Doškolovani partijski kadrovi bivšeg jugoslavenskog sustava, za vrijeme Domovinskoga rata, pripremali su se za preuzimanje demokratskih novouspostavljenih institucija Hrvata
ISTRAŽIVAČKI TIM PORTALA MEGAMEDIA
Pravosuđe i pozadinske postrojbe HV- HVO-a bile su njihovi utočište. Predstavnici Teritorijalne obrane, kao rezervne sastavnica bivše JNA involvirala se u logistički dio, HV-HVO. Predstavnici milicije i Službe državne sigurnosti svoje uporište su našli u novoformiranim institucijama MUP-a i MO RH i HZ – HB. Danas pojedinci iz sustava JNA koji su bili agresori, sebe predstavljaju kao organizatore otpora od Velikosrpske agresije. Istina da je za vrijeme uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj do donošenja Ustava Republike Hrvatske neprestano je prijetila opasnost i pogibelj ,od novouspostavljenih demokratsko komunističkih, jugo-unitarističkih i velikosrpskih hegemonističkih snaga. Te jugo- snage su djelovale odvojeno, ali su se udruživale i sjedinjavale u protimbi svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji.
HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom za svoju politiku nije imao potpore od međunarodnih čimbenika koji su (svi) podržavali reformski program Ante Markovića za održavanje Jugoslavije. Jugoslavenski nacionalisti, unitaristi bila su skupina okupljena oko formiranog Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Tri jugoslavenske opcije prepoznatljive su devedesetih godina.
Velikosrpska hegemonistička struja, odana Slobodanu
Miloševiću, u skladu s Memorandumom SANU zalagala se očuvati Jugoslaviju.
Druga politička struja, jugo-komunistička bliska admiralima i generalima
JNA-KOS-a (Konta obavještajne službe), upuštala se u političko obavještajne i
druge pritiske i igre, držeći da će tako odvratiti dezintegracijske snage od
labavljenja federacije – transformirali
su Savez komunista JNA u Pokret za Jugoslaviju. U ovoj opciji
sudjelovali su svi oficiri JNA., kao i građanske osobe u službi JNA. Kod Hrvata
u ovim opcijama prepoznatljivi su pripadnici JNA i TO. To je opcija svih
oficira JNA.
Treća jugoslavenska politička struja bila je demokratsko reformistička, a koja
je politički izraz tražila u Savezu reformskih snaga Ante Markovića.
Program dr. Franje Tuđmana (HDZ) izmirivao je, okupljao i mobilizirao Hrvate diljem svijeta. Tuđman i njegovi suradnici bili su rak-rana na biću jugoslavenske ideje. Stvaranjem BiH kao države, demokratski utemeljene, došlo je i do prirodnog organiziranja obrane Hrvata, u povijesnim granicama Banovine Hrvatske. Stvaranjem Hrvatske Zajednice Herceg Bosna 18. studenog 1991. godine, jamčilo se poštivanje demokratski izabrane vlasti Republike Bosne i Hercegovine. Stvaranjem obranbene zajednice od Velikosrpske agresije Hrvati BiH dobivaju pomoć od hrvatske države. Padom Vukovara Hrvati su pokušali uz pomoć muslimana-Bošnjaka organizirati obranu prostora, gradova i općina. U travnju 1992. godine osniva se Hrvatsko vijeće obrane, Hrvati istovremeno gube Kupres i Kotor Varoš. Predstavnici HVO-a, tijekom početka 1992. godine sudjeluju u organiziranom naoružavanju muslimanskih postrojbi, preko SDA punktova, općinskih organizacija, od Bugojna do Brčkoga. To je početak trgovine s naoružanjem, predstavnika HVO i Teritorijalne obrane, kasnije Armije BiH.
U procesu naoružavanja i trgovine sa srpske strane od koje je dolazilo oružje preko hrvatske strane koja je kupovala i preprodavala Armiji BiH, su sudjelovali povjerljivi oficiri JNA. Izvori oružja bili su skladišta JNA, punktovi preprodaje bili su preko oficira JNA, koji su se planski involvirali u postrojbe HVO, Armije BiH i RS-a. Hrvati pamte prvu veliku preprodaju, predaju oružja bez faktura u Bugojnu, padom Bugojna bez ispaljenog metka, prilikom čega su postrojbe Armije preuzeli ogromne količine HVO oružja. Prethodno tijekom veljače 1992. godine Armija BiH – Dževad Mlaćo – SUP Bugojno kupio je ogromne količine oružja od HVO-Grude. General Milivoj Petković, Ante Jelavić bile su ključne osobe u naoružavanju Bugojanskih postrojbi.
Ante Jelavić kao kapetan JNA vršio je više dužnosti u JNA, u Remontnom zavodu Rajlovac, pa do pozadinske baze na Palama. Iz JNA – Sarajeva izlazi posredno preko službe Državne bezbjednosti, djelatnika Mirka Prskala. Krajem 1991. godine involvira se u Dragovoljački postrojbu Kralj Tomislav u Dragljanima-Vrgorac, kod zapovjednika Mate Šarlije – Daidže. Drugi poznati oficir JNA koji je djelovao u srednjoj Bosni bio je Ivica Raić , bio je načelnik centra JNA za navigaciju aviona i drugih vojnih letjelica “Vojina” na Jahorini. Ante Jelavić posredno preko prosrpskih veza is SK Grude Joze Marića (oženjen Srpkinjom) involvira se u HVO Grude, za voditelja logistike. Političko uporište u HDZ u Grudama osigurava mu Vinko Zorić, koji sudjeluje u lažiranju iskaznica HDZ-a i rodnog lista Ante Jelavića, Jedan od bližih suradnika Ante Jelavića je tada osnovnoškolac Ivica Primorac, bivši član SK, poznati prebjeg iz HOS-a, u HVO, pred ubojstvo Blaža Kraljevića zapovjednika HOS-a, naknadno uz lažirane diplome koje mu je osigurao profesor Obrane i zaštite iz Širokog Brijega Tomislav Naletilić zvani Toša, postaje pomoćnik ministra obrane Vlade Šoljića, zadnjeg sekretara SK Široki Brijeg.
Ivica Primorac je kadar struktura JNA-TO koje su mu osigurale lažnu diplomu srednje škole Široki Brijeg – elektrostrojarske struke iz 1991/2, koju su potpisali predsjednik ispitne komisije Tihomir Zovko i Tomislav Naletilić, i lažne diplome Pravnoga fakulteta u Mostaru kojoj dio ispita ( Statistika i Politička ekonomija – Jadranka Prlića ) je lažirao izvjesni Željko Šain 27.06.1994. godine, ispred Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a diplomu Pravnika Ivici Primorcu potpisao je Ljubo Zovko, temeljem koje je dobio čin generala HV-HVO. Miroslav Prce jedan je od suradnika Ante Jelavića, zastavnik JNA, oženjen Srpkinjom, bio je predsjednik udruženja boraca Dugo Selo-Zagreb, nakon Ante Jelavića postao je ministar obrane FBiH, na prijedlog HDZ BiH. Miroslav Rupčić milicajac iz Vareša, Ivan Medić, Žarko Keža…družina sličnih karakteristika postaju suradnici – kumovi Ante Jelavića.
Kapitalac iz sustava Kontraobavještajne službe JNA je Dragan Čović predsjednik poslovodnog odbora Vazduhoplovne industrije Soko Mostar od 1981. godine, inženjer strojarstva, iz studentskog dosjea Mašinskog fakulteta Džemal Bijedić Mostar broj 2222 vidljivo je da se Dragan Čović izjašnjavao Jugoslavenom i potpisivao ćirilicom. Predsjednik poslovodnog odbora VI Soko Mostar je major JNA-KOS Novica Đurica. Suradnici iz VI Soko Mostar Dragana Čovića su; Bevanda Ana, Vučijak Dušan, Karabeg Šefik, Klarić Smail, Boljanović Vukota, Nekrasov Vladislav, Kolobarić Branko, Stanimirov Miroslav, Duško Dragović, Željko Mikulić … niz oficira i podoficira JNA-KOS-a., od kojih se posebno isticao major KOS-a Nikola Marić. Svi visokopozicionirani djelatnici VI Soko Mostar bili su pod direktnim zapovjedništvom generalštaba JNA i pod kontrolom Kontra obavještajne službe JNA.
Mate Boban po nagovoru Jadranka Prlića involvira Dragana Čovića iz sustava JNA, u sustav HVO. Jadranko Prlić kao predsjednik Vlade u Soko Mostar postavlja Dragana Čovića s suradnicima; Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Miru Ćorića, Iliju Đolu…s tezom svijetle gospodarske perspektive Vazduhoplovne industrije Soko Mostar koju će oni obnoviti, time podići standard i riješiti socijalne problem radnika. Njihov moto kao Jugoslavena bio je materijalni napredak i potrošački mentalitet, što bi im u konačnici osiguralo reformiranje nove Jugoslavije.
Poznati projekti Jugoslavena Sokola za vrijeme agresije na hrvatski narod su izrada Lansera proizvedenih u Grudama 1991. godine za potrebe JNA, (direktori u Soko Grude bili su Rudež i Milulić ), naloge su potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić. Sklopni nosači bombi izrađivani su za letjelice Orao, Mig i G-4, proizvodnja iz Gruda dislocirana je na Ortiješ kod Mostara. Nabava raketnih lansera za zrakoplove odrađena je u isto vrijeme koje su iz Rijeke preko Ploča stigli u Mostar, s lažnom dokumentacijom. Radilo se o dijelovima koji su naručeni za naručitelje iz Izraela, iako se stvarno radilo o dijelovima nužnim za bojevo djelovanje protiv RH. Zadaća je bila povjerena Branku Kolobariću. Kontrolu ugrađenih skupnih nosača bombi i lansera za rakete je ispred vojne kontrole vršio Damir Ustamujuić, po nalogu Dragana Čovića.
Nakon što su Sokolovci involvirani u sustav HVO-a, pokreću trgovinu, isporuku pričuvnih dijelova za europsko tržište, za potrebe zrakoplova tipa Airbus. Tijekom druge polovine 1992. godine kada su prešli na stranu HVO-a izvršena je prodaja dijelova u protuvrijednosti 3-5 mil DM. Isporuka je išla preko poduzeća HCH Soko s sjedištem u Frankfurtu i preko posrednika francuskog poduzeća Euro Copter i Dassault. Tvrtke u Frankfurtu – Njemačka 1992. godine registrirao je oficir KOS-JNA Novica Đurica, Nurija Čelik i Dragan Čović, posredno preko HCH Soko Mostar s poslovnim udjelom od 40%. Povrat alata Ruskoj federaciji za zrakoplove IIilušin koji su se nalazili u Soko Mostar odobrio je Jadranko Prlić. Uz posredništvo HCH Soko Mostar, kreće uvoz cigareta na području BiH i RH. Tijekom 7. i 8. mjeseca 1993. godine u Soko Mostar usvojen je vojni program proizvodnje, gdje su pored programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe. Bio je to paravan za distribuciju oružja, koje se djelom proizvodilo i u Imotskom (minobacači…). U tom periodu su u Upravnom odboru tj. u vojnom program Sokola bili Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković i dr. U okviru Sokola nastali su projekti; Eurobus Soko, program vodio Zdravko Bevanda. Projekat bespilotnih letjelica, ultra lakih zrakoplova, ultra lakih helikoptera poslužio je za izvlačenja enormnih novaca iz HVO-a, koji su dolazili preko poduzeća Alan iz Republike Hrvatske. Odlukom Vlade HR HB iz 1996. godine, retroaktivno je donesena odluka o formiranju bescarinske zone u krugu poduzeća Soko d.d. Mostar. Djelatnici i bliski suradnici MUP –a, HR HB samo u jednom danu iz bescarinske zone otuđili su količine cigareta u vrijednosti 2 milijuna DM. Upravo tada kreće politički uspon Jugoslavena Dragana Čovića kandidaturom za gradonačelnika Mostara 1996. godine.(NASTAVLJA SE…)
