Za dom, za dom!

0
Josip Grabić
Josip Grabić

Pozdrav “Za dom spremni“ izaziva velike prijepore i javna prepucavanja, a sve zbog toga što nitko sa sigurnošću ne zna da li je taj pozdrav zabranjen ili nije tj. da li je fašistički ili nije.

Sve to zbog određenih neznanja i neriješenih pitanja iz povijesti poput ovog koja koče Hrvatsku i svađaju narod.  Svojedobno izjava Pupovca, da kada bi se predsjednica ogradila od pozdrava „Za dom spremni“, onda bi se i on ogradio od izjava predsjednika Srbije Nikolića. Sama izjava govori za sebe, a jedna napomena: Pupovac sudjeluje u političkom radu i životu u Republici Hrvatskom. I za to prima novac kao i za mnoge duruge stvari, a nije povjesničar. Kao i uvijek isticanje od dežurnih dušebrižnika da je Josip Šimunić osuđen zbog prethodno navedenog pozdrava, a osudila ga je FIFA-a, svjetska nogometna federacija. Na temelju čega? Kojega zakona ili zabrane? Najvjerojatnije zbog određenih lobija koji su rekli i napomenuli da bi to mogao biti fašistički pozdrav. Važno je napraviti razliku između pozdrava „Za dom spremni“ i nacističkog pozdrava „Heil Hitler“ kako ga često uspoređuju i izjednačavaju političari u RH. Pozdrav u inačici „za dom“ se koristi i javlja daleke 1684., u spjevu Pavla Rittera Vitezovića kao bojni poklik. Te se više puta koristio u književnosti i pjesništvu također kao bojni poklik. Pod Ustašama inačica pozdrava „ZDS“ se koristi i javlja 1932.g. kao službeni pozdrav revolucionarnog pokreta za samostalnu Hrvatsku tj. ustašku organizaciju. Iako je „za dom“ nesumljivo stari hrvatski pozdrav često se protiv osoba koje izgovaraju navedeni pozdrav, podižu prekršajne optužnice (Zakon o javnom redu i miru, Zakon o javnom okupljanju,…) koje sudovi u pravilu donose oslobađajuće presude, jer ne postoji precizni zakon  koji to zabranjuje. Pa i ironije i paradoksa radi, postrojbe HOS-a koje su priznate kao sastavni dio Oružanih snaga RH imaju službeni pozdrav „ZDS“.  Čak su se mnoge poznate osobe javnog i znanstvenog života u RH udružile u peticiju i predlagali izmjene zakona kojima bi se pozdrav „ZDS“ uveo u službenu vojnu uporabu. Što je bilo neozbiljno privaćeno i odbačeno. I dok sve to dočekuje na nož od suprotne strane jer nažalost u Hrvatskoj postoje izraženo suprotne strane iako su svi državljani i građani RH, kao i mnoge besmislice i prijedlozi od iste te druge strane. No, ja nisam tu da odgovoaram ili da lektoriram dali je pozdrav „ZDS“, pozdrav iz 1941.g. ili starohrvatski pozdrav. Kao građanin RH mogu pokušati čitajući utvrđivati istinu ali za sebe osobno. Kao i kad je tehnički ministar unutarnih poslova dao izjavu povodom događaja u Srbu, u smislu: da on provodi zakone RH, i ukoliko se to nekome ne sviđa tj. zakoni, ima demokratski i pravni put kroz parlament RH i neka ga mijenja. Niti da on nije povjesničar da utvrđuje istinu i tko je u pravu i tko je u krivu. Jer se određena javnost odmah stavlja u kontekst ideologije i politikanstva. No neki misle da je to pozdrav koji je nastao nastankom NDH, drugi tvrde da je to hrvatski domoljubni pozdrav. I sve su to mahom povjesničari, akademici, znanstvenici,… Pa zar jedni povjesničari ne uče iz istih knjiga kao i njihove kolege, a svaki drugi ima svoju teoriju  i priču. Koliko je zapravo znanost nepristrana govori i prethodno jedno od mnogih problema i povoda za podjele i javne sukobe u RH. No još veći problem je da nemamo utvrđenu istinu i službenu povijest. Jer i sami povjesničari se ne mogu dogovoriti ili  jednostavno ne žele, što je istina, a što nije. A postoje razno razni arhivski spisi, povijesni dokumenti, iako se dosta arhivske i povijesne građe nalazi otuđene u Beogradskom arhivu, koji su djelom i godinama uništavani. Jer narod koji ne zna svoju prošlost, nema ni budućnost. Sve te prepirke, javna prepucavanja,… se događa jer nemamo, još jednom ponavljam službenu povijest Hrvatske. Jer zamislite samo kada bi znanost ustvrdila istinu ma kakva ona bila, tko bi joj mogao proturječiti i pobijati. A glavni preduvjet je da bi ona bila potkrijepljena činjenicama i dokazima.  Možda na znanstveno – istraživači način, no zar to nije jedno od glavnih karakteristika i značaja znanosti kao discipline, da otkriva i saznaje. Kako će saznati kada nemaju ni temelja tj. konsenzusa o modernoj povijesti Hrvatske države i naroda. Koliku bi uslugu učinili svojoj državi i narodu da se suoči i prihvati istinu kakav god da je na putu prema boljitku. Tj. ne da učine uslugu nego da rade svoj posao za što su se školovali i za što su plaćeni. Kad su u pitanju spisi, dokumenti, knige i ostala arhivska građa, sve je dostupno i transparentno. U čemu je onda problem? Jer određen broj povjesničara jako dobro i ažurno radi svoj posao. Ali se jednostavno ne čuju tj, ne čuje ih masa, građani RH. Ali i kako će se čuti kada nema političke volje da se ovakva pitanja poput povijesnih problema kojima je Hrvatskoj ogroman uteg, ili je jednostavno niti želi biti da se problem čuje i riješi.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime