Iako šef socijaldemokrata i još uvijek aktualni premijer Zoran Milanović ne krije kako želi što ranije održavanje unutarstranačkih izbora (nije slučajno ministar uprave Arsen Bauk podržao jedino taj od svih zahtjeva splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara), njegovi oponenti u SDP-u čine sve da se to odgodi jer još uvijek nisu raščistili tko bi mu mogao biti protukandidat.
Milanović očito želi na valu postizbornih verbalnih prepucavanja s Mostom i HDZ-om mobilizirati SDP-ovce da mu daju još jedan mandat na čelu stranke, a njegova najnovija poruka članstvu glasi: “Nemamo se mi što pregrupiravati, SDP je snažan i samo trebamo protivnicima ‘give hell’, što neki moji kritičari ne razumiju”, odnosno, “moramo i dalje u svakom trenutku biti spremni preuzeti vlast”, kako je to kazao u Novom listu, očito simulirajući situaciju svojevrsnog “izvanrednog stanja” jer, kako kaže, “SDP nije u poziciji da radi duboke introspekcije, potreban je kratak predah između dvije runde i slijedi nastavak borbe”. Dakle, poruka je jasna: idemo na unutarstranačke izbore, ali bez talasanja, nedajbože potresa i velikih promjena. Uostalom, Milanović se iskreno ne može načuditi kako to sad neki traže njegovu smjenu, a nisu tražili Račanovu ostavku nakon poraza na parlamentarnim izborima 2003. godine… Među onima koji Milanovića očito “ne razumiju” trenutačno daleko najbolje kotira ime Zvonimira Mršića, koprivničkog SDP-ovca na čelu “Podravke”, koji nije imun na zov dijela stranačkih kolega. Svoje pristaše ima i eventualna kandidatura lidera tzv. riječke struje, stranačkog potpredsjednika i primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine, iako su, pogotovo izvan njegove županijske “baze”, mnogi skeptični o dometima čovjeka koji je “izgorio” na funkciji ministra prometa za samo tri mjeseca. Zbog toga se pitaju kako bi se Komadina nosio s daleko većim izazovom povratka SDP-a na vlast, a može se očekivati da ni unutarstranačke trzavice neće okončati datumom unutarstranačkih izbora. Sve su glasniji i oni koji za predsjedničku kandidaturu nagovaraju do jučer prvog čovjeka Hrvatskog sabora. Josip Leko bi, kažu nam njegovi simpatizeri, bio idealan predstavnik SDP-ovaca “stare, račanovske škole”, kojima je neprihvatljiv Milanovićev svadljivi gard. Na pitanje kako je Milanović uspio “izgubiti” i nekonfliktnog Leku, upućeni kažu: “Barem stvaranje neprijatelja Milanoviću s ovakvim karakterom nije neki problem.” 
U ovom kontekstu toliko puta spominjani Tonino Picula, kako se može čuti od dobro obaviještenih SDP-ovaca, sve je dalje od uloge predvodnika stranačkih nezadovoljnika. On je, izgleda, ipak skloniji nastaviti političku karijeru u Bruxellesu, gdje je preselio i obitelj, upisao kćerkicu u školu… Josip Leko ovih je dana često spominjan i zbog funkcije predsjednika Glavnog odbora koji raspisuje unutarstranačke izbore. No, po svemu sudeći, Glavni odbor se neće, kako se najavljivalo, sastati 16. siječnja, što bi omogućilo održavanje izbora već do kraja veljače, najkasnije početka ožujka. Naime, Leko baš za taj vikend, eto, planira privatno putovanje u Njemačku, što Milanoviću odani SDP-ovci tumače kao Lekino podilaženje stranačkoj opoziciji, koja očito treba još vremena da konsolidira redove, iznjedri “pravog” kandidata i ispita stanje na terenu. Pravo je pitanje koliko je među onima koji bi glasali protiv dosadašnjeg šefa onih koji bi podržali bilo koga, pod motom “samo da nije Milanović”, a koliko njih čeka da vidi tko će biti kandidat struje koja se ovih dana intenzivno grupira. Riječ je o raznorodnim strujama koje ne čine prepoznatljivu frakciju s profiliranim idejama, nego ih zasad ujedinjuje nezadovoljstvo Milanovićem. Ipak se vjeruje kako “nekonfliktni Leko” neće znatnije odugovlačiti sa sazivanjem Glavnog odbora, iako bi po Statutu to mogao rastegnuti na mjesec dana od pismenog zahtjeva predsjednika stranke. “Nije Milanoviću u interesu da izbori budu što prije, nego je u interesu SDP-a da se što prije konsolidira, a Milanović bi ionako dobio otprilike isti broj glasova sada ili za nekoliko mjeseci, osim ako i njegovi kritičari u stranci ne misle ‘izmisliti’ nekog svog Oreškovića”, komentira za “Slobodnu” izvor iz vrha stranke. Doduše, ovo će zapravo biti i prvi “pravi” izbori po principu “jedan član, jedan glas” na razini nacionalne organizacije SDP-a, budući da je za stranačkog šefa u travnju 2012. Milanović izabran bez protukandidata, dok je pobjedu u lipnju 2007. izborio na stranačkoj konvenciji, glasovima većine delegata. Splitski gradonačelnik, koji je zadnjih dana 2015. svojim inzistiranjem na ostavci Milanovića i vodstva SDP-a i pokrenuo raspravu o datumu unutarstranačkih izbora, u međuvremenu je obznanio kako nema baš nikakvih ambicija boriti se za čelnu ulogu u stranci, odnosno, da “pikira” na mjesto u Predsjedništvu (sada je član Glavnog odbora). Štoviše, iz krugova bliskih Baldasaru može se čuti da je glavni razlog njegova agresivnog prednovogodišnjeg istupa zapravo bila informacija koja je u splitski SDP stigla iz Zagreba, a najavljivala je raspuštanje splitskog ogranka, dakle, “preventivni” udar na Baldasara. Isti izvori kazuju kako je nakon raspuštanja splitski SDP do izbora kao povjerenik trebao preuzeti Milanovićev čovjek od povjerenja, Darko Parić, stranački vojnik koji je tri tjedna prije parlamentarnih izbora odstupio s mjesta pomoćnika ministra uprave i vratio se u Split, gdje ga je čekala zadaća stranačkoga koordinatora za X. jedinicu. Ali i uloga nekoga tko bi trebao biti spreman uskočiti na čelnu poziciju splitskog SDP-a jer Baldasar nije krio svoje nezadovoljstvo zbog ispadanja s liste koalicije Hrvatska raste. Naime, Milanović je Baldasaru priopćio kako ga ne vidi na njoj i prije nego što je Gradski odbor formalno predložio svoje kandidate za koalicijsku listu… U dijelu stranke vjernom Milanoviću ovu priču drže “krajnje neuvjerljivom jer nitko nije lud da prije izbora isprovocira situaciju u kojoj svi članovi ogranka prestaju biti članovi stranke”, tj. stavljaju je u kategoriju “naknadne pameti”. Kako god, Milanović prije izbora ne može računati na podršku stranačkih organizacija u tri najveća grada (Zagreb, Rijeka i Split), ali to ne znači da njegovi ljudi (prije svega ministri, u čiju odanost zasad nema razloga sumnjati) nisu već pustili “pipke” po terenu kako bi “obradili” što je više glasača moguće. A njih je gotovo 40 tisuća. Ili, kako nam je samouvjerenim tonom kazao jedan SDP-ovac nesklon promjenama na vrhu stranke, sasvim dovoljno. (Slobodna Dalmacija)
