Mateo Bakšić: Nije mi žao što nisam uzeo vojnu mirovinu, a vi mladi bježite iz Hrvatske!

0

Mateo Bakšić (Neno), hrvatski branitelj iz Makarske, pripadnik 156. brigade Makarska sudjelovao je u obrani Dubrovnika (Južno bojište), a potom prelazi u 72.bojnu vojne  policije i tako sudjeluje u svim vojno redarstvenim akcijama  tijekom Domovinskog rata, zamolio nas je da kroz svoju životnu priču uputi svojevrsnu čestitku uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnost te Dana hrvatskih branitelja.

„Od prvog dana sudjelujem u Domovinskom ratu, sudionik sam prvog vojnog mimohoda u Zagrebu, odlikovan sam više puta, a dr. Franjo Tuđman me i sam pohvalio kao i Mate Laušić i mnogi drugi. Te 1995. godine  nekoliko dana uoči legendarne Oluje, bio sam sa svojim suborcima u Bosanskom Grahovu – Glamoč- Drvar, a onda dobivamo premještaj u Rujane, neko selo blizu Livna koliko se sjećam. 4.kolovoza dolazi zapovijed da pod punom ratnom spremom krećemo prema Kninu. Satima se probijamo preko Crvene zemlje i Dinare i 5.kolovoza negdje oko 11 sati prijepodne stižemo u Knin. Odmah dobivamo zadatke i krećemo u akciju čišćenja terena. Tu nailazim na puno srpskih civila, pa čak i vojnika Republike Srpske Krajine koje je tzv. Martićeva policija ostavila i pobjegla. Puno vojnika nije znalo što se događa. Odmah se pristupilo pomaganju civila hranom, smještajem, ljekovima, higijenom i sl. Problem se stvara kada tri dana nakon ulaska u Knin dolaze osobe u uniformama Hrvatske vojske, a da nisu bili pripadnici HV-a nego klasični lešinari i lopovi! Moram naglasiti da u ove dvje akcije čizme nisam skidao 14 dana, a na zahodu nisam bio 9 dana, a neke stvarikoje sam prošao čuvam samo za sebe. Moram pohvaliti makarske vatrogasce koji su drugi dan nakon Oluje došli iz Makarske s cisternom pitke vode, a delegacija Grada Makarske tek nakon devet dana pod osiguranjem da netko vidi njihova lijepa lica.

Svaki grad je dočekao svoje branitelje iz Oluje, samo Makarska nije. Sjećam se, došli smo mi Makarani i provozali se rivom vojnim vozilom gledajući izbezumljene face civila koji su se u sebi vjerojatno pitali koje su ovo budale u kamionu.

17.siječnja 1996. završava rat i dobivam poziv da se razdužim uz preporuku da gdje god budem tražio posao imam prednost jer hrvatska država ima odličan program za branitelje. Pokazalo se suprotno. Samo su kumovi i rodijaci na prvom mjestu.

Javim se ja tako za posao vozača u makarskom Domu zdravlja, a tadašnji ravnatelj mi kaže da ne uzmaju branitelje već sezonce. Javim se u makarski Vodovod, ali mi direktor kaže da nemam dovoljno kilograma za njih. Vidim, nema za branitelje posla i javim se privatniku koji me zapošljava bez prijave i tako deset godina…

Danas radim kao vozač autobusa i osjećam se dobro. Nije mi žao što prije dvadeset godina nisam uzeo vojnu mirovinu.

Imam punoljetnu kćer koja se ove godine zaposlila i to jer lijepo govori engleski i njemački jezik. Samo mi je želja da što prije shvati da za mladu osobu ovdje života nema. Moja majka već duži niz godina živi i radi u Njemačkoj i to je dobar oslonac za moju kćer da krene u bolji život kad ja već nisam otišao kad sam mogao.
Pozdrav svim braniteljima i znam da ih ima puno sa sličnom životnom pričom.“.

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime