Do glasovanja za hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu ostalo je manje od dva dana i, prema neovisnim anketama, istraživanjima javnog mnijenja, Ante Žoni Maksan, 3. na listi Hrvatskih suverenista, uživa značajnu podršku
Bio je to povod za razgovor s Antom Žonijem Maksanom, istinskim herojem Domovinskog rata u obiteljskoj kući u Pakoštanima.
Zašto ste se odlučili angažirati na europarlamentarnim izborima, vuče li i Vas previsoka zastupnička plaća u Bruxellesu?
Odmah ću Vam odgovoriti na drugi dio pitanja. Nisam nikad bio niti ću ikada biti parazit koji živi na grbači svojih sugrađana. Moj glavni motiv da uđem u politiku je osobna procjena da se naša draga Hrvatska nalazi u vrlo teškom položaju. Kao što sam početkom devedesetih kao dragovoljac s puškom u ruci stao u obranu nacionalnih interesa Domovine, tako i danas gotovo trideset godina kasnije se osjećam dužnim, pozvanim braniti nacionalne interese naše zemlje.
S puškom u ruci?!
Naravno da ne. Upravo to i želim istaknuti. Devedesetih se Hrvatska branila na bojištima s puškom u ruci, a danas se brani diplomacijom, srcem, domoljubljem i mudrošću u Europskom parlamentu.
Hrvatska je već vidjela mnoge koji su pod egidom domoljublja osvajali glasove, a onda pokupili proračunske novce. Zašto bi hrvatski birači trebali vjerovati u Vas?
U Domovinskom ratu sam tri puta ranjen. Nakon svakog ranjavanja sam se vraćao u borbu i tako do svršetka Domovinskog rata. Kako tada, tako i danas, smatrao sam da se za doprinos u Domovinskom ratu od Domovine ne treba dobivati nikakvu pomoć. Nisam primio ni kune vojne/braniteljske mirovine niti sam to ikad tražio. Ponavljam, u Bruxelles želim ići jer smatram svojom časnom dužnošću braniti hrvatske nacionalne interese.
Što su, po Vama, hrvatski nacionalni interesi?
Prije svega, Hrvatska doista mora postati suverena demokratska država u kojoj se donose odluke u interesu građana koji plaćaju poreze, a ne da se u Bruxellesu dirigira i eksperimentira s Hrvatskom! Jedan od najvažnijih ciljeva je zaustavljanje egzodusa mladih hrvatskih obitelji jer ne uspijevaju ostvariti elementarnu egzistenciju u svom mjestu, gradu. Da bismo to ostvarili, potrebno je provesti brojne reforme kojima bi se potencijalnim domaćim, ali i stranim investitorima omogućilo da lakše ostvare svoje poslovne interese. U trenutku kada krenu ulaganja, kada se osim u trgovine, banke i turizam, krene ulagati i u proizvodnju, stvaranje novih vrijednosti, počet će se otvarati radna mjesta, lokalni i nacionalni proračun će bujati, a standard građana ponovio početi rasti. Mnogima ovo zvuči kao utopija, no ja sam sa svojim suradnicima, stručnjacima iz ekonomije, prava i drugih polja dao izraditi Strategiju razvoja Hrvatske do 2040. godine. Vjerujte mi, Hrvatska može biti daleko bogatija zemlja, zemlja sretnih ljudi u kojoj će biti posla, u kojoj će se raditi i stvarati i koja će biti primjer drugim tranzicijskim zemljama.
Sad pomalo zvučite kao Kolinda Grabar Kitarović. I ona o Hrvatskoj govori kao zemlji koja će biti među najbogatijima u Svijetu.
Hrvatska je s jedne strane zemlja koja vrvi neiskorištenim potencijalom, a s druge strane smo svjedoci pljačke hrvatskog naroda od strane onih kojima smo prijašnjih godina davali glas i vjerovali u bolje sutra. Znate kako su nekoć davno o dolini Neretve govorili kao hrvatskoj Kaliforniji, a o samoj Hrvatskoj kao novoj Švicarskoj? Hrvatska može postati vodeća zemlja među svim tranzicijskim državama na europskom kontinentu bez obzira jesu li članice EU ili nisu. Da bi se to ostvarilo, mora se uključiti čitavi hrvatski narod i u Hrvatskoj, ali i u BiH, našoj susjednoj zemlji u kojoj živi gotovo pola milijuna Hrvata.
Na koji način bi se to Hrvati trebali uključiti, pojasnite.
Hrvati su specifičan narod kada je pr. u pitanju komentiranje aktualnog stanja u Lijepoj našoj. Svi negoduju, dijele packe, krivi su im političari, kažu da u Hrvatskoj nema sreće itd. Od ovih koji negoduju, najčešće su najglasniji oni koji ne izlaze na izbore,a takvih je otprilike polovica svih građana u Republici Hrvatskoj. Da bi se u Hrvatskoj dogodile značajne promjene, potrebno je da proradi taj „demos“, narod. Upravo to čini demokraciju. Sve dosadašnje vlade imale su svoje birače i jednima i drugima je odgovarao slab odaziv birača na birališta. Zbog D’Hondtove metode raspodjele glasova u zastupničke mandate, svi ostali bili su u nepovoljnom položaju. Rezultat takvog manjkavog sustava je da su se na vlasti uvijek izmjenjivali HDZ i SDP. To se može promijeniti isključivo bitno većom izlaznošću na izbore gdje će stotine tisuće birača moći dati glas i nekom drugom, a ne uvijek dvjema istim strankama. Sudbina Hrvatske može biti u rukama njenih građana, ali ne u rukama onih koji sjede u svojim domovima i negoduju zbog stanja u zemlji već u rukama onih koji će shvatiti razinu odgovornosti, građansku dužnost i izaći na izbore, dati glas onima za koje smatraju da će učiniti najbolje za Domovinu.
Mislite li da će na nedjeljnim izborima biti drugačije?
Toplo se nadam. Doista je neprimjereno, kako bismo mi rekli u Dalmaciji, brontulati o teškom stanju u državi, a ne izaći na izbore i tako dati šansu i nekoj drugoj opciji.
U ovoj kampanji, obišli ste sve hrvatske županije, obišli ste i Mostar, Čapljinu, Ljubuški i druge gradove u BiH. Što očekujete od Hrvata u BiH?
Svi oni koji me znaju, koji su makar jednom putem medija, Interneta pokušali doznati nešto o meni, znaju tko sam ja. Ne zanimaju me bruxelleski euri, ne zanimaju me državne povlastice. Jedino što me uz moju veliku obitelj zanima jest moja Hrvatska, naša Hrvatska. Za sebe ne tražim ništa, ali se moramo izboriti za generacije koje dolaze, da njima bude bolje. Pogledajte moju četvoricu sinova, moje unuke… Polazim od toga da ja ne mogu biti sretan u svojoj zemlji kada su drugi ljudi oko mene nesretni. Gledam starije sugrađane koji sa kovanicama stisnutim u šaku odlaze u trgovinu i kupuju komad kruha, par jaja jer za bolje nemaju. Gledam naše mlade koji završe škole kako uzalud ispunjavaju zamolbe za poslove kojih nema. Gledam školarce kako se raduju svršetku škole, a ne znaju što ih čeka poslije. Gledam u ovaj naš napaćeni narod i kažem sebi: Dosta je! Mislim da bismo svi trebali reći dosta ovakvom stanju u državi. Ne kažem da će nas spasiti nedjeljni izbori, ali smatram da se moramo pokrenuti i početi graditi svjetliju budućnost. U zajedništvu, domoljublju, kršćanskim vrijednostima.
