Snaga HDZ-a je u 100 tisuća komunista među vlastitim redovima!

Nema niti jedne hrvatske stranke u rasponu od krajnje ljevice do krajnje desnice koja nije puna bivših udbaša i bivših komunista.

No, i više nego u politici, oni su i danas u medijima ili na visokim položajima u gospodarstvu, iz njihovih redova su se regrutirali tajkuni, medijski magnati, svi koji danas nešto znače u Hrvatskoj. Josip Perković je zaprijetio da će “razvezati” o udbašima, prvenstveno u HDZ-u. No, to bi svakako dovelo do razotkrivanja mreže u svim strankama. Još od neovisnosti traju prepucavanja oko toga, koja je stranka najveće leglo udbaša. Istodobno, i sama Udba je često koristila taj spin da bi diskreditirala HDZ. Primjer toga spina je plasiranje “partijske knjižice” Jadranke Kosor u medije prije zadnjih izbora. No taj spin i te kako ima posve realnu osnovu: u HDZ-u su se, još na osnivanju, našli brojni udbaši predvođeni Manolićem, Boljkovcem i Mesićem, koji su u njemu zauzeli i vodeća mjesta. Rat između udbaških kadrova i “iseljeničke struje” u HDZ-u, trajao je od njegovog osnivanja, da bi krajem rata prevladala ova druga. No, ona prva je zadržala čvrsta uporišta koja je vratila većinom tijekom “detuđmanizacije”, koja je bila dobrim dijelom i reudbizacija. S druge strane, SDP je tvrdio da se očistio tvrdolinijaškog i udbaškog kadra – no razvoj događaja pred izručenje Perkovića i Mustača, kad je upravo SDP to pokušao svim silama spriječiti, pa i nasilnim mijenjanjem Ustava, jasno govori da ne samo da SDP u toj priči nije čist, već i da su mnogi mladi kadrovi u njemu umreženi s udbaškim strukturama. Zapravo, reklo bi se svi, jer iz SDP-a se nije čuo niti jedan glas za izručenje.

Koja je stranka prava nasljednica SKJ?

Najtemeljitiju studiju napravili su američki autori Paula M. Pickering i Mark Baskin u članku “Što učiniti? Nasljedstvo Saveza komunista Hrvatske”, objavljenom u časopisu “Communist and Post-Communist Studies” (“Komunističke i postkomunističke studije”), koji se bavi politološkom, sociološkom i povijesnom analizom komunističkih pokreta i ideologija. Sam naslov, “Što učiniti?” je, zapravo, preuzet od poznatog Lenjinovog pamfleta. U članku se navodi da je teško definirati koja je stranka prava nasljednica SKJ, obzirom da se članstvo rasulo na HDZ, SDS, HNS, a dio je ostao u SDP-u. Ukratko, Račanu je velik dio stranke otišao što u HDZ, što u četnike. Autor Ishiyama definira “stranku nasljednicu komunističke partije” kao stranku koja je bila vladajuća u komunističkom režimu, a nasljedila je stranačke resurse i kadrove. Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjene (SKH – SDP), današnji SDP, najočitiji je slijednik nekadašnjeg komunističkog režima. Dakle, s pravne strane, SDP je nesporno slijednik SKH od kojeg je automatizmom preuzeo svo članstvo koje nije otišlo u druge stranke po gubitku izbora, kao i stranačku imovinu nekadašnje partije. Etnički Hrvati pristupili su, međutim, masovno Hrvatskoj demokratskoj zajednici, dok su se mnogi etnički Srbi odmah na početku pridružili Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) koja je povela pobunu protiv Hrvatske 1991. – 1995. Kasnije su se pridružili Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS) Milorada Pupovca, krajem devedesetih. Najzanimljivije su brojke koje autori iznose: čak je 97 000 članova bivše SKJ prešlo u HDZ, dok je njih 46.000 odlučilo ostati u SDP-u, unatoč tome što je orijentacija HDZ-a bila antikomunistička. Od tih 97 000, njih 27 000 je to uradilo prije izbora koje je HDZ dobio, a 70 000 nakon toga. SKH-SDP je pak u samo pola godine pao s gotovo 300 000 na 46 000 članova, od početka do sredine devedesete.

U HDZ s figom u džepu

To zapravo više govori o karakteru bivše partije, koja je bila jedini put za sudjelovanje u političkom životu jednopartijske države, nego o “komunističkom” karakteru HDZ-a. Partija je okupljala lijeve i desne, jugoslavenske, hrvatske i srpske nacionaliste, liberale, sve slojeve društva. I kao što je partija obuhvaćala sve dijelove društva, tako je i HDZ okupio sve one lijeve i desne koji su se okupili oko zajedničkog cilja – hrvatske suverenosti. No, kako smo vidjeli, velik dio njih s figom u džepu: njima je HDZ bio rezervni položaj nakon raspada KPJ, odnosno nakon istjerivanja Hrvata i Slovenaca sa 14. kongresa. HNS je pak u svoje redove uključio velik dio komunista iz vremena Hrvatskog proljeća i tehnomanagersku struju partije. Broj onih koji su prešli u HNS je oko 15 000, no njihovo gotovo cjelokupno inicijalno članstvo je bilo iz redova partije. Izbore je pak dobio HDZ, dijelom zbog toga što je padom komunizma u svijetu došlo i do odbacivanja komunističkih stranaka duž cijelog bivšeg istočnog bloka, a HDZ se unatoč gotovo sto tisuća bivših komunista u svojim redovima, uključujući Franju Tuđmana, profilirao inicijalno kao izrazito antikomunstička stranka. No, ponajviše zbog zalaganja za reafirmaciju hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta, te reuspostavu hrvatske državnosti, za što su raspad SSSR-a, pojava Miloševića i pad komunističke ideologije, pružali jedinstvenu povijesnu priliku. Ukratko, HDZ se doimao kao najautoritativniji antikomunistički izbor za hrvatske glasače.

Uloga Račana u političkim ubojstvima

Te 1990. godine, SKH-SDP je zadržao svoj multietnički karakter – 52 posto Hrvata, 28 posto Srba, 3 posto Jugoslavena i 3 posto “ostalih” (Šiber, 1992.). Pristalice SDP-a preferirali su konfederaciju unutar Jugoslavije, a s pozicija čvrstog federalizma ih je udaljio tek Milošević. Oni su do kraja ostali na stajalištu da su uzroci raspada Jugoslavije tek u njenoj ekonomskoj neuspješnosti, što danas njihovi nasljednici često negiraju, predstavljajući Jugoslaviju kao ekonomski uspješnu državu. No, jedno istraživanje provedeno krajem devedestih pokazalo je da je dvostruko više Srba glasalo za SKH-SDP (46 posto) nego za SDS (23 posto)! Srbima izvan Srbije je zapravo Jugoslavija najviše odgovarala, pa dok su se oni na područjima koja su trebala potpasti pod “Veliku Srbiju” redom pridružili četnicima, oni izvan “Šešeljeve linije” ostali su dosljedni partiji koja je pak ostala skeptična prema hrvatskoj neovisnosti i uopće odvajanju od Beograda. O tome svjedoči i nevoljkost Račana da odvede delegaciju s partijskog kongresa s kojeg su gotovo izbačeni, kao i izlazak iz sabornice kad je, prilikom izglasavanja neovisnosti, odbijen njihov amandman kojim bi samostalna Hrvatska odmah krenula u neke nove “jugointegracije”. Svakako, najveće štete od suđenja Mustaču i Perkoviću imati će SDP, o čemu jasno svjedoči njihov stav o izručenju. U pitanje bi mogla doći i uloga osnivača stranke, Račana, u političkim ubojstvima Udbe osamdesetih, zbog njegovog visokog položaja u predsjedništvu CK. No, razloga za brigu ima i HDZ – ne samo zato što su u njega prešli brojni ljudi iz partije, nego i brojni doušnici tajnih službi iz redova emigracije. Udba je svoje doušnike regrutirala među svojim “neprijateljima” ucjenama i novcem, a kako su znali manje-više sve o svakome, mogli su ucijeniti I brojne emigrante, ljude iz crkvenih krugova…

Udbaši i bivši komunisti – posvuda

Zapravo, gotovo cjelokupno inicijalno članstvo naših političkih stranaka regrutiralo se iz bivše partije, jer je ona okupljala sve koji su išta značili u javnom i društvenom životu: tko god je računao na direktorsko mjesto ili bilo kakav iole viši socijalni status, morao je prihvatiti članstvo u partiji. A često je morao i davati “dojave” službi o suradnicima – tko bi odbio takvu “ljubaznu” ponudu, mogao je sa sigurnošću računati s društvenim padom, a vjerojatno i zatvorom. Nema niti jedne hrvatske stranke u rasponu od krajnje ljevice do krajnje desnice koja nije puna bivših udbaša i bivših komunista. No, i više nego u politici, oni su i danas u medijima ili na visokim položajima u gospodarstvu, iz njihovih redova su se regrutirali tajkuni, medijski magnati, svi koji danas nešto znače u Hrvatskoj. Perkovićevo svjedočenje u Münchenu je stoga izazvalo jak potres na domaćoj političkoj sceni, pa ga “Jutarnji” sad pokušava amnestirati, prikazujući ga mješavinom Jamesa Bonda, hrvatskog Williama Wallacea i žrtve hladnog rata i špijunskih igara, a svjedoke na suđenju maksimalno diskreditirati kao lažove i “strane špijune”. (dnevno.hr)