Jučer sam pred Banskim dvorima, u nazočnosti brojnih novinara i TV ekipa, najavio kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske
Piše: Antun Babić
Novinari, koji su čekali ministre prije sjednice Vlade, nisu u početku bili previše zainteresirani. Međutim, nakon moje oštre rasprave s nekoliko ministara: Tomislava Ćorića, Lovre Kušćevića, Milana Kujundžića, Nade Murganić itd., pokazali su veliko zanimanje za moje izjave.
Ministru Ćoriću sam pred novinarima rekao kako znam da on nije ministar vanjskih poslova ali jest član Vlade, pa mu stoga želim reći kako je reakcija Vlade Hrvatske i premijera Plenkovića prema skandaloznoj izjavi predsjednika Europskog parlamenta i talijanskog političara Antonija Tajanija bila vrlo blaga.
Rekao sam mu da je, prema mojem uvjerenju, razlog tomu to što se predsjednik Vlade Andrej Plenković više brine za Europsku uniju nego za Hrvatsku. Dodao sam kako se Plenković zalaže za jedinstvenu europsku državu u kojoj neće biti državnih granica niti će sadašnje države imati bilo kakav utjecaj na politiku Europske unije. Posebno sam naglasio kako je Plenković protiv državnog suvereniteta Hrvatske i da će on i njegova Vlada biti odgovorni za propast Hrvatske kao samostalne države i nestanak hrvatskog naroda. Za kraj sam mu skrenuo pozornost na činjenicu kako se mladi i dalje iseljavaju iz Hrvatske te da će to biti zadnji čavao u lijes hrvatske hrvatske države. Vidno iznerviran ministar Ćorić mi je odgovorio kako se današnja Vlada brine za suverenitet hrvatske države još snažnije nego u vrijeme dok sam ja bio savjetnik predsjednika Tuđmana 1991. Nakon toga ministar je Ćorić pobjegao u Banske dvore.
Ministar s najviše izrečenih neistina
Ministru Kuščeviću sam kazao kako u mojih pedeset godina političkog djelovanja i života u demokratskoj zemlji u iseljeništvu, i u Hrvatskoj od 1990., nisam vidio ministra koji je IZREKAO VIŠE NEISTINA NEGO ON. Posebno sam spomenuo njegove makinacije oko prebrojavnja glasova za dva referenduma. Kuščević mi je odgovorio kako nisam u pravu i pozvao me da dođem kod njega u Ministarstvo uprave i uvjerim se da on govori istinu. Kad budem imao vremena, iskoristit ću taj poziv ministra Kušćevića.
Ministru Milanu Kujundžiću sam, nakon njegovog kraćeg obraćanja novinarima rekao: “Gospodine ministre, Vi niste uspjeli postati predsjednik države, ali ja hoću”. Kad je izašla iz automobila, ministrici Murganić sam dobacio – ministrice, mi i dalje demografski nestajemo.
Inače, moj prijatelj i suradnik Dubravko Lušičić i ja bili smo uredno i vrlo pristojno legitimirani od strane policije. Policajcima sam dao moj životopis i rekao im kako sam još davne, ali i slavne 1991. godine, radio u Banskim dvorima kao savjetnik predsjednika Tuđmana.
Novinari: “I mi smo dotučeni”.
Nakon razgovora s jednim dijelom novinara i snimatelja shvatio sam da i novinari žive u strahu i boje se ulaziti ili istraživati teme koje bi mogle naljutiti njihove nadređene. Pojasnili su kako su i oni “dotučeni” zbog svega što se u Hrvatskoj događa. Jedan pak TV kamerman upustio se sa mnom u žestoku raspravu oko mojeg zdravog razuma zbog povratka iz Australije u Hrvatsku 1990. godine. Pokušao me uvjeriti kako bi bilo bolje da je ostala Jugoslavija, jer tada, između ostaloga, kako je naglasio – ne bi bilo rata. Odgovorio sam mu da Hrvatska nije bila ta koja je izazvala rat, i da bi opstanak Jugoslavije neizbježno završio u novoj srpskoj okupaciji Hrvatske. Nažalost, nisam ga mogao uvjeriti u tu činjenicu. Prema njegovom čvrstom uvjerenju “u vremenu pred raspad Jugoslavije tom zemljom nisu vladali Srbi nego Hrvati”. Uglavnom, među novinarima vlada velika rezignacija i uvjerenje kako je zapravo nemoguće promijeniti današnje katastrofalno stanje u državi, i srljanje u propast.
Možda su novinari u pravu. Međutim, mi koji smo stvarali samostalnu hrvatsku državu, prije ili poslije 1990. godine, dužni smo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi se taj zastrašujući proces rastakanja hrvatske države i biološkog nestanka hrvatskog naroda što prije zaustavio i okrenuo u suprotnom smjeru. To će biti moguće samo ako na sljedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima na visoke države dužnosti budu izabrani iskreni i pošteni hrvatski domoljubi, koji ujedno imaju dovoljno znanja, iskustva i čvrste volje vratiti povjerenje i entuzijazam hrvatskog naroda da je, sukladno njezinim golemim potencijalima, moguće od Hrvatske stvoriti uređenu, poštenu, pravednu i prosperitetnu državu. Postizanje tog cilja glavna je i jedina motivacija zašto sam se kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske.
