Razočarana sirijska obitelj odlazi iz Zadra natrag u Tursku

0

Priča s dolaskom sirijskih izbjeglica u Zadar, čini se, ipak neće imati sretan kraj. Barem za jednu obitelj

Na autobusnom kolodvoru u Zadru, jučer poslijepodne, 30-godišnji pekar Abdulkader Alsuari, njegova supruga Ala i troje male djece ukrcali su se u autobus za Zagreb, odakle će svoju novu životnu šansu ponovno tražiti u Turskoj, zemlji iz koje su početkom godine stigli u Hrvatsku kao ratni izbjeglice iz Sirije, piše Slobodna Dalmacija.

– Od svega što su nam obećavali, prije svega odgovarajući smještaj i liječničku pomoć za mog trogodišnjeg sina kojemu je hitno potrebna operacija noge, ništa se nije dogodilo. Ni kuće, ni doktora. Toliko puta sam ih zvao, molio da to riješe, ali ništa. Jučer sam dobio putovnicu i odlazimo iz Hrvatske – kazao nam je Abdulkader Alsuari, koji je ljutit i ogorčen na službe koje su ih trebale zbrinuti, Međunarodnu organizaciju za migracije (IOM), koja je partner Vladi u provedbi ovog projekta, i Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje, preko kojega im je osiguran smještaj.

Alsuari su u Zadar stigli krajem siječnja, kao jedna od sedam obitelji u sklopu pilot-projekta preseljenja sirijskih izbjeglica koje se Vlada obvezala prihvatiti u Hrvatskoj, i to zahvaljujući zadarskom poduzetniku Mladenu Ninčeviću i njegovoj supruzi Sari.

Nakon kratkog boravka u Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini, Ninčevići su im u svom hostelu u Zadru dva mjeseca pružili smještaj i svu potrebnu pomoć dok se ne snađu, a nakon toga brigu o sirijskim obiteljima trebala je preuzeti hrvatska država i osigurati im adekvatan smještaj dvije godine dok se u potpunosti ne adaptiraju, integriraju i budu sposobni sami uzdržavati svoje obitelji.

Abdulkader je ubrzo našao posao u jednoj zadarskoj pekarnici, a država je obitelji trebala riješiti stan. I tu su počeli problemi. Od prvog dana, Alsuari je upozoravao kako je smještaj koji su dobili daleko od adekvatnog.

– Nas petero trebali smo živjeti u stanu koji je imao samo jednu sobu. Djeca su spavala na kauču koji je spojen s malom kuhinjom, a u stan se slijevala voda pa je bilo vlažno. To nisu uvjeti za život male djece – rekao nam je Alsuari.

Kad su vidjeli kakvo je stanje, Ninčević i supruga ponovno su im izašli u susret pa su preseljeni u trosobni stan u njihovu obiteljskom vlasništvu, gdje je sirijska obitelj zadnja dva mjeseca živjela besplatno, dok im je država plaćala neadekvatan stan u kojemu uopće nisu živjeli. I to je samo jedan od apsurda u ovoj priči.

– Uspjeli smo doći do liječnika u Zagrebu koji bi operirao sinčića kad napuni tri godine. To je sada u svibnju, ali prije operacije morali smo donijeti nalaz magnetske rezonancije za koji smo naručeni tek u prosincu 2018., što je sedam mjeseci nakon operacije. Je li vama to normalno – pita Sirijac, kojemu je teško shvatiti hrvatske apsurde, a još teže komunikaciju s birokaracijom na koju je svaki prosječni Hrvat već oguglao.

Najviše od svega, govori rezignirano, pogađa ga to što su službe koje su se trebale brinuti o njima svoj posao prebacile na Ninčeviće.

– Kad treba doktor, zovi Saru Ninčević. Kad treba zubar, zovi Saru. Kad treba frizer, opet nju zovi. Sve su na Ninčeviće prebacili, mi više ne možemo besplatno živjeti njima na teret. To nije pošteno. Što je posao onima koji su plaćeni da se brinu o nama – kaže Abdulkader, koji je dao otkaz u pekarnici u kojoj je radio.

Mladen Ninčević potvrđuje nam kako je s problemima ove obitelji upoznat od prvog dana, jer kad god nekome od izbjeglica nešto treba, zovu njega ili suprugu.

– Zašto? Zato što im se od ljudi koji govore sirijski u Međunarodnoj organizaciji za migracije i koji bi im trebali biti veza za kontakt i probleme nitko ne javlja na telefon. Mi smo kao obitelj dobrovoljno prihvatili ulogu ljudi koji će im pomoći da se integriraju, ali nikad nisam smatrao da taj dio posla trebamo raditi samo mi. Moja supruga Sarah zna sve probleme ovih ljudi i njihove djece, osobno sam slao više meilova voditeljici Tatjani, a sve što smo dobivali zauzvrat su dugi, birokratski odgovori… – otvoren je Ninčević.

Najbolji je primjer, kaže, kada su Abdulkaderu pronašli zamjenski trosobni stan za istu cijenu kao onaj neadekvatni, ali unatoč pozivima i molbama, to je ostalo bez realizacije.

‘Nije riječ o nebrizi’

O optužbama koje su upućene na njihov račun pitali smo Međunarodnu organizaciju za migracije.

– Proces integracije je u ranoj fazi, ima svojih dječjih bolesti i sigurno će trebati vremena prije nego se uspostavi sustav. Ali, svakako nije riječ o nebrizi i nije točno da nismo komunicirali. Koliko god je bilo do nas, držali smo komunikaciju otvorenom. U jednom trenutku je to za naše ljude postalo neizdrživo pa smo uveli dežurni telefon gdje smo zaprimali upite i na njih odgovarali na arapskom – kaže Ivan Piteša.

– Shvaćamo da ova obitelj ima svoje prioritete, mi smo im u tome maksimalno pokušali izaći u susret i uvažiti sve njihove pritužbe, ali njihova je volja da napuste Hrvatsku. Do sada smo preselili 81 izbjeglicu iz Sirije i, izuzev ovog slučaja, svugdje nailazimo na manje-više pozitivne reakcije – kažu iz IOM-a.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime