Ako policajac motociklist Zvonimir Vrkić, djelatnik Policijske postaje Omiš, ne dobije za 2021. godišnju nagradu MUP-a za iznimno postignuće u radu, onda su svi kriteriji otišli “k vragu”
Vrkić je kao pratnja na motoru za samo 16 minuta uspio iz Omiša, po inače neraskrčivoj prometnoj gužvi prema Splitu, u rodilište dovesti rodilju Danielu Miočević, koju je u svom automobilu iz Makarske vozio njezin još uvijek nevjenčani suprug Denis Paler, jer se u ovom pandemijskom “ludilu” Daniela i Denis još nisu stigli vjenčati.
U normalnim okolnostima, da nije bilo požrtvovnosti ovog policajca, putovanje do Splita bi trajalo tko zna koliko sati i tko zna kakav bi bio završetak ove sretne priče.
REKLI SU DA NEĆE JOŠ…
A priča ide ovako:
– Tog utorka 20. srpnja supruga i ja smo ujutro bili u Splitu na Ginekologiji. Iako je ona prebacila termin poroda za već 11 dana, liječnici su rekli da nije još spremna za porod, da on neće biti prije nedjelje i da se vratimo kući u Makarsku. Tako smo i napravili, u Makarsku smo se vratili između 13 i 14 sati. Međutim, u 18 sati supruzi puca vodenjak i s obzirom da smo oboje pohađali pripreme za porod, znali smo da u roku od sedam sati on mora biti obavljen. Odmah sjedamo u auto, supruga na zadnje sjedište, i krećemo put Splita – priča nam sretan otac.
Do Omiša je putovanje proteklo bez velike gužve i zastoja u prometu, ali…
– Dolaskom ispred Omiša upadamo u ogromnu gužvu. Ne može se ni naprijed ni nazad i već me počinje hvatati mala panika, ali pokušavam ostati smiren, zbog supruge koja zapomaže i teško podnosi sve to, a uz to joj još curi vodenjak. Vrišti supruga i govori kako ima osjećaj da će joj dijete ispasti. Ja pokušavam ostati pribran, svjestan toga da zbog gužve ne mogu ni lijevo ni desno.
U tom trenutku, dolaskom pred omiški most, na Fošalu vidim mladog policajca u uniformi kako kontrolira protok prometa. Stajem u koloni točno uz njega, otvaram prozor automobila i govorim mu da mi se žena porađa i da moramo što prije stići u bolnicu. On je također čuo zapomaganje moje supruge i ja mu kažem da samo što nije rodila – govori nam Denis.
I tada na scenu stupa naš junak, kamo sreće da je više takvih…
– Odmah sam potrčao do motocikla i u tom trenutku me zove šef smjene da me pita kolika je gužva. Ja mu kažem da ima gužve, ali da jedna žena rađa u automobilu u koloni. Nakon toga šef govori: “Pusti gužvu, lako ćemo za gužvu, pomogni ženi.” Umjesto mene u raskrižje ulazi mlada “bobica”, ja sjedam na motor i krećem put Splita, dok iza mene vozi Denis – kazuje policajac Zvonimir Vrkić.
Zvonimir na motociklu uz zvučnu i svjetlosnu signalizaciju čisti gužvu na putu za Split, a iza njega, vrlo blizu motocikla, vozi Denis.
– Morali smo biti blizu jer je postojala opasnost da, ako je Denis daleko od motora, da se ona vozila iz suprotnog smjera koja se maknu meni vrate u traku, ne znajući da sam u pratnji rodilje. Zbog toga sam bio malo napet, jer nisam znao kakav je Denis vozač, no kada sam vidio da odlično vozi, bio sam opušteniji – objašnjava Zvonimir.
SPREMNO IH DOČEKALI
Njihova brzina kretanja prema Splitu bila je velika, ali prijeko potrebna da bi se što prije stiglo u bolnicu.
– Do same bolnice nam je trebalo nekih 16 minuta. Gužva je bila ogromna, upravo su se ljudi vraćali s kupanja, a najveća gužva je bila negdje od Podstrane do ulaza u Split. No, i to smo savladali i uspjeli smo doći do Ginekologije. Isplatilo se – govori Zvonimir.
Ispred zgrade Ginekologije već je čekalo spremno zdravstveno osoblje, a tko je njima javio da stiže posebna “pošiljka” iz Omiša, odnosno Makarske, ni danas Zvonimir i Denis ne znaju.
– Najvažnije je da se živ i zdrav rodio naš prvijenac, sin Marko Toni, i da je moja Daniela, moja junakinja, sve to podnijela, proživjela i preživjela. Samo, sada nitko u kući ne spava već danima, ali to je slatki umor, moramo biti na raspolaganju našem sinu. Što reći za Zvonimira? Ljudina, čovjek i pol, ovo je prijateljstvo za cijeli život i drago mi je da takvih ljudi ima – sretan je Denis.
Na kraju nam Zvonimir govori da mu je izuzetno drago da je pomogao ovoj obitelji.
– Poslije svega, kada sve završi, ne možeš biti nego sretan. Učinio sam nešto što bi trebao učiniti svatko ako mu se ukaže takva prilika. Unutarnje zadovoljstvo, mir i spokoj koji sam imao nakon obavljenog posla ne može se opisati riječima. To je nešto posebno i srce je u tim trenucima veliko kao svijet – zaključuje Zvonimir Vrkić. (Slobodna Dalmacija)