Dok se Banski dvori bezobrazno hvale papirnatim kreditnim rejtingom, na terenu se provodi ekonomski masakr koji kroz ustavno upitne zakone briše male ljude s lica zemlje
Piše: Vladimira Mascarelll, JAVNO DOBRO
Plenkovićev ‘Moody’s trijumf’ zapravo je ubojstvo s predumišljajem hrvatskog poduzetništva, gdje država svjesno pretvara 150.000 obrtnika u žrtve svoje nesposobnosti i političkog terora. Dugoročne posljedice još su i gore.
Dok se premijer Andrej Plenković na sva zvona hvali najnovijom potvrdom kreditnog rejtinga agencije Moody’s na povijesnu ocjenu A3, samozadovoljno pričajući o „zaštiti standarda“ i „odgovornom upravljanju“, vrijeme je da se ova jeftina politička propaganda ogoli do same srži.
Banski dvori nominalni rast BDP-a i ocjene stranih agencija prezentiraju kao povijesni trijumf domaće ekonomije, no duboka raščlamba strukture prihoda i nameta razotkriva opasan, umjetno napuhan makroekonomski balon. Hrvatska, naime, bilježi prividni uspjeh na račun sustavnog iscrpljivanja vlastitog privatnog tkiva. Kroz opasnu spregu frizirane statistike i nedemokratskih zakonskih rješenja, država zakonodavno tjera u ilegalu i propast najžilaviji dio gospodarstva – preko 150.000 obrtnika i paušalaca koji čine čak 8,5% ukupne radne snage.
Hvaliti se ocjenom Moody’sa dok država sustavno uništava ljude koji sami zarađuju svoj kruh nije uspjeh, već ekonomsko sljepilo i bezobrazluk, jer rejting „A“ na papiru ne znači ništa ako iza njega stoji spaljena zemlja domaćeg poduzetništva. Upravo zbog toga se sada pokreće ustavno-pravna bitka u kojoj će stranka Javno Dobro za sporni članak Zakona o doprinosima zatražiti ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom RH.
STATISTIČKI CRNI MRAK: Kako su obrtnici nevidljivi za prava, ali prvi na listi za ovrhe i poreznu giljotinu
U samom srcu ovog sustava nalazi se nakazan matematički i logički paradoks, duboki poremećaj logike u kojem su obrtnici statistički potpuno nevidljivi za prava, ali su zato prvi na listi za ovrhu.
Država opravdava neprestani rast osnovica za doprinose tvrdnjom da nameti moraju pratiti opći standard i kretanje plaća u državi, ali u taj isti izračun prosječne plaće Državni zavod za statistiku uopće ne uključuje prihode obrtnika i paušalaca, već se njihova zarada tretira kao mješoviti dohodak. Rezultat je čisti ekonomski apsurd.
Kada se izračunava standard i prosječna plaća, više od 150.000 samozaposlenih ljudi potpuno su nevidljivi i njihovi stvarni prihodi se ignoriraju. Međutim, kada im na temelju tuđeg standarda treba podignuti račune, odjednom postaju itekako vidljivi i pretvaraju se u porezne kmete koje ovršuje Porezna uprava. Kada Vlada podigne plaće državnoj administraciji ili kada one porastu u velikim stranim korporacijama i bankama, statistički prosjek umjetno skače.
Ministar financija tada samo prepiše taj skok u svoju Naredbu i prebaci financijski teret rasta javnog sektora na leđa malog poduzetništva, pa tako rast plaća u bankama izravno poskupljuje opstanak malog frizera, automehaničara ili programera koji na taj rast nema nikakav utjecaj. Samozaposleni sektor, koji je po brojnosti gotovo izjednačen s užim javnim sektorom, prisiljen je plaćati ceh sustava u kojem uopće nema pravo glasa.
UDAR NA USTAV I PARLAMENT: Državni dekreti iza zatvorenih vrata gase ulogu Hrvatskog sabora
Ovakva zakonska praksa razotkriva razoran demokratski deficit i predstavlja otvoreno gašenje uloge Hrvatskog sabora, koji je prema Ustavu jedini nositelj zakonodavne vlasti i jedino legitimno mjesto za raspravu o teretima građana. Država se formalno brani da ministar financija samo tehnički izvršava zakon jer Zakon o doprinosima unaprijed propisuje fiksni postotak na temelju kojeg on donosi svoju godišnju Naredbu.
Međutim, upravo u toj činjenici leži ključni pravni slom.
Zakon koji propisuje postotak od apstraktnog i namjerno izoliranog prosječnog standarda kao osnovicu za doprinose onih građana koji u tom istom izračunu uopće ne postoje, u samoj svojoj logici krši ustavna načela pravednosti i jednakosti.
Zakonodavac ne može propisati postotak od kategorije koja ignorira stvarnost onoga koga oporezuje, niti smije delegirati ovlast izvršnoj vlasti da porezne terete uređuje dekretom iza zatvorenih vrata. Ustavni sud RH je u više navrata naglasio načelo vladavine prava i zakonitosti, ističući da zakoni moraju biti jasni, predvidljivi i razmjerni. Zakon koji daje pravo ministru da dekretom određuje financijsku sudbinu preko 8,5% radne snage, bez ikakve parlamentarne rasprave i javnog savjetovanja, očito prelazi granicu ustavnosti.
PLENKOVIĆEVA PRORAČUNSKA PETLJA: Mit o ‘bogatom Zagrebu’ puca na troškovima hladnog pogona, dok harač jednako guta i selo i metropolu
U pozadini priče o Moody’sovom uspjehu krije se zatvoreni, parazitski političko-ekonomski krug, takozvana Plenkovićeva proračunska petlja.
Sve započinje umjetnim napuhivanjem statistike kroz javni sektor, gdje je Vlada administrativnim dekretom drastično podigla plaće za preko 240.000 zaposlenih, čineći državu najpoželjnijim poslodavcem čije su plaće u prosjeku 30% veće od onih u privatnom sektoru. Ovaj masovni skok proračunskih plaća nasilno je povukao prema gore sve službene ekonomske pokazatelje – i prosječnu i medijalnu plaću, čineći medijan talac blagostanja na državnim jaslama.
Potom nastupa porezni harač skrojen prema tom umjetnom balonu, jer Ministarstvo financija fiksne mjesečne doprinose za paušalne obrtnike zakonski veže uz tako napuhanu nacionalnu prosječnu bruto plaću od gotovo 2.000 eura. Množenjem tog broja s koeficijentom iz zakona, država u 2026. godini ispostavlja fiksni račun za doprinose od 290,98 eura mjesečno svakom paušalcu.
Izvršna vlast pritom živi u opasnoj iluziji da obrtnici u Zagrebu lakše dišu. Stvarnost na terenu ih brutalno demantira: dok frizerka u običnom kvartovskom salonu, stari urar ili postolar u metropoli možda imaju brojniju klijentelu, njihovi su troškovi najma prostora, režija i održavanja poslovanja u stalnoj utrci za konkurentnim „sjajem“ toliko astronomski da im Porezna uprava jednako uzima zadnji euro iz džepa. Fiksni doprinos od blizu 300 eura gura u kapitulaciju i zagrebačkog obrtnika pritisnutog troškovima života i njegova kolegu u zabačenom slavonskom selu koji radi za siromašne lokalne umirovljenicima. Država ih sve skupa prisiljava da biraju između zatvaranja vrata i iseljavanja, potpunog bijega u ilegalu i rad na crno, ili pak potpunog ulaska u ovisnost o lokalnoj politici.
BETONIRANJE PUSTOŠI: Kako europski milijuni grade trgove za sela iz kojih su porezi protjerali ljude
Ovaj sustav stvara i nevjerojatan apsurd u segmentu ruralnog razvoja, pretvarajući ga u pravu parodiju. Vlada se neprestano hvali kako povlači gomilu novca iz europskih fondova namijenjenih opstanku sela, pa se milijarde eura slijevaju u unutrašnjost kako bi se gradili novi trgovi, pješačke staze i društveni domovi u praznim ili polupraznim naseljima.
Međutim, dok se s jedne strane europskim milijunima gradi skupa betonska infrastruktura, Plenkovićeva vlastita porezna politika s druge strane aktivno i agresivno uništava preostale ljude koji bi na toj infrastrukturi zapravo trebali živjeti i raditi. Objašnjenje ovog fenomena leži u činjenici da je u tim osiromašenim, ruralnim regijama privatni sektor gotovo potpuno likvidiran.
Fiksni i linearni porezni pritisak uopće ne prepoznaje razliku između gospodarske snage metropole i zabačenog sela, zbog čega mali lokalni obrtnici unatoč niskim troškovima masovno zatvaraju vrata jer ne mogu naplatiti zagrebačke cijene usluga na siromašnom lokalnom tržištu.
Rezultat je jeziv, jer u ruralnim krajevima više nitko ne radi u privatnom sektoru, a jedini preostali poslodavac i apsolutni gospodar života ostaje državni aparat kroz lokalne općine, pošte, škole ili komunalna poduzeća.
I u toj ekonomskoj tragediji krije se cinična matematička zakonitost: kada najmanje plaćeni privatni poslovi odumru, ti ljudi automatski nestaju iz svih statistika. Oni najsiromašniji pakiraju kofere i bježe preko granice, ostavljajući iza sebe prazan teren u kojem nacionalni standard raste jednostavno zato što sirotinje više nema da ga kvari po ni jednom pitanju. To je lažni sjaj Plenkovićeve matematike u kojoj su sela prazna, na papiru standard raste dok Moody’s plješće ”stabilnom” proračunu.
EUROPSKA LAŽ BANSKIH DVORA: Dok se Vlada skriva iza Bruxellesa, Europa štiti svoje poduzetnike
Kada se suoči s opravdanim kritikama poduzetnika, izvršna se vlast u Hrvatskoj redovito skriva iza briselske administracije, manipulirajući činjenicama kako su im ruke vezane Eurostatovom metodologijom.
Točno je da Eurostat iz metodoloških razloga ne miješa plaće s dohotkom obrtnika, ali tu potpuno puca ključna laž Banskih dvora, jer ne postoji niti jedna druga država u Europskoj uniji koja po tom krnjem statističkom podatku određuje doprinose svojim samozaposlenim građanima.
Nigdje u EU ne postoji propis koji obvezuje državu da izoliranu statistiku koristi kao giljotinu za namete malom poduzetništvu. U razvijenim europskim demokracijama ustavni poredak i ekonomska logika štite samostalne djelatnike kroz posve drugačije modele. U Austriji i Njemačkoj doprinosi se obračunavaju na temelju stvarne ekonomske snage i ostvarenog dohotka iz poreznog rješenja, pa ako obrtnik posluje lošije, njegovi doprinosi padaju. U Švedskoj i Nizozemskoj samozaposleni imaju zakonsko pravo na kolektivno pregovaranje kroz specijalizirane sindikalne grane, dok u Austriji Savezna gospodarska komora ima de facto pravo veta na zakone koji bi ugrozili opstanak malih poduzetnika. Nasuprot tome, hrvatski je model rigidni unikum i čisti ekonomski apsolutizam umotan u privid zakonske forme.
TEMPIRANA FISKALNA BOMBA: Lažni sjaj Moody’s rejtinga platit će svi građani potpunim slomom sustava
Za agenciju Moody’s ovaj pljačkaški automatizam predstavlja odgovornu fiskalnu politiku jer jamči da će proračun uvijek biti pun, makar se male poduzetnike gazilo do uništenja.
Međutim, javnost mora razumjeti da Moody’sova procjena ide s debelim zaostatkom i predstavlja tek zakašnjeli pokazatelj koji u realnom vremenu ne vidi terensku propast malih obiteljskih obrta dokle god se proračunskih tablica privremeno pune.
Moody’s će sve negativne učinke ove pogubne porezne represije vidjeti tek kroz rezultate loše politike za godinu ili dvije, a tada će uslijediti bolno oštre korekcije. Kada se kroz službeni izračun BDP-a napokon zrcale sve posljedice uništenja kapilarnog sustava ekonomije, ugasi osobnu potrošnju i stvori nepopravljivu socijalnu bombu, agencije će brutalno srozati kreditni rejting Hrvatske.
U tom neizbježnom crnom scenariju ruralni krajevi će biti prvi i potpuno uništeni, a odmah nakon njih na red dolaze i svi ostali, razvijeni dijelovi zemlje.
Nagli pad rejtinga ogolit će stvarne nemogućnosti države za povratom dugova stranim bankarima, do kojih je došlo velikim dijelom upravo zbog goleme i nerazumne državne potrošnje.
Banski dvori su stvorili neodrživ aparat u kojem su plaće u javnom sektoru trenutno u prosjeku 30% veće od onih u privatnom. Nedostatak sredstava nadoknađuju zaduživanjem države. Još gore je što statistika ”prosječne plaće” ne uzima u obzir privatni sektor s najmanjim prihodima, paušaliste i obrtnike, njih oko 150.000 ali im poreze određuje po ”prosječnom standardu” koji oni uglavnom ne mogu doseći.
Kada taj balon od sapunice pukne, a Moody’s i slične agencije posljedično sruši rejting, ceh Plenkovićeve matematike i neustavnih zakona platit će svi građani.
Dopuštanjem da izvršna vlast sama sebi propisuje prihode kroz neustavne zakone i naredbe iza zatvorenih vrata, Ustav se svodi na mrtvo slovo na papiru, a obrtnici postaju porezni kmetovi modernog doba i prve žrtve sustava koji grabi prema ekonomskom slomu.
Pokretanje ocjene ustavnosti Zakona za stranku Javno Dobro stoga više nije stvar izbora, već pitanje golog opstanka za cijelu državu.
