Makarska je ovih dana dobila dokaz da se čuda ne događaju samo u Lourdesu i Međugorju. Događaju se i ovdje, između dvije lokacije istog kipa
Jer kako drugačije objasniti da nešto što se jučer nije smjelo dogoditi, danas zaslužuje zahvalu i ispriku?
Prije nekoliko godina predsjednik Udruge 156. brigade Hrvatske vojske Makarska–Vrgorac, Stipe Kotarac, javno je molio gradonačelnika Zorana Paunovića da ne premješta spomenik dr. Franji Tuđmanu.
Poruka je bila jasna, glasna i nedvosmislena:
“Nemojte dirati kip.”
I onda je kip premješten.
Ne u Zagreb.
Ne u Split.
Ne na Mars.
Nego – pedesetak metara dalje.
A danas slušamo kako je to, zapravo, bio dobar potez. Toliko dobar da se gradonačelniku treba zahvaliti.
U politici se, kažu, mišljenja mijenjaju. Ali ovdje ne govorimo o promjeni mišljenja. Ovdje govorimo o fenomenu koji zaslužuje ozbiljno znanstveno istraživanje.
Kako to da je 50 metara dovoljno da od protivljenja dođete do zahvalnosti?
Je li na novoj lokaciji bolji pogled?
Je li zrak kvalitetniji?
Ili možda tih pedeset metara imaju posebna svojstva pa brišu stare izjave i stvaraju nova uvjerenja?
Predlažemo da Grad Makarska novu lokaciju proglasi zaštićenim područjem.
Turistička zajednica mogla bi ponuditi novu atrakciju:
„Staza političkog prosvjetljenja – od protivljenja do zahvalnosti u samo 50 metara.“
Ulaz besplatan, ali izlaz iz vlastitih izjava nije zajamčen.
Građani se s pravom pitaju što bi se dogodilo da je kip pomaknut 100 metara.
Bi li tada dobio i počasnu stražu?
A da je pomaknut 200 metara, možda bi se govorilo kako je to jedna od najboljih urbanističkih odluka u povijesti Makarske.
Ova priča, zapravo, nije o kipu.
Nije ni o lokaciji.
Nije čak ni o dr. Franji Tuđmanu.
Ovo je priča o tome koliko su u hrvatskoj politici dugi govori, a kratka sjećanja.
Jer građani pamte.
Pamte kada se govorilo da se nešto ne smije napraviti.
I pamte kada se nekoliko godina poslije za istu stvar dijelila zahvala.
A kip?
On i dalje mirno stoji.
Jedino što se pomaknulo više od njega jesu – nečiji stavovi.
