i ta promjena se nije dogodila spontano kako nas uvjeravaju neki lingvisti. Ovdje se može postaviti pitanje zašto se haravača pisala sa lijeva na desno, ali bi onda morali ući u dubinu tadašnje religije koju Semiti nisu razumjeli jer su slavili jednog jedinog patrijahalnog Boga. Tako su sa lijeva na desno nastavili pisati i Latini.

Međutim, semitski Grci su Hrvatima na prostoru stare Grčke nametnuli semitsko pismo koje je odnarodilo Hrvate na tim prostorima. Upitajmo se zašto mnogi grčki mudraci i pisci u svojem imenu imaju riječ ARIS? Grci su sebe zvali Eleni ili Heleni, a Hrvate na tom prostoru su zvali Erasi ili Herasi, Arisi ili Harisi i Argi ili Arti. Isto tako je kasnije glas H zamjenjen glasom J, pa imamo prezime Jeras i mnoga druga slična prezimena koja označuju Hrvate koja su na ove prostore došli sa grčkih prostora, bježeći pred Semitima.

Biblijski Jahve je bio bog sunca koji se izvorno zvao ČAVE. Od ovog naziva su nastala imena Ave, Eve, Uve i Ive ispuštajući početni glas Č. Odatle i ime JOVO. Jovan je Čavan. Ovo je unijelo zbunjenost u sve mitologije i religije. Od naziva Čave danas nastaju nazivi za sunce u svim arijskim jezicima; sun, sonne, sun-ce. Dakle, glas J je zamjenjivao i glas Č. Nema sumnje da su nostelji semitizacije bili Asirci na Levantu. Semitskim čitanjem haravačka riječ ”vača” je postala ”čava” ili ”java”.

Stari Grci su Hrvate na sjeveru Jadrana nazvali Liburni, a isto tako su ih zvali  Romani. Hrvate koje su pokorili Grci su nazvali Iliri, koje Hrvati danas prihvaćaju kao neki posebni narod. Taj naziv su oteli Albanci jer njih su Latini nazivali  Albanci. Izvorno su se zvali Arbansi ili Arnauti, a Srbijanci ih zovu Šiptari  jer su tako sami sebe nazivali. Dobro je uočiti da je u dva imena ostao izvorni glas R. Naime, Arbansi i Arnauti su bili iskonski Hrvati prije dolaska Grka i sve do dolaska Osmanija. Kad su tamo došle Osmanlije velika je većina prihvatila islam. Prije toga, oni su većinom bili pod vlašću Bugara, dok je priobalje bilo dio Crvene Hrvatske sve do Drača. Sa tih prostora potječu hrvatski Arbanasi i njihovo poznavanje šiptarskog jezika je bilo jako oskudno. Šiptari su najviše Vlasi koji su bili još poznati kao Cincari. To nam potvrđuju i dvije fizionomije Albanaca.

Ovo bi bio samo sažetak o nastanku haravača jezika i civilizacije koja se preko Semita izgubila.  Naše je da ju pokušamo otkriti jer na njoj su utemeljini današnji hrvatski jezik i tradicija. Srbijanci  kao narod se pojavljuju tek u 19. stoljeću nastankom kneževine Srbije koja nema ništa zajedničko sa povijesnom Raškom koja nikada u povijesti nije bila poznata kao Srbija. Ona je povijesno najprvo bila dio carevine ili crvene Hrvatske, poznate još kao Krajina, a nakon toga kao dio bugarskog carstva. Zbog toga ću drugom prigodom opisati nastanak crkveno slavenskog jezika koje je Hrvatima nametnuo Rima i tako izmijenio hrvatski jezik zbog širenja prema Rusiji.