Amerikanci su do sada imali tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja njenog postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja. Konačno, kopernikanski obrat: SAD su primijetile da stvarnih ideoloških razlika između njih i post Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međusobnu ovisnost (veza zbog koristi): Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru ne obuzdavajući njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu radnu snagu te imitiranje  pokornosti. 

Ipak, za obje zemlje ovako ‘ugovoren brak‘ je bio mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a američki Veliki Teći sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu – tehnološka monokultura susrela se sa političkom. 

No, sada sa Covidom-19 (C-19), i igrom okrivljivanja,  medeni mjesec se završio. Dok Zapad predvođen SAD-om postaje razočaranje, Kina je izazvala reakciju umjesto da dobije globalnu podršku i divljenje. Nazire li se neki novi oblik globalne centralizacije?

Ovih dana mnogi tvrde, da je naš odgovor na Covid-19 planetarni fijasko, čije razmjere tek trebaju isplivati ​​na površinu sa svojim rastućim nesrazmjernim i trajnim sekundarnim učincima, uzrokujući ogromne socio-ekonomske, političke i psihosomatske kontrakcije i konvulzije. (Ali, gore od našeg odgovora je naša šutnja o tome.) 

Ipak, da budemo precizni, nesreća Covid-19 uistinu nije donijela ništa novo u ionako usijane kinesko-američke odnose i rastuću binarizaciju svjetskih poslova: samo je pojačala i ubrzala ono što je bilo prisutno već neko vrijeme – rascjep između otuđenih centara moći, svaki na svojoj strani Pacifika, i ostali. Nije ni čudo da je rad na cjepivu Covid-19 više utrka u naoružanju, nego suradnička humanistika.

Ovaj tekst ispituje pretpovijest tog raskola; te sugerira moguće ishode nakon trenutne krize. Također, govori o položaju i lokalitetu (o izostanku također). Od momenta kada povjerujete da je geografija sudbina, onda i svoju povijest vidite kao vjeru.

Podrijetlo budućnosti

Je li se naša povijest samo čini pregrijanom (nepredvidivom), dok je zapravo hladno predodređena? Da li je usmjeravajuća ili zamisliva, dijalektička i eklektička ili ciklična, i upravo zbog toga cinična? Svakako, naša povijest upozorava (bez obzira vidi li se prošlost kao odredište ili resurs) Daje li to nadu? Šta se dakle nalazi ispred nas: sudbina ili budućnost?[2]

Teorija voli da nas uči kako najveći dio naše civilizacijske vertikale zauzimaju opsežne debate o tome koja vrsta gospodarskog sustava je najprikladnija za dobrobit ljudi. Ipak, naša nam povijest drukčije zbori: Čini se da je manipulacija globalnom političkom ekonomijom (i korištenje straha kao valute kontrole) – mnogo više od uvođenja ideologija – dominantan i vjerojatno trajniji način na koji ljudske elite obično grade, ili slamaju civilizacije, kao planirane projekte. Negdje tokom tog procesa, obmanulo nas je, te postalo samo sebi zamka. Kako?   
*                      *                      *                      *
Još od vremena Dejvida Hjuma i Adama Smita, jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, jeste tumačenje realnosti: Da li je svijet suštinski Hobezovski ili Kantovski. Kako je, uzeto kao istinito, najveći zadatak bilo koje liberalne države jeste da omogući i održava bogatstvo svoje nacije, koje naravno počiva na bogatim pojedincima koji nastanjuju konkretnu državu. Taj imperativ donosi još jednu  dilemu: ukoliko ste bogati pojedinac, država će vas opljačkati, ali ukoliko države nema, osiromašene mase će vas raščerečiti.

Nevidljiva ruka Smitovih pristalica našla je zadovoljavajući odgovor – državni dug. Taj ‘pronalazak’ je podrazumijevao relativno snažnu centralnu državnu vlast. Umjesto javne kontrole preko demokratskog mehanizma provjera-i-balansiranja, ovakva država bi radije trebala biti veoma zadužena. Dug – prije svega spram lokalnih trgovaca, a onda i prema strancima – mnogo je moćnije oruđe odvraćanja, jer je van domena javne provjere i općeg uvida.     

Sa takvim pomiješanim blagoslovom, niti jedno carstvo ne može lako da demonetizira svoju legitimnost i odrekne se svojih hijerarhijskih ali nevidljivih i neustavnih kontrola. Na ovaj način je rođeno dužničko carstvo. Blagoslov ili totalitarističko prokletstvo? Dozvolite da ovo kratko ispitamo.
*                      *                      *                      *
Sovjetski Savez (SSRSR) – uglavnom kao i sama (pre-Dengova) Kina – bio je mnogo više klasično kontinentalno vojno carstvo (otvoreno brutalno, rigidno, autoritarno, protiv pojedinca, tajno), dok su SAD bile više jedno finansijsko-trgovinsko carstvo (prikriveno prinudno, hijerarhijsko, a opet asocijalno, eksploatatorsko, zadiruće, polarizujuće). Na suprotnim stranama svijeta i poimanja, jedno drugom ova carstva bila su zagonetna, misteriozna i nepredvidiva. Medvjed permafrosta nasuprot Ribe toplih mora. Sparta nasuprot Atini. Rim nasuprot Feničana… Ipak, zajedničko za oba carstva (kao i za današnju Kinu) bio je izraženi apetit ka sveprisutnosti. Zajedno sa cijenom koja se uz to plaća.

Posljedično, Sovjeti su bankrotirali sredinom 1980-ih, slomili su se pod vlastitom težinom, imperijalno se prerastegnuvši. Isto se desilo i Amerikancima – ‘teret bijelog čovjeka‘ slomio ih je već uz Vijetnamski rat, a Nixonov šok je to samo ozvaničio. Ipak, američki imperij  uspio je da preživi i nadživi Sovjete. Kako?

Sjedinjene države, sa svojim finansijskim kapitalom (ili pak lukavom iluzijom tog bogatstva), evoluirale su u carstvo dužništva kroz garancije Wall Streeta. Od titanijuma sačinjeni Sputnjik naspram zlatnog rudnika štampanog papira… Ništa to ne ilustrira bolje od riječi dugoslužećeg šefa federalnih rezervi SAD-a, Alana Grinspena i njegovog čuvenog citiranja J.B Konalija francuskom predsjedniku Žaku Širaku: ‘Istina, dolar je naša valuta, ali je vaš problem‘. Hegemonija nasuprot hegepara. (Hegemony vs. hegemoney)

Kula od Karata (Zauvijek r>g)

Konvencionalna ekonomska teorija uči nas da je novac tzv. univerzalni ekvivalent za sva dobra. Historijski, valute su oduvijek bile u prostorno-vremenskom odnosu, da kažemo; uslovljene određenim lokalitetom. Ipak, kao niti jedna valuta prije, američki dolar je poslije Drugog svjetskog rata postao opći ekvivalent za sve druge valute u svijetu. Prema povijesti valuta, glavna komponenta novca skovanog od neplemenitih metala jeste njegovo dejstvo mjenice – tj. obećavajuća komponenta: neopipljivo uvjerenje da će u bilo kom trenutku u budućnosti određeni sjajni papir ili kovina (samoprozvan novcem) biti jednostavno zamijenjen za stvarnu robu.

Tako, grubo govoreći, novac nije ništa drugo nego civilizacijski konstrukt o zamišljenoj ili projektiranoj stvarnosti – da će sutrašnji dan (koji u povijesti ljudske vrste još nitko nikada nije vidio, ali svi računaju sa njim) zasigurno doći (i), i da će to sutra zacijelo biti bolje nego jučerašnji ili čak ovaj naš današnji dan (ii).

Ova i slične vrste kolektivnih konstrukata (horizontalnih i vertikalnih) preko naših socijalnih ugovora održavaju društvo na okupu, onoliko koliko ga i njegovo gospodarstvo čini živim i razvijajućim. Dakle, novac je taj koji daje moć gospodarstvu, a naša slijepa vjera u konstruirano (zamišljeno) sutra i njegovu navodnu izvjesnost, jeste ono što daje moć tom novcu. 

Znakovito je da univerzalni ekvivalent svih ekvivalenata – američki dolar – slijedi isti obrazac, a to je smiono i široko prihvaćeno obećanje. Za SAD to gotovo odmah potvrđuje eksteritorijalnu ekonomsku projekciju: Amerikanac može štampati (bilo koju svotu) novca bez straha od inflacije. (Tzv. Kvantitativno popuštanje – štampanje novca – uvijek izvozi inflaciju dok vrijednost ostaje kući.) 

Napose, Carska valuta gubi svoj status kada druge nacije izgube povjerenje u sposobnost te imperijalne sile da ostane solventna. U predmodernoj i modernoj povijesti to se dogodilo s pet sila – dvije iberijske, holandskom, francuskom i Britanskom – prije nego što je američki dolar preuzeo ulogu svjetske rezervne valute. Zanimljivo, svako od carstava ju je zadržalo otprilike jedno stoljeće. Stoljeće SAD-a samo što nije isteklo, a već postoje konkurenti, teritorijalni i neteritorijalni, simetrični i asimetrični. U ponudi su materijalne i nematerijalne imovine: zlato, kripto valute i biotronika/nano-kemoelektrika.)

No, što američki dolar obećava kad nema pokriće u zlatu još od vremena Nixonovog šoka 1971.?

Pentagon obećava da će prekookeanski morski putevi ostati otvoreni (čitaj: kontrolirani od strane američke ratne mornarice), promet na njima neometen, kao i da će – dobro kojim se najviše trguje na svijetu: nafta, biti zasigurno isporučeno. Dakle, garancija američkom dolaru nisu niti sirova nafta ni njena isporuka, već obećanje da će nafta sutra biti u stanju da se isporuči. Tu leži prava moć američkog dolara, koji zauzvrat finansira ogromne rashode Pentagona, te podupire njegovu planetarnu dominaciju.

Cijenjen i strahopoštovan, Pentagon, dodatno potpiruje naše planetarno uvjerenje u isporučivost u budućnosti – ukoliko samo nastavimo da vjerujemo u dolar (kao i u gospodarstvo koje hrane fosilni ugljikovodici/ugljična ekonomija), i tako dalje i dalje, kroz neprekinuti koloplet međusobnih ojačavanja.

(Dopunjavajući Monroevu doktrinu, Predsjednik Howard Taft je uveo tzv. ‘dolar diplomaciju’ – u ranom XX stoljeću – koja “dolarima zamjenjuje metke”. To je jedan od prvih jasnih zvaničnih priznanja o simbiozi Wall Street i Pentagona.)

Ta dva stuba moći SAD-a dolaze sa Istočne obale (Američki Trezor/Wall Street i Pentagon), (zajedno sa dva stuba sa Zapadne obale koja su finansirana i ojačana američkim dolarom, i rašireni preko otvorenih morskih puteva Silikonska dolina i Holivud), zapravo su bit, i u kratko, definicija Američke moći. Državu u kojoj se nalazi takva fabrika snova, kao što je u SAD  Hollywood, lako je romantizirati, iako bi ostala tri stuba trebalo preuzeti/pridobiti ili prisiliti. 

Ovakva suštinska priroda moći objašnjava nam zašto su Amerikanci propustili da povedu čovječanstvo u potpuno drugačijem smjeru – prema nekonfrontirajućem, dekarboniziranom, de-monetiziranom/de-financijaliziranom i de-psihologiziranom, samoostvarujućem i ozelenjenom čovječanstvu. Ukratko, propustili su da preokrenu povijest u trijumf ljudskosti. SAD su imale ovakvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bez uvjetne predaje i sunovrata Sovjetskog bloka te Dengovog kopernikanskog preokreta u Kini, preostale kao ničim ograničena usamljena supersila da samostalno postavlja uvjete na svjetskoj pozornici, kroje našu zajedničku sudbinu i pravce naših budućnosti.

Pobjednik rijetko mijenja pravila igre

Na žalost, ovo nije prva propuštena prilika SAD-a da ublaži i odgodi svoje predstojeće, neumitno višedimenzionalno imperijalno ‘povlačenje’. Sam kraj Drugog svjetskog rata značio je potpunu sigurnosnu garanciju za SAD: geoekonomski gledano, 54% svega proizvedenog u svijetu nosilo je etiketu Made in USA, dok su u geostrateškom kontekstu SAD bez prekida uživale gotovo cijelu deceniju ‘nuklearni monopol‘. Do današnjeg dana SAD bilježe najveći broj izvedenih nuklearnih testova, najveću zalihu nuklearnog naoružanja, te predstavljaju jedinu silu ikada u povijesti koja je upotrijebila ovo ‘konačno oružje‘ protiv druge nacije. 

Da ironija bude veća, Amerikanci uživaju geografsku prednost koju niti jedno drugo carstvo nije imalo. Za razliku od SAD, kao što to Ikenberi bilježi: „’…svaka velika sila u svijetu živi u geopolitički prenapučenom susjedstvu, gdje i malene oscilacije u moći rutinski izazivaju pozive na preraspodjelu“’. Pogledajte i sami zemljopisnu kartu i na njoj pozicije Rusije ili Kine, te njihovo krcato okruženje. SAD su blagoslovljene svojim ostrvskim položajem, okruženjem oceana. Sve to bi, čini se, trebalo da donosi spokoj, mir, prosperitet i dalekovidnost.

Kako to da ‘moćni usamljenik’, Carstvo po Pozivu nije evoluiralo u carstvo relaksacije, generatora harmonije? Zašto (protupravno) drži zatočenim više političkih zatvorenika na kubanskoj zemlji, nego što je to ikada činio demonizirani kubanski režim? Zašto nastavlja sa opsesivnim naoružavanjem kod kuće i u inozemstvu? Čemu egzistencijalne tlapnje kod kuće i sigurnosne nedaće prema inozemstvu? (Na primjer, 78% sveukupnog oružja koje je na raspolaganju na širem području Bliskog Istoka, proizvedeno je u SAD, dok Amerikanci u svojoj zemlji – samo za svoje civilne potrebe – imaju 1,2 komada malog oružja po glavi stanovnika.)

Zašto je pad Berlinskog zida prije 30 godina obilježio početak decenija stagnacije ili pada prihoda u SAD (kao i u ostalim OECD zemljama) u kombinaciji sa alarmantnim nejednakostima. O čemu mi ovdje govorimo: o neodgovarajućem intenzitetu naših neumornih sukoba ili o pogrešnom smjeru našeg ukupnog civilizacijskog pravca?

Zaista, niti jedna uspješna i dugotrajajuća imperija ne oslanja se isključivo na prisilu, bilo u inozemstvu ili kod kuće. Veliki uspjeh svake imperije u prošlosti počivao je na vještom podešavanju poslušnosti i inicijative kod kuće, te na pristajanju i angažiranju u inozemstvu. U XXI stoljeću, pobjeđuje onaj koji uspije da ubjedi, a ne onaj koji na nešto prisili. (Pogledajte samo Balkan, 30 godina je prošlo a još nitko nije niti primijetio da je okupiran. Onomad samo jedan dan nakon okupacije, odmah 07-og aprila 1941 otpočela je pobuna – bilo je golim okom vidljivo da je suverenitet derogiran.) 

Stoga, ukoliko nije sposoban da izbjegne svoju unutarnju logiku i duboko ukorijenjen poriv za konfrontacionom nostalgijom, od dva rivala, kao pobjednik ostaje rijetko  onaj koji mijenja pravila igre. 

Kako smo to propustili primijetiti ranije? Jednostavno, ekonomija je – odmah nakon historije – od svih ideološki najobojenija’ naučna disciplina.

Da sumiramo; Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok čekajući (stvarne ili zamišljene) protivnike da dalje propadaju, liberalizuju, i  stave ih u zapećak iza SAD-a. Jedan od instrumenata je bio agresivno zalaganje za veću ekonomsku integraciju između regionalnih i udaljenih država, koja je – kao što sada vidimo, kada je prošla euforija ‘kraja historije‘ iz 1990-ih – dovela do(nepovratne) društveno-političke dezintegracije unutar svake od ovih država. 

Državotvorni teritorij ili revolucionarni prostor. Oboje ili ništa od toga?        

Ekspanzija je put ka sigurnosnom diktatu, post hladnoratovske društveno-političke i (hiper-liberalne) ekonomske mantre, koja je samo pogoršala probleme koji pogađaju Pax Americana, zatrovavši globalno upravljanje; okeane, populaciju te time doprinoseći kreiranju odnosa na nepodnošljivim nivoima. 

Klasično imperijalno samo zarobljavanje (po tzv. teoriji bicikla: nastavite da vrtite pedale na isti način, ili se prevrnite)

Jasno je da je američka prevlast nakon Hladnog rata sada izazvana u gotovo svim domenima: Amerika više ne može djelovati nesputano u tradicionalnim sferama zemlje, mora i zraka, niti u novijim sferama kao što su (bliži i dublji) svemir i sajber prostor. Dugotrajnija nemogućnost da se uoči i rekalibrira takva imperijalna prenapregnutost donijela je bolne mamurluke u Washingtonu – najuočljivije kod zadnja dva izbora za Predsjednika.[3]

Nemogućnost da se upravlja rastućim troškovima održavanja imperijalnog poretka samo je povećala domaću narodnu pobunu i politički pritisak da se potpuno odustane od svoje ‘misije’. (Npr. u vrijeme vrhunca svoje najduže – i okončane fijaskom – strane intervencije, SAD su trošile oko 110 milijardi dolara godišnje u Afganistanu, otprilike 50% više od godišnje američke federalne potrošnje na obrazovanje.) Savršeno pogađate metu da promašite sve ostalo.

Ukratko, nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerikanci su previše intervenirali u inostranstvu, a premalo kod kuće i isporučili manje nego ikad – i kod kuće i u inostranstvu. Takav model nikoga ne privlači.[4] Nije ni čudo što se danas širom svijeta mnogi pitaju hoće li se (States) države ikad više biti privlačne. Na domaćem planu, sve veći broj ljudi vanjsku politiku doživljava uglavnom kao skupu destrukciju; a diviniziranu trgovinu i imigracije kao uništavače radnih mjesta i zajednice. Politički sistem nije u stanju da razdvoji bogatstvo i moć, što guši društveno tkivo.[5]

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim padom. Pogledajte njihov otisak u bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Gruziji, Libiji, Siriji, Ukrajini ili Jemenu – da spomenemo samo neke. Nasilje kao izvor društvene kohezije izumire.

Kada su Sovjeti izgubili vlastitu autohtonu ideološku matricu i maverički konfrontacijski stav, i kada su SAD dominirale Zapadom, propustile su trijumfovati iako su pobijedile u Hladnom ratu, kako očekivati ​​od imitatora da postigne trajnu moralnu, ili čak privremenu ekonomsku pobjedu?
*     *      *
Da sumiramo: nakon sunovrata Sovjetskog Saveza, Amerikanci su ubrzali ekspanziju dok su čekali na (stvarne ili izmišljene) protivnike koje bi daljnje unazadili, ‘liberalizirali‘ i zakačili za kraj kompozicije svoga vlaka. Jedan od instrumenata je bilo agresivno nametanje gospodarskih integracija, unutar regiona i transkontinentalno, koje – kao što vidimo sada po okončanju euforije ‘Kraja Povijesti’ s kraja 90-tih – jeste donijelo nepovratne društveno-političke dezintegracije unutar svake od tih država. 

Diktat Širenje kao sigurnosni put (Expansion is the path to security), kao dio post-hladnoratovske mantre, samo je pojačao ionako lošu situaciju, daljnje slabeći status Pax Americane. Na ovaj je način sposobnost SAD-a da održi svoj poredak počeo da erodira brže od moći njenih oponenata da ga izazovu. Tako tipično za mnoge povijesne imperije: ‘Tko drugome jamu kopa…’  

Nesposobnosti da primijete, te iznova kalibriraju svoj imperijalni uzmak dovelo je konačno do bolnog mamurluka u Washingtonu; najuočljivijeg na posljednjim predsjedničkim izborima. Ne umijeće da upravljaju povećanom cijenom održavanja imperijalnog poretka, dodatno je pojačalo nezadovoljstvo domaćeg pučanstva kao i politički pritisak da se napusti njihova sveukupna ‘civilizacijska misija‘. Savršeno pogođena meta, no k tomu je promašeno sve ostalo…

Dakle, Amerikanci više ne popravljaju svijet. Oni samo upravljaju njegovim slabljenjem. Pogledajte njihov otisak na bivšoj Jugoslaviji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, Siriji ili Jemenu – da spomenemo tek par najeklatantnijih primjera.
*                *                      *                      *
Kada su Sovjeti izgubili svoju vlastitu ideološku matricu i samostalni suprotstavljajući stav, i kada je Zapad kojim dominiraju SAD propustio da trijumfuje iako je pobijedio u Hladnom ratu, kako očekivati od Imitatora da postigne trajnu moralnu ili makar privremenu gospodarsku pobjedu?

Za razliku od odnosa sa Sovjetskim Savezom koji su od početka do njegovog kraja bili uvijek na istoj neizmijenjenoj liniji konfrontacijskog uvažavanja, Amerikanci su imali do sada tri različita pristupa Narodnoj Republici Kini: Od potpunog negiranja postojanja do Nixonovog iznenadnog kohabitiranja.[6]

Konačno su SAD primijetile da ideoloških razlika između njih i post-Dengove Kine zapravo i nema. To je označilo ‚novi početak‘. Nedugo zatim obje su se zemlje lako složile za međuovisnost:[7] Amerikanci su udovoljili svom privatnom (mašinskom i tech) sektoru i odriješili njihovu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat stavili na raspolaganje svoju jeftinu (i zaplašenu) radnu snagu te podanost u imitaciji. 

Ipak, za obje zemlje ovo je bilo mnogo više od gospodarstva, bila je to politika – Washington je to razumio kao međuovisnost koja Kinu limitira, dok je Peking to vidio kao međuovisnost koja ih stavlja na svjetsku scenu. U međuvremenu, Kinezi su ovladali sa više sofisticirane tehnologije, a Američki veliki Tech se sofisticirao u digitalnom autoritarizmu. 

No, Medeni mjesec se najvjerovatnije sada završio.

Danas pojačani sukob sam po sebi vodi do posljedičnih poziva na razdvajanje između dva planetarno najmoćnija gospodarstva. Osim što bi označilo kraj globalnog kapitalizma koji je u stalnoj ekspanziji od pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo da pokrene i globalnu pre-svrstavanje. Ostatak svijeta završio bi – htjeli to ili ne – u nasuprot sučeljenim (trgovinskom) blokovima. Ovo ne bi značilo vraćanje u 1950-e ili 1960-e, već u poredak od prije Prvog svjetskog rata. 

Jasno je: neće nas spasiti ni više sukoba, ni više uglja, niti više oboružane trgovine ili trgovine naoružanjem. To je već propalo u prošlosti, i propast će ponovno, bilo kada da se desi. 

Nenaklonost Sovjetskom Savezu koji je bio na jednoj jasnoj liniji prihvaćanja konfrontacije od početka do svog posljednjeg dana, Amerikanci su provodili tri vrlo različite politike prema Narodnoj Republici Kini: od potpune negacije (i uvjeravanja o međusobnom uništenju iz Maova vremena), do  Nixonove naprasne kohabitacije.

Američka strategija zapadnjačenja [xihva] i podjele [fenhva] Kine je propala, ali je dobro funkcionirala za Jugoslaviju i Sovjetski Savez – slabljenjem i delegitimiziranjem centralne vlade antagoniziranjem nacionanosti i demoniziranjem stranke i vojske. Otuda i kopernikanski zaokret: SAD nije ‘uočio’ nikakve stvarne ideološke razlike između njih i Kine nakon Denga. 

To je signaliziralo ‘novo otvaranje‘ – kineska obalna područja postaju zapadno industrijsko predgrađe. Ubrzo nakon toga, obje su se zemlje lako složile oko međuovisnosti: Amerikanci su zadovoljili svoj korporativni (mashine and tech) sektor i njegovu neobuzdanu pohlepu, dok su Kinezi zauzvrat ponudili jeftinu radnu snagu, bez obzira na okoliš i podložnost u imitaciji. Međutim, za obje zemlje je to bilo mnogo više od ekonomije, podmazano „osviještenom slobodnom trgovinom“, to je bila politika – Washington je to čitao kao međuovisnost za transformativno zadržavanje, a Peking ju je vidio kao međuovisnost za (globalni) prodor. Amerikanci su ostali u rastućoj iluziji da oni definiraju uvjete za kineski rast, a Kinezi – s druge strane – postali su uvjereni da uvjete gospodarskog rasta prihvaćaju samo oni.

Takozvana financijska kriza 2008./09. (ili bolje reći vrijeme vrhunca Casino ekonomije) potkopala je pozicije najvećeg potrošača kineske robe (SAD), a istodobno je podigla povjerenje najvećeg proizvođača američkih proizvoda (PRC). Posljedično, ubrzo nakon toga; do 2012. Peking je dobio prvo vodstvo izvan Dengove linije. (Jedan od poznatih diktata ovog Bismarcka iz Azije bio je ‘sakrij sposobnosti, čekaj svoje vrijeme‘ – čista Bismarckova mudrost za odvraćanje bilo kakvog domaćeg imperijalizma u žurbi.)

Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća, Kinezi su stekli sofisticiraniju tehnologiju, a američki Big tech sofisticirao se u digitalnom autoritarizmu.

Ali, kako se Amerika (iznenada) vraća kući, čini se da je medeni mjesec gotov. Zašto dolazi sada? Washington si više ne može priuštiti tretiranje Kine samo kao još jednog trgovinskog partnera. Također, SAD nije u dobroj poziciji da kapitalizira eventualnu ratobornost Pekinga (osobito s Rusijom bližom Kini nego ikada prije). 

Uobičajena linija zapadnog neonarativa glasi: ‘KPK je iskoristila otvorenost liberalnih društava, a posebno svoju slobodu govora za pljačku, i preusmjeravanje. I; ‘Peking mora platiti cijenu reputacije zbog izrabljivačkih praksi‘. 

Ubrzavanje u smjeru sudara već dovodi do poziva na strateško odvajanje (u najboljem slučaju, postupno odvajanje) dvaju najvećih svjetskih gospodarstava i onih u njihovim orbitama. Osim što označava kraj globalnog kapitalizma koji je eksplodirao nakon pada Berlinskog zida, ovo bi konačno moglo pokrenuti globalno prestrojavanje. Ostatak svijeta završio bi – voljno ili ne – u suparničkim (trgovačkim) blokovima. Ne bi to bio povratak u 1950-e i 1960-e, već u konstelacije prije WWI. 

Epilog je jasno vidljiv: Ni više konfrontacije i više ugljika, niti više naoružanja i trgovine oružjem neće nam spasiti dan. Nije uspjelo u našoj prošlosti; propast će opet…

Zamka imitiranja

Zanimljivo je da se Kina usprotivila Prvom svijetu, sa Drugim se oštro mimoišla, i napose još od Bandunga iz 1955-e nije niti pobijedila niti se (zaista) pridružila Trećem putu. Danas Kinu mnogi vide kao vodećeg takmaca. Ali gdje je njen trajni uspjeh?

Među vodećim ekonomistima vlada gotovo neprijeporno mišljenje da Kina duguje svoj gospodarski uspjeh trema ključnim razlozima. Prije svega to je činjenica da je Narodna Republika Kina usvojila tzv. Imitativnu gospodarsku politiku (baš kako su to Japan, Singapur, Tajvan i J. Koreja učinile prije nje) kroz Dengovo proklamirano otvaranje. Drugi je iznimno niska domaća potrošnja, te dosta štednje po kućama. Konačno, kao treći razlog Sino-čuda navodi se nizak proizvodni trošak – uglavnom na uštrb stareće populacije, kao i na račun vlastite radne snage te prirodnog okoliša.[8]

Ništa od spomenutog nema snagu privlačnosti na međunarodnom planu, niti pak obećava izvjesnu budućnost. Stoga ne treba čuditi da Imitator vojuje – kod kuće i u inozemstvu – defanzivne ideološke bitke. Takav reaktivni status quo nema intelektualnog zova da privuče i inspirira ikoga van svojih uskih zavičajnih međa.[9]  

Dakle, ako je XIX bilo “stoljeće poniženja”, XX “stoljeće emancipacije”, treba li da XXI dobije pridjev “stoljeće imitiranja”? 

(Inicijativu BRI Pojas i Put/Put Svile br. 2 mnogi smatraju kineskim instrumentom koji joj omogućuje planetarno prisustvo. Kineski lideri obećali su masivne infrastrukturne projekte svuda unaokolo za koje je trebalo da potroše trilione dolara. Ipak, konkretne brojke su nešto skromnije. Kao što je Drugi BRI samit pokazao, kineske kompanije su investirale tek 90 milijardi dolara širom svijeta. Djeluje da ni Narodna Republika Kina nije toliko bogata kako bi to mnogi (voljeli) da misle,  niti će biti u stanju da finansira svoje obećane projekte bez da zatraži pomoć globalnog privatnog kapitala. Taj kapital – ako uopće – neće biti ponuđen bez uslovljavanja. Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB), kao i BRICS ili ’Novorazvojna’ banka raspolažu sa nekih 150 milijardi dolara, a Infrastrukturni Fond puta svile (SRIF) posjeduje do 40 milijardi. Prema procjenama OECD-a, kineska država i poluprivatne kompanije mogu da prikupe još dodatnih 600 milijardi dolara (uglavnom nelako) kod kuće, iz finansijskog sektora koji je pod kontrolom države. To znači da je Kina u zaostatku u odnosu na planirana BRI obećanja širom svijeta. Dakle, vijesti su loše ili za (BRI) svijet ili za Kinu uhvaćenu u mrežu obećanja koje treba dati ako se pozajmljuje veliki novac.)

Kako se ponašati u svijetu u kom je gospodarstvo podčinjeno trgovini (kako to propagira visoko Sino-Američko sveštenstvo globalizacije), dok sama trgovina nastavlja da tvori značajan dio nacionalne sigurnosne strategije velikih sila? I, kako definirati (te mjeriti) egzistencijalnu prijetnju: inferiornošću ideološkog narativa, kao u toku Hladnog rata; ili veličinom jaza u cjelokupnom proizvodnom rezultatu, kao što je to slučaj nakon hladnog rata. Ili nečim trećim? Možda povrat na tzv. Uključivi razvoj.

Zasigurno nema intelektualnog zova u rastu bez dobrobiti, izobrazbi koja ne omogućuje jednaku mogućnost, življenju bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode. Ozelenjeni međunarodni odnosi zajedno sa ozelenjenim gospodarstvom – geopolitičko i ekološko razumijevanje, otkiseljavanje i relaksacija odnosa predstavljaju taj Treći put ka sutrašnjici koji nam nedostaje. 

Ovim su istovremeno uslovljene obje stvari: manje sukoba oko tehnologije današnjice i njene de-monopolizirana preraspodjela, kao i odlučan rad na takozvanom teslijanskom implozivnim/fuziono-holističkim sistemima. To bi uključivalo tehnologije besplatnog prenosa ne-Hercijanske energije (koja je u stanju da detoksicira našu troposferu od opasnih emisija polja, talasa i frekvencija, dovodeći je bliže šumanovoj rezonanci); sekvestraciju ugljika; anti gravitacijska i samonavigirajuća rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku. 

Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući više javne kontrole nad sakupljanjem podataka). Više napora ka izuzetnosti (ili stvaranju) nego borbe za nadmoć (odnosno podjele).  

Radi sve što i tvoj susjed‘ – zvuči kao Biblijska propovijed – a uzvišeni je ekonomski naputak koji IMF neumorno i uporno ponavlja. I uistinu, teško je i zamisliti ikakav gospodarski prosperitet, ukoliko dobrosusjedski odnosi nisu izgrađeni i očuvani.[10] Konačno, niti jedan globalni lider nikada u povijesti nije iznikao iz nesigurnog i nepovjerljivog susjedstva, ili tako što je ponudio malo više istog u zamjenu za inovativna tehnološka unapređenja. 

(Na primjer, mnogi vide kineski 5G – osim njegovog opasnog elektrosmoga koji ova IoT tehnologija emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju te difuziju digitalnog samodržavlja, koja bi mogla da završi u službi autoritarnih režima gdje bilo.[11]  I zbilja, tehnika mašinskog učenja vještačke inteligencije inspirirana biološkim neuronima (neuro znanost), uključujući svoja tri metoda: NadgledanoNenadgledano i Pojačano učenje može završiti u zlorabi; za digitalni autoritarizam, prediktivno nadgledanje, te fabricirano društveno vladanje bazirano na bonus-malus bihejvioralnim društvenim kreditima.[12])

Zaključno, sve počinje iznutra, od kuće; društveno-ekonomski i zaštitom okoliša. Bez podrške iz baze kod kuće (uključujući onu iz Hong Konga, Xinjiang i Tibeta), nema promjene u samoj igri. Kuća Kine je u Aziji. Njena veličina i centralnost zajedno sa njenim impresivnim rezultatima sami su za sebe dovoljno ograničavajući i sputavajući.

Stoga ono što treba nije samo novi, neimitirajući socijalno ekonomski i tehnološki zaokret. Bez stvarnog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput Pokreta Nesvrstanih, ASEAN-a i SAARC-a (eventualno čak i OESS-a/OSCE) i glavnih šampiona multilateralizma u Aziji, na prvom mjestu Indije, Indonezije i Japana, Kina neće u budućnosti biti ono što se planetarno iščekuje; Treća sila, ona koja bi promijenila igru, trajni vizionar, te pouzdan svjetski lider kome se može vjerovati. 

Obećanje Schumannove rezonance

Ranije u ovom tekstu već smo elaborirali imperijalne fikcije i trvenja: Carstva i supersile stvaraju vlastite stvarnosti, budući da nisu vezane za ‘situaciju na terenu’. Za njih nikada nije glavno pitanje šta mogu, nego što žele u međunarodnom vladanju. Međutim, (neliberalna) jednostranačka demokracija ili jednostranačka autokracija lažna je dilema, obje su gotovo iste slijepe ulice.

Nema intelektualne privlačnosti u rastu bez blagostanja, obrazovanju koje se ne pretvara u poštene prilike, životu bez dostojanstva, liberalizaciji bez osobne slobode, postignućima bez mišljenja. „Ozelenjavanje“ međunarodnih odnosa uz „ozelenjavanje“ društvenih tkiva i gospodarstva (uključujući prelazak na plavo i bijelo, more i vjetar, energiju) – geopolitičko i ekološko razumijevanje, de-acidifikacija i opuštanje je taj nedostajući, treći put za sutra.

(Sudeći prema PEM-u zemalja (Primary Energy Mix) i proizvodnom otisku, američki e-automobili se zapravo voze na katranskom pijesku i frakiranoj nafti/plinu, dok se kineska električna vozila pokreću ugljenom. To zahtijeva oboje odjednom: manje sukobljavanja oko današnje tehnologije i njihove demonopolizirane preraspodjele, kao i odlučan rad na takozvanim Teslinim implozivnim/fuzijskim holističkim sustavima. To bi uključivalo nehertzovske energetske tehnologije slobodnog prijenosa (sposobne za izbjegavanje  života u elektromagnetskoj, tehnološki generiranoj juhi nepodnošljive toksičnosti zračenja, zapravo sposobnu detoksicirati našu troposferu od opasnih polja, valova i emitiranja frekvencija – približavajući nas Schumannovoj rezonanciji ); sekvestracija ugljika; antigravitacijska i samonavigacijska rješenja; bioinformatiku i nanorobotiku. 

Naravno, s obzirom da se bioinformatika i nanorobotika ne mogu koristiti u svrhu eugenike (uključujući cijepljenje u svrhu mikročipiranja). Ukratko, više inicijative nego poslušnosti (uključujući veću kontrolu javnosti nad prenošenjem podataka). Više truda do izvrsnosti (stvaranja) nego borbe za nadmoć (podjela). Lider svijeta treba ponuditi više od novca i zastrašivanja.

Čini kao svom bližnjem‘ ekonomsko je proročanstvo koje zvuči biblijski koje krugovi bliski MMF-u vole neumorno ponavljati. Doista, teško je zamisliti ogroman nacionalni ekonomski prosperitet, ako se dobrosusjedski odnosi ne grade i ne održavaju. Jasno je da nijedan globalni lider nikada u povijesti nije izašao iz nestabilnog i nepovjerljivog susjedstva…

(Npr. mnogi vide kineski 5G – osim opasnog elektrosmoga IoT-a kao tehnologiju koja se emitira na Zemljinu biotu – kao neliberalnu inovaciju, koja na kraju može poslužiti autoritarizmu, bilo gdje. I doista, duboko učenje AI inspirirano biološkim neuronima (neuralna znanost) uključujući njegove tri metode: nadzirano, nenadzirano i pojačano učenje može završiti korištenjem za širenje digitalnog autoritarizma, prediktivnog rada policije i proizvedenog društvenog upravljanja na temelju društvenih kredita u ponašanju bonus-malus.) Dakle, sve počinje iznutra, od kuće; socio-ekonomski i ekološki. Bez podrške matične baze (uključujući Hong Kong, Xinjiang i Tibet), nema promjene igre. Kineski dom je Azija. Njegova veličina i centralnost zajedno s impresivnim učinkom dovoljno ga ograničavaju.

Konačno, nije potreban samo novi, neimitativni zaokret soci ekonomije i tehnologije. Bez istinskog i iskrenog prihvaćanja mehanizama poput NAM-a, ASEAN-a i SAARC-a (na kraju čak i OESS-a) i glavnih prvaka multilateralizma u Aziji, prije svega Indije, Indonezije i Japana, Kina nema budućnost za ono što je planetarno čekala – treće sila, igrač koji mijenja igru, diskurzivna moć, trajni vizionar i globalni lider kojem se vjeruje.[13]  

Ako je ikada u povijesti postojao trajni trijumf, to je gotovo sada. U multi polarnom svijetu XXI stoljeća kojim dominiraju višestruki izazovi i višedimenzionalna suparništva, nema konvencionalne pobjede. Revolucija ili restauracija?

Post Scriptum:

Mnogi svode ‘igru’ sutrašnjice na dvije države – Kinu i SAD. Već se skoro tri decenije umanjuje značaj Rusije – od supersile do trećerazredne zemlje u dva-tri koraka. Uz bezmalo ismijavanje, njeno se gospodarstvo poredi sa onim iz Italije. Osim, ako nije u terapeutske svrhe, ova izvitoperena slika realnosti, ne služi nikome – štaviše iznimno je opasna. Da se ne zavaravamo, Rusija ostaje jedina zemlja na planeti koja može uništiti kompletnu Ameriku za manje od pola sata (preciznije, za 17 minuta). 

Dakle, vratimo se realnostima: U različitim intenzitetima, ali kroz čitavu predmodernu i modernu povijest, gotovo svaka svjetska velika sila ovisila je (a i dalje ovisi) od toga šta se događa u i oko Rusije. Od značaja nije samo veličina Rusije već i njena apsolutna centralnost na karti svijeta. Ona je važna, ako ne i više onda makar, koliko i sveprisutnost SAD-a, odnosno koliko i hiperprodukcija NR Kine. Dakle, tu je jedan neprekinut tok proizvodnje ka cijelom svijetu, tu je balansiranje prevelikim i centralno pozicioniranim, i tu je sposobnost da se kontrolirano crvotoči ulazak i nametne od strane perifernog. Oscilatorna igra ova tri faktora je ono što karakterizira našu današnjicu. (IFIMES)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime