Hrvatska i hrvatsko društvo u teškom su kaosu

Sve je evidentnije kako se stanje u našoj Hrvatskoj svakodnevno pogoršava na svim područjima života. Nema niti jednog ozbiljnog domaćeg ili europskog istraživanja o hrvatskom gospodarstvu koje nas ne smješta na sam dno ljestvice EU država

Piše: Antun Babić

Pesimizam građana kad je u pitanju budućnost Hrvatske narastao je do nezamislive razine. Kao narod nismo toliko bili zabrinuti za sebe i Hrvatsku ni na početku velikosrpske agresije 1990. i 1991. godine, kad smo goloruki krenuli u borbu protiv 4. najjače vojNE sile u Europi.

Mladi se i dalje iseljevaju u rekordnom broju. To znači da Hrvatska ostaje bez svoje budućnosti. Pitanje je samo vremena kad u proračunu neće biti više novaca ni za mirovine. Kopanje po kantama za smeće već je sada neizdrživo. U bilo koje vrijeme dana iziđem na ulicu ispred mojeg stana vidim po nekoliko jadnih ljudi koji rukama kopaju po smeću da bi preživjeli.

Na političkom polju vlada prava šizofrenija. HDZ-e je u padu bez povratka. Njegov mlađa sestra SDP spremna je na koaliciju s braćom koja su 1990. prebjegla u HDZ. Na taj način se oželi održati vladavina udbaša, komunista, Jugoslavena i Srba u Hrvatskoj do zadnjeg mogućeg trenutka.

Predsjednica i premijer nastavljaju služiti stranim interesima

Istovremeno Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović ne odustaju od zadaće da Srbiji pomognu ulazak u članstvo Europske unije, bez obzira na činjenicu što bi to bio konačan kraj Hrvatske kakvu danas poznajemo. Za njih ne postoji – “Hrvatska na prvom mjestu”. Oni su dobili zadatak koji moraju pod svaku cijenu obaviti. Neće proći dugo vremena od novih “prijateljskih” susreta predsjednice KGK i četnika Vučića. Čeka se samo na pogodan trenutak. Iz Ureda Predsjednice ne čuje se više glas “jadnog” Mate Granića, ali sve je veći utjecaj jako kontroverznog Ivana Zvonimira Čička, koji bi u drugim državama bio proglašen persona non grata u javnom životu. Je li KGK doista toliko nesposobna i “katkovidna” ili je pak stvar u tomu da i Čičak radi za iste strane interese? Vrijeme će pokazati.

Najžalosnije stanje je među tzv. domoljubima. Tu vlada strašan kaos i anarhija, koja svoj izvor ima u djelovanju Udbe, s jedne strane i nezamislivo velikih ambicija pojedinaca, s druge strane. Danas postoji već više od stotinu raznih inicijativa na tzv. domoljubnoj, a neki to nazivaju desnoj, političkoj sceni. Sve to pokazuje tragičnu političku nepismenost hrvatskog naroda u domovini. Dok smo rušili Jugoslaviju i borili se za uspostavu slobodne hrvatske države mi u emigraciji, unatoč našoj podijeljenosti i velikom utjecaju Udbe, bili smo jedinstveni kad je bila riječ o ostvarenju konačnog cilja – hrvatske države.

Poduprijet ću svaki uspješan domoljubni pokret

Da se razumijemo, Pokret za spas Hrvatske osmišljen je samo kao platforma za razgovore za svih drugim i ozbiljnim akterima među domoljubnom populacijom. Nažalost, iz dana u dan mi je sve jasnije da će biti gotovo nemoguće ostvariti ujedinjenje i zajedništvo Hrvata koji se u javnosti predstavljaju domoljubima.

Onog trenutka kad netko, na primjer – Hasanbegović, Sačić, Zekanović, Markićka ili netko, četvrti, peti itd. uspije stvoriti pokret koji može ozbiljno konkurirati za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, ja ću se istog trenutka povući, a spreman sam dati i svoju potporu takvom pokretu.

Nažalost, ono što danas imamo na domoljubnom polju je samo teška frustracija i nervoza na tisuće dobronamjernih, ali i neinformiranih pojedinaca koji skaču od jedne do druge opcije. Dovoljno je da netko kaže pet jakih domoljubih riječi i pozdrava da ga se odmah proglasi vođom i političarem koji “nas može osloboditi” sadašnjeg sužanjskog stanja. Bilo bi smiješno da to nije žalosno. Svakih nekoliko godina otkrivano velike domoljube i političare, da bi onda vrlo brzo se otrijezniji i došli u stanje dubokog razočaranja i apatije. U međuvremenu naša demokratska i slobodarska misao toliko je niska da jednostavno ne dozvoljavamo javno propitkivanje o prošlosti osoba koje su preko noći postale “političke ikone”. Nije to dobro, jer nakon toga ponovno slijedi teško razočaranje.

Udbaši i dalje sigurni

Zanimljivo je kako smo istodobno spremni do zadnjega braniti ljude za koje je toliko puta već dokazano (Vladimir Šeks) da su bili Udbini agenti prije stvaranja hrvatske države. Hoće li Plenković nastaviti slušati savjete Sove, Kolege, Dejana itd.  Šeks je 1989. u Australiji osnivao prve ogranke HDZ-a, uz pomoć jako dobrih domoljuba, ali i onih koji su nedvojbeno radili za Udbu. Jedna takva osoba došla je u Australiju kao svećenik, da bi se kratko vrijeme nakon toga svukla, oženila i postala član najradikalnije i revolucionarne hrvatske emigrantske organizacije. Većina članova hrvatske zajednice u Melbourneu zna o kome se radi. Zajedno s jednim drugim kontroverznim svećenikom ta je osoba mene i Melbourneu progonila zato što se nisam dao prevariti i što sam upozoravao na negativan rad te osobe. Također, te su osobe 1991. organizirale da se na predsjednika Tuđmana iz Australije vrši pritisak da me smijeni s mjesta njegovog savjetnika. U posjedu sam kopije pisma koje je svećenik iz Melbournea pisao svojem prijatelju u Zagrebu 1991. kako treba poduzeti sve što je moguće da se onemogući moj rad u Hrvatskoj. Brzo nakon proglašenja samostalne hrvatske države bivši svećenik iz Australije dobio je, uz pomoć Vladimira Šeksa, posao u Hrvatskom saboru i na tom poslu ostao i za vrijeme vladavine SDP-a, u dva navrata. Ne trebam dalje tumačiti, osim da mi je za barom u Hrvatskom saboru, 1993. u društvu jednog Hrvata iz Australije ta osoba rekla “kako mene treba ubiti”. 

Potpora dr. Tuđmana me spasila i mogućeg ubojstva 

To isto je u nekoliko navrata početkom devedesetih rekao i Vladimir Šeks. Da nisam imao zaštitu predsjednika Tuđmana, vjerojatno bi me brzo progutala noć. U mojim sadašnjim godinama to mi više nije ni važno. Ja sam za Hrvatsku dao onoliko koliko sam mogao i znao. Bez obzira koliko će to biti značajno ili beznačajno, nastavit ću raditi za Hrvatsku do kraja života.

Osobno sam 50 godina bio beskompromisno lojalan ideji hrvatske države, a posebno danas kad je ta država toliko ugrožena da je samo pitanje vremena kad će na njezina leđa biti stavljena slamka koja će ju u cijelosti slomiti. Onaj tko se želi o meni i mojem životnom putu informirati neka potraži brojne podatke u hrvatskom emigrantskom tisku do 1990., a od 1990. u domovinskim pa i u stranim medijima. Danas nema te osobe ili suda u Hrvatskoj pred kojim bi se ja trebao opravdavati za svoj domoljubni rad.