Dana 29. srpnja 2014. godine podnijela je Apologetska udruga Blaženi Ivan Merz prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola (ZŽP), kojega je Hrvatski sabor donio 15. srpnja 2014. god. i koji je objavljen u „Narodnim novinama“ br. 92/2014 od 28. srpnja 2014. godine.
ZŽP se pobija u cijelosti zbog grubog kršenja odredbe čl. 62. st. 2. Ustava RH: riječ je o odredbi koja glasi: „Brak je životna zajednica žene i muškarca“. Tu je ustavnu odredbu kao ustavotvorac donio sam hrvatski narod na referendumu od 11. prosinca 2013. godine. U prijedlogu se ukazuje da su pravni učinci „životnog partnerstva“ jednaki onima braka, te se drugačijim terminima iskazuje u suštini jednaki sadržaj: tako se „bračna stečevina“ iz Obiteljskog zakona u ZŽP naziva „partnerska stečevina“, „razvod“ iz ObZ se u ZŽP zamjenjuje jednakovrijednim terminom „raskid“, a „posvojenje“ iz Obiteljskog zakona se u Zakonu o životnom partnerstvu naziva „roditeljska skrb“ i „partnerska skrb“. Međutim u pravu nazivi ne mijenjaju pravnu prirodu stvari: tako se ništa osobito dramatičnog u Hrvatskoj nije dogodilo kada je bivši Zakon o braku i porodičnim odnosima iz 1978. godine zamijenjen 1998. godine Obiteljskim zakonom, makar se od tada za „porodicu“ koristi termin „obitelj“, makar se za „supružnike“ od 1998. godine koristi termin „bračni drugovi“ – naprosto su ljudi i nakon promjene terminologije ostali biti u braku; a “rastave” iz prijašnjeg vremena su se nastavile prepoznavati kao “razvodi” po izmijenjenoj terminologiji. Nisu se bili suštinski izmijenili ni odnosi između „usvojitelja i usvojenika“ (terminologijom iz 1978. godine) zato što se od 1998. koriste nazivi „posvojitelj i posvojenik“. Naprosto, u ZŽP-u iz 2014. godine zakonodavac pokušava jednim poigravanjem sa terminima izigrati volju naroda kao ustavotvorca iz ustavnog referenduma iz 2013. godine.
Prijedlog-Ustavnom-sudu-Udruga-Bl.-I.-Merz-Z.-o-životnom-partnerstvu
U prijedlogu Ustavnom sudu se posebna pažnja posvećuje prigovoru savjesti: Vlada RH kao predlagatelj zakona je službeno objasnila da ne želi omogućiti priziv savjesti, a saborska većina je odbila prijedlog oporbe da se takav priziv omogući državnim službenicima i sucima koji će morati sudjelovati u provedbi zakona. Ukazuje se na činjenicu da sekularisti na vlasti nameću narodu svoja vjerska stajališta (ukazuje se u prijedlogu da prema tumačenju Europskog suda na ljudska prava sekularizam ima status vjerskog/filozofskog uvjerenja), te bi opširnu praksu Europskog suda za ljudska prava u kojima se vjersku manjinu Jehovinih svjedoka štitilo od nametanja stavova kršćanske većine (u prvom redu u pogledu vojne službe) trebalo primijeniti u ovom slučaju u svrhu zaštite vjerničke većine u Hrvatskoj od sekularista koji trenutačno imaju većinu u Hrvatskom saboru. Iznosi se da je osobito opasno dovođenje hrvatskih sudaca u situaciju da moraju djelovati protivno vlastitom vjerskom moralu, da zapravo moraju javno nijekati svoju vjeru ukoliko žele ostati suci: iz životnog iskustva je poznato da su ljudi skloni komfornijim izborima (a to bi za suca prije bilo da sudjeluje u posvajanju / davanju djeteta na partnersku – roditeljsku skrb, nego da napusti sudačku službu), a da su nakon takvog komfornijeg izbora ljudi iznimno skloni akomodirati svoj svjetonazor na način da svjetonazor odgovara njihovom faktičnom izboru. Na takav način možemo dobiti čitav jedan novi naraštaj sudaca u kojem će biti široko zastupljene drugačije ideje o životu, koje su u narodu kao cjelini manjinske. Nadalje se prijedlogu Ustavnom sudu ukazuje kako je prema Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola moguće da se jedan ili čak oba roditelja odreknu roditeljske skrbi (na određeno vrijeme, ali se vrijeme može odrediti i npr. „privremeno do punoljetnosti djeteta“) za korist „istospolnog partnera“. ZŽP ne omogućuje nadzor državnih tijela nad takvim „poslovima“ – jedino je potrebno da potpis roditelja bude ovjeren kod javnog bilježnika. Ovakva pravna mogućnost ne postoji za roditelje u „normalnom braku”, dapače bi se takvim drastičnim neispunjavanjem roditeljske skrbi u svim takvim „normalnim“ slučajevima predstavljalo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172., napuštanja djeteta iz čl. 176. i povrede djetetovih prava iz čl. 177. KZ. Te su odredbe ZŠP – kojima se ispunjavaju zahtjevi LGBT aktivizma kao rijetko gdje u svijetu – u koliziji sa člankom 64. Ustava RH, gdje je propisana dužnost roditelja da odgajaju, uzdržavaju i školuju svoju djecu, iznosi se u Zahtjevu. (katolik.hr)
