U srednjoj školi Fra Andrije Kačića Miočića za vrijeme velikog odmora đaci raspravljaju s profesorom tjelesnog o uvođenju vojnog roka.
Profesor uvjerava đake da je to dobro, da svi trebaju ići u vojsku, kako bi se sutra u slučaju napada od strane agresora mogli obraniti. Ivica pita profesora: „A tko bi nas mogao napasti, pa bi se mi morali braniti?“.
Profesor tvrdi da agresori mogu biti prvi susjedi, Mile nadopunjava profesora pojašnjava kako je njegov susjed agresor da se ćaća svaki dan od budale mora branit’. Profesor pita malog Milu, a zašto se mora branit od susjeda?
– Mi imamo pasa ispred kuće koji kada vidi susjeda laje, oće se otrgnut’ s lanca, susjed oće gađat pasa kamenjim, upetlja se ćaća i nastane šou, priča Mile.
– A što ti na to kažeš, pita profesor Milu.
– Kod nas je svaki dan agresija. Neki dan došla policija, pozvao drugi susjed i na kraju utvrdili da susjed puši travu, a naš pas ne podnosi travu pa laje na susjeda, tvrdi Mile.
– Lipo je imat i pasa za obraniti se, mudro će Tonći.
– Dobro ajmo se vratiti na vojni rok, da li bi vi išli u vojsku ili ne?, pita profesor. Marijan podiže ruku i nastavlja monolog: „Meni je otac pričao da su oni za vrijeme školovanja u gimnaziji imali predmet Općenarodna obrana i društvena samozaštita, da su u tom predmetu svašta učili kroz srednju školu, da su išli i na bojeva gađanja u Plenkovićeve vinograde, na Baškom Polju, da bi nakon srednje ili po završetku fakulteta išli na odsluženje vojnoga roka…“
– Tako je, potvrđje profesor.
– A zašto predsjednik sabora Petrov i predsjednik Vlade Plenković nisu išli na odsluženje vojnog roka, pita Mile.
– E sad sve to može biti na nacionalnoj , može biti na moralnoj ili zdravstvenoj osnovi, tvrdi profesor đacima.
– Na nacionalnoj osnovi ako se roditelji nisu slagali s koncepcijom Općenarodne obrane, mudro je bilo izmisliti neku bolest kandidatu da ne ide u vojsku, kada gledamo s moralne strane, puno je bilo dezertera za vrijeme Domovinskoga rata, zovu ih Munchen bojna, bili su kukavice, bižali, nisu branili domovinu ni roditelje, toga će uvjek biti, a postoji i problem ako kandidat ne zadovoljava uvjete da bude vojnik iz zdravstvenih razloga, mudro će profesor.
– Dobro profesore, a kako danas može Petrov presjedati Hrvatskim saborom, a nije bio sposoban za vojsku, pita Mile.
– Ma ne bi ja o tome, tu se svakako radi o nemoralu, al’ nije to naša tema, mudro će profesor.
Tonći pita a što je s premijerom Plenkovićem jer ni on nije doprnio obrani domovine , a sada premijer…
– Dico moja pustite to što je bilo, prijeti nama veća opasnost, tvrdi professor.
– Di će veća opasnost profesore, imamo Božu ka predsjednika sabora, slabo vidi, a imamo i Plenkovića koji je anemičan, tvrdi Mile.
– E da je samo to opasnost imamo mi i predsjednicu koja je onako kurpulentna, stasita, ima viška kila, ne bi ni ona mogla obuku proć, u riječ upada Stanko i veli: „a bolji ti je Milanović i on je ima bolešćurinu , pobiga od vojske, a osramotija se kada je skaka s transportera ka’ premijer.“. Profesor presječe raspravu među đacima i kaže: “Istina da od ovih što nam vode državu nemamo svijetli primjer domoljuba za đake, al’ što je tu je, vi se dico pripremajte ili za uteć iz države, što je masovna pojava zadnjih godina ili za vojni rok i nove revolucije“.
Marijan klima glavom profesoru i veli kako je ćaća starijeg brata Iku posla u Njemačku lani, a njemu kupio pušku pripilanici, tvrdi on da ćemo se mi ovaj put prvo obračunati s Orjunašima susjedima pa tek onda sa agresorima.
Ma kojim agresorima, pita profesor namrgođenog Marijana.
– Ove naše susjede iz ISIL-a, uvjerljivo će Marijan.
Zvoni zvono, završio veliki odmor, profesor veli, đacima: „Ajmo razlaz, u nove revolucije kurikuluma!“.
