Kako Srbin opisuje ZNG 1991. godine, presudu “Peručkoj grupi” (…) „Pokušaj prodora hrvatskog MUP-a preko Civljana u Kijevo nije uspio zbog otpora Srba. Na jednom putu Knin – Sinj nalazila su se sela Polača koju su držali Srbi, Kijevo koje su držali Hrvati pa su tamo i uspostavili svoju policijsku stanicu, Civljane koje su držali Srbi, Vrlika koju su držale Hrvatske snage, Otišić koji su držali Srbi, Maljkovo koje su držali Hrvati. Sve je to bilo na jednom putu tako da ako je netko sa Kijeva htio da ode u Vrliku, Sinj morao je da prođe Srpske barikade u Civljanima, a Srbi sa Otišića su morali proći Vrliku i Kijevo ako hoće u Knin. Temperaturu je podgrijavao hrvatski MUP optužujući svakog Srbina da je bio na barikadama. Rukovodioci tog MUP-a su bili izvjesni Romac i Enver“…
…“ JNA je iz Knina krenula ka Otišiću ali je bila sprečena od naroda u Vrlici pa se tako obrela na Kosorskoj gredi iznad Arnauta odakle je imala odličan pregled na celu vrličku krajinu od Kijeva do Otišića. JNA je raspolagala sa nekoliko tenkova i oklopnih transportera. U to vreme dobro se sećam kada je kapetan Radulović hteo da obiđe svoju jedinicu na Kosorskoj gredi da mu je bila postavljena zaseda u Lelasima gde je bio zaustavljen i provociran a sa obližnje kuće ga je snimala kamera HTV i uperen mitraljez ukoliko se pobuni i maši za oružje da ga likvidiraju i to prikažu kao samoodbranu. Kapetan Radulović se vratio nazad i zaobilaznim putem došao do svoje jedinice. Već tada su u Lelesima bile skoncentrisane jake snage MUP-a i ZNG-i. Lelase koji pripadaju Kosorima od Civljana je delio samo put i JNA na tom putu. Pre ovoga je postignut dogovor između MUP-a i ZNG-i s jedne strane i JNA s druge strane da niko nikoga ne zaustavlja više niti Hrvati Srbe u Kijevu niti Srbi Hrvate u Civljanima.
U to vreme Srbi nisu imali oružje odnosno ono što su imali je bilo malo i nedovoljno. Put ka Kninu je otvorio mogućnost da se nešto oružja i kupi ali je ono bilo preskupo a verujte nije se pitalo za cenu. Kada je JNA pozvala u rezervu Srbi su jedva dočekali jer je to bila šansa da se dokopaju oružja“.
Srbin NAPOMINJE: „U to vreme JNA je bila jedina legalna i međunarodno priznata institucija na tom terenu. Sve ostale formacije su bile paravojne i protivustavne kako srpske tako i hrvatske jer je MUP Hrvatske već izišao iz svojih okvira delatnosti, a ZNG je paravojna formacija. Hrvati i Srbi su prestali da govore i samo se čekalo rešenje političko ili vojno. Kontakata između JNA i hrvatske strane je bilo i to uglavnom na nižem nivou lokalnih komadanata. Mesto sastanka je bilo u kući Lakića Mile i tu su razmenjivane informacije. Sastanci su bili česti i sticao se utisak da će se najgore izbeći. Sa hrvatske strane glavni je bio Romac i Enver a sa JNA lokalni oficiri. Kako je JNA kontrolisala srpski narod u to vreme. Tako što mu nije dala oružje jer da je srpski narod dobio oružje ranije kako stoji u presudi davno ranije bi hrvatske snage bile proterane sa tog područja ovako se mnogo pričalo i baratalo još zaostalim oružjem iz II Svetskog rata i onoga što se uspelo ispod ruke nabaviti i to po ceni jedne dobre krave pa ko je imao neka kupi i to samo lovački karabini a ne automacko oružje. Hrvatske snage posebno Hercegovci koji su imali crne uniforme bili su faktor zastrašivanja posebno kada krenu patrolirati područjima koja su “držali“ pa u kombi se smesti njih desetak a oružje; snajpere i mitraljeze izbace kroz prozore kombija kao nemaju gde unutra da ih drže. Ovo nisu bili potezi stabilizovanja i smirivanja stanja nego rasplamsavanja sukoba. HTV je besomučno širio laži i obećanja, a jedno mi je ostalo upečatljivo koje ću pokušati da vam prenesem. 1991. Domovinski rat, 1992. članstvo u Evropskoj zajednici. JNA je bila vrlo uzdržana jer je bila svesna koliko je jaka i nije joj se žurilo dok Hrvati bez rata do nezavisnosti nisu migli doći niti bez rata da zainteresuju svet za svoju nezavisnost. Tako mogu da protumačim navedena “diverzantsko – teroristička“ dela za koja se pojedini Srbi tertete “minavanje puteva i mostova i A-stupova“.
Srpski narod je oružje dobio petnaestak dana pred vojni sukob s jedne strane MUP-a Hrvatske I ZNG-i a sa druge strane JNA sa rezervistima i TO. Mislim da ni tad ne bi dobili da se JNA nije bojala nečeg nepredviđenog po nju lošeg obrta situacije na vojnom polju. U ono vreme JNA je koristila vrlo jake prislušne uređaje tako da im nije bio problem da saznaju planove Hrvata da pripremaju napad te su ih upozoravali na posledice. I pored svega toga 25.08 1991 u 6 sati ujutro hrvatske združene snage su krenule u napad u četiri pravca.
Cilj je bio zauzeti Kosorsku gredu, zarobiti tenkove i oklopne transportere za dalju borbu jer je to bila odlična pozicija za kontrolisanje cele vrličke krajine, drugi pravac je bio napad na Civljane i tako probiti put za Kijevo i put Knina, treći pravac je bio iz Totića zauzeti Cetinu preko Kneževića, Vranješa i Preočana i tako zaći sa boka Civljanima i pomoći im pri proboju na Kijevo i put Knina, četvrti pravac im je bio osigurati pozadinu tj. zauzeti Otišić, koji je inače najveće srpsko selo a dugačak je 18 km. Brojčanost hrvatskih snaga je bila mnogostruka 3.485 ljudi dok je na strani JNA bilo sa TO svega oko 400 ljudi (…)
Zanimljivo je kako Uredi obrane u RH , MORH, Upravni sud i druge institucije RH, pripadnicima ZNG-a u obrazloženju odbačaja rješavanja statusa Dragovoljaca Domovinskoga rata za 1991. godinu navode da su ZNG-e “Paravojne formacije”.
Za čitatelje naših feljtona ekskluzivno na uvid je Ustavna tužba kojom je hrvatski branitelj, bezuspješno vodio dugogodišnje sudske sporove pred hrvatskim sudovima, kao Dragovoljac Domovinskoga rata kao pripadnik ZNG-a-Vojačkoga kampa Makla Luka ,i ostao bez svojih zajamčenih temeljnih prava, u Republici Hrvatskoj koju je utemeljio!
