Sveukupno ponašanje osumnjičenika valja staviti u kontekst ponašanja koje ne prelazi granice fizičkog kažnjavanja maloljetne osobe od strane onoga tko vodi brigu o njenom odgoju. Određene zabrane, upozorenja, pa i opisani povremeni fizički kontakti u pedagoškom su smislu tolerantni, nisu nerazumni, neodgovarajući niti pretjerani, i što je daleko najvažnije – nisu usmjereni na zlostavljanje, već na odgoj i ukazivanje potrebnog ponašanja u određenom pravcu.
Tako je zaključio Antun Klišmanić, sudac istrage Županijskog suda u Zadru, u obrazloženju rješenja kojim je odbio provesti dokazno ročište radi ispitivanja oca tada 10-godišnje djevojčice. Događaj koji je cijeli slučaj doveo do suda i, u konačnici, do zaključka suca Klišmanića, zbio se u veljači 2011. Tada ju je otac, kako je djevojčica ispričala, više puta jako udario po licu, gnječio joj vrat i grkljan, vulgarno je vrijeđajući. Djetetu je pozlilo i palo je na pod, no, kako je rekla, otac joj nije pomogao, već je još jače nastavio vikati. Ustala je i otišla u kupaonicu, “gdje je povratila nakupljenu slinu”. Liječnik oftalmolog sljedećeg je dana dijagnosticirao kontuziju očne jabučice i tkiva očne šupljine, a dva tjedna poslije u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež postavljena joj je dijagnoza zlostavljanog djeteta. – To je rješenje doneseno prije dvije godine i ja se tog slučaja više ne sjećam. Uostalom, suvišno je o tome govoriti. Napisao sam sve u obrazloženju i nemam više što ni dodati ni oduzeti. Neka Europski sud za ljudska prava kaže svoje mišljenje – odgovorio nam je sad već umirovljeni sudac Antun Klišmanić na pitanje smatra li doista da su to odgojne metode, a ne zlostavljanje. Nije bio jedini od sudaca i državnih odvjetnika koji u tim postupcima, kako ih je višekratno opisalo dijete, nije vidio zlostavljanje.
Kontakti s majkom
– I zadarsko Državno odvjetništvo i Županijski sud zaključili su da se ne radi o zlostavljanju djeteta, već o odgojnim metodama. Odbio nas je i Ustavni sud, iako iz formalnih razloga, te smo podnijeli tužbu Europskom sudu za ljudska prava. On nas nije odbio, predmet je već komuniciran i sada čekamo odluku – rekla je odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić koja vodi ovaj slučaj. Roditelji djevojčice u čije je ime podnesen zahtjev vjenčali su se 2001., a kasnije iste godine rodila im se kći. Kad je djevojčica imala četiri godine, majka se s njome odselila iz suprugove kuće i pokrenula razvod braka. Sud je odlučio da će djevojčica nastaviti živjeti s – ocem. Kao glavni razlog za to naveo je da će, nastavi li dijete živjeti s ocem, zadržati kontinuitet socijalnih odnosa, o njemu će brigu voditi i baka i djed koji žive u istoj kući i djetetu pružaju stabilnost, te ono neće mijenjati sredinu i rutinu. Djevojčica je, prema sudskoj odluci, imala maksimalne kontakte s majkom. – Činjenica da ne živim sa svojim djetetom meni je strašna. Ali ja nisam bitna. I kćeri sam to rekla nemali broj puta. Da znam da je sretna s ocem, i dalje bi mi bilo teško. Ali znala bih da je sretna, a to je jedino bitno. Međutim, nije. I to stalno govori, izražava želju da živi sa mnom. No to nitko ne uzima u obzir – kaže djevojčičina majka. Puklo je početkom veljače 2011. Majka kaže kako je dijete na susret s njom došlo s masnicom na oku te joj ispričala da ju je otac udario. Majka ju je odvela na policiju, a zatim i liječniku. Djevojčica je ispričala da je željela majci odnijeti uokvirene uvojke, koje su roditelji sačuvali kao uspomenu na djetetovo prvo šišanje. Sakrila ih je pod jaknu, no otac je to vidio.
Propala bitka
Silno se naljutio i počeo je udarati. Tata ju je, rekla je, udario i uhvatio za grkljan. Govorio joj je da je lopov, psovao je, prijetio. Na to je, prema djetetovom iskazu, naišla tatina cura i rekla mu da je pusti. Otac joj je, kako je reklo dijete, zaprijetio da će, ako kaže da ju je udario, reći da to nije istina, da će njegova djevojka svjedočiti u njegovu korist i da će djevojčica ispasti lažljivica. – Pokrenuli smo postupak pred Općinskim sudom da se promijeni odluka o tome s kim će dijete živjeti i da nastavi živjeti s mamom, kao što to dijete već neko vrijeme želi i govori. No, odbijeni smo. Psiholog iz Centra za socijalnu skrb rekao je da može nastaviti živjeti s ocem jer nije ‘životno ugrožena’ – rekla je odvjetnica. U tom postupku napravljeno je i opsežno vještačenje djeteta. Dijete je detaljno ponovno sve prepričalo, utvrđeno je da je dijete u strahu od oca i da želi živjeti s majkom, no na kraju su zaključili da “nema kontraindikacija” da ostane s ocem. Nisu decidirano odgovorili je li dijete zlostavljano.
Djelo ide u zastaru
Odvjetnica majke podnijela je Državnom odvjetništvu još na proljeće 2011. i prijavu protiv oca zbog zlostavljanja djevojčice. Odvjetništvo ju je odbacilo. No, kako je ozljeda oka bila potkrijepljena jasnom medicinskom dokumentacijom, poslije su sami protiv oca podnijeli kaznenu prijavu za nanošenje tjelesne ozljede. – To je doista neobično u sudskoj praksi. Za to kazneno djelo optužuje se kad jedna osoba udari i ozlijedi drugu, sebi ravnu osobu i kad ta ozljeda nije popraćena traumom, strahom i evidentnom razlikom u moći. Kad otac istuče dijete i ozlijedi ga, optužuje se kazneno za zlostavljanje djeteta ili prekršajno, sukladno Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji – načelno objašnjava jedan iskusni odvjetnik. Postupak za nanošenje tjelesne ozljede ni nakon tri godine nije završen, a polako se primiče rok za zastaru: predviđena kazna za to je novčana ili do godine dana zatvora. – Nisam udario dijete, ta je ozljeda nastala od udarca loptom. Za to imam dokaz – tvrdi pak djevojčičin otac. Njegov odvjetnik Branimir Zorica razjašnjava kako je sudsko medicinsko vještačenje pokazalo da se ne može nedvojbeno i sa sigurnošću utvrditi da je ozljeda nastala baš od očeva udarca u spomenuto vrijeme. No, ne može se sa sigurnošću ni odbaciti. – Moji odnosi sa bivšom suprugom su teški i stvaraju ogroman stres našem djetetu, od čega je želim zaštititi. Ne želim stoga govoriti o detaljima, ali protiv mene je pokrenut niz postupaka i svi završavaju u moju korist. To sigurno nije posljedica sveopće urote – kaže otac.
Argument za presudu
No, činjenica je da ovaj slučaj nije uspio ni doći do suda pod sumnjom zlostavljanja. Kad je majka u veljači 2012. preko odvjetnice od Županijskog suda zatražila provedbu prvog, dokaznog ročišta, sud ju je odbio. Sudac Klišmanić je zaključio da sud smatra da se ne radi o zlostavljanju, a pri tom je naveo i da djevojčica uredno funkcionira i nema problema u školi, “što bi sve bilo upitno kad bi postojale okolnosti koje bi upućivale na zlostavljanje”. Pozvao se i na nalaz vještaka, koji nisu preporučili promjenu boravišta djeteta.
Suca prijavili Europskom sudu za ljudska prava
Majka i odvjetnica odlučili su se i za posljednji korak – Europski sud za ljudska prava. To je u posljednje tri godine jedina instanca koja ih nije odbila: prihvaćen je njihov zahtjev, zatraženo očitovanje Vlade i sada se čeka odluka. U zahtjevu su majčini odvjetnici ukazali na neprihvatljivost stajališta sudaca da su opisani očevi postupci odgojne metode, a upozorili su i na ekstremnu neujednačenost hrvatske sudske prakse: dok zadarski suci i državni odvjetnici kažu da se radi o odgoju, zagrebački je kazneni sud osudio oca koji je sinove vrijeđao govoreći im da su nezahvalni, neodgojeni, da ništa ne vrijede i da se gube, a majka iz Istre osuđena je uvjetno na šest mjeseci zatvora jer je dvogodišnjeg sina dva puta udarila kuhačom po stražnjici. Majka i kći iz Zadra traže da Europski sud za ljudska prava Hrvatskoj naloži dosljednu primjenu Konvencije o ljudskim pravima te su podnijele zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 40.000 eura i naknadu troška odvjetničkog zastupanja. (Jutarnji list)
