Zbog nehumanih uvjeta u zatvoru u Puli u kojem je proveo gotovo godinu dana, te kršenja prava ja »jedankost oružja« tijekom sudskog procesa, 58-godišnjem Davoru Loniću Hrvatska mora platiti čak deset tisuća eura odštete što mu ju je dosudio Europski sud za ljudska prava u Strasborugu.
Naime, vijeće tog suda prihvatilo je tužbu što ju je u Lonićevo ime podnijela zagrebačka odvjetnica Višnja Drenški-Lasan, te osim odštete tužitelju dosudilo i 4.125 eura naknade troškova. Lonić trenutno služi 14 godina zatvorske kazne zbog seksualnog zlostavljanja djevojčice koja je, kada ju je 2003. godine prvi puta zaskočio, imala svega 10 godina. Svoju žrtvu silovao je i bludničio s njom sve do 2008. godine zbog čega mu je dvije godine kasnije izrečena nepravomoćna presuda. Ta odluka Županijskog suda u Zadru u međuvremenu je i potvrđena na Vrhovnom sudu RH, no tijekom žalbenog postupka Loniću je uskraćeno »pravo na pravično suđenje« što ga u Članku 6. jamči Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uoči rasprave na Vrhovnom sudu RH svoje mišljenje o ovom slučaju dalo je Državno odvjetništvo RH. Međutim, ono nije dostavljeno obrani koja nije imala mogućnost o tom mišljenju se očitovati. Iako je zastupnica Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasborugu Štefica Stažnik tvrdila kako mišljenje DORH-a nije bilo odlučno pri donošenju presude Vrhovnog suda RH, taj njezin stav nije prihvaćen. »Jednakost oružja«, mogućnost da se obje strane u sudskom postupku očituju o svim činjenicama i dokazima temeljni je princim pravičnosti u sudskom procesu što je u Lonićevom slučaju, na najvišoj sudskoj instanci u Hrvatskoj izostalo. Osim toga, Lonić nije pozvan na sjednicu vijeća Vrhovnog suda na što je također imao pravo. Zbog takve prakse Hrvatska je već izgubila jedna proces u Strasbourgu. Hrvatska će platiti i zbog loših zatvorskih uvjeta u Puli. Tamo je Lonić u rujnu 2010. godine prebačen zbog pretrpanosti zatvora u Zadru. Osim što je bio udaljen od obitelji, nalazio se u ćeliji s još sedam osuđenika. Zbog toliko kreveta i ormara u 23,5 »kvadrata« nije se mogao dovoljno kretati, zimi je bilo prehladno, ljeti prevruće. »Tuširanje je bilo dozvoljeno jednom na tjedan, pa su neki zatvorenici doista zaudarali. Kako je u ćeliji bio samo jedan toalet često sam morao mokriti u bocu, jer bi me lijekovi za tlak potjerali na nuždu«, naveo je u tužbi Lonić. Tek u kolovozu 2011. godine udovoljeno je njegovom zahtjevu za preseljenjem – i to u Zagreb. (Zadarski list)
