Grad Makarska objavio je da se broj planiranih rasvjetnih tijela na Osejavi smanjuje s 923 na 67. To je 856 svjetiljki manje, odnosno smanjenje od čak 92,74 posto. Kada iz projekta možete izbaciti gotovo 93 posto rasvjetnih tijela, a pritom tvrditi da šetnica i dalje ostaje funkcionalno osvijetljena, prvo pitanje mora biti: zašto je uopće bilo planirano toliko rasvjete?
Takav rez zahtijeva ozbiljno objašnjenje. Tko je predložio prvotno rješenje, tko ga je odobrio i na temelju koje procjene potreba? Je li se projekt prilagođavao Osejavi ili se Osejavu pokušavalo prilagoditi nečijoj megalomanskoj zamisli uređenja prirode?
Treba precizno reći: prvotni projekt obuhvaćao je 850 podnih solarnih lampi i 73 samostojeće svjetiljke. Sada se podne lampe potpuno izbacuju, a samostojećih ostaje 67. Dakle, najveći dio smanjenja dolazi od odustajanja od cijele jedne vrste rasvjete. Upravo zato javnost zaslužuje odgovor čemu je tih 850 podnih lampi trebalo služiti i koliko bi njihova nabava, ugradnja, održavanje i zamjena stajali građane.
Ako danas možemo bez svih 850 podnih lampi, zašto smo ih jučer trebali?
U gradskoj objavi nema konkretnog obrazloženja prvotne potrebe za tolikim brojem svjetlećih mjesta. Zato bi bilo neozbiljno izmišljati motive. Ali jednako je neozbiljno ovako veliko odustajanje predstaviti kao uspjeh, bez polaganja računa za početno planiranje.

Za mene je upravo to obilježje lošeg upravljanja javnim novcem: ambicije se predstavljaju javnosti, troškovi ulaze u projekte, a kada se od velikog dijela rješenja odustane, odgovornost se izgubi među riječima „izmjene” i „unaprjeđenje”.
Osejava zaslužuje sigurne staze, pristupačnost i učinkovitu zaštitu od požara. Međutim, te potrebe ne daju bjanko opravdanje za svaku projektantsku ideju i svaki trošak. Šuma ima vrijednost i bez dodatne opreme. Gradska vlast mora znati odrediti granicu između potrebnog uređenja i skupog pretjerivanja.
Posebnu pozornost traži i financijska strana. Nova procijenjena vrijednost nabave iznosi 3,5 milijuna eura bez PDV-a, dok je ponuda ranije odabranog izvođača iznosila 1,47 milijuna. To nisu izravno usporedivi konačni troškovi: projekt je izmijenjen, dio radova već je izveden, a nova cijena tek će se utvrditi. Upravo zato potreban je jasan obračun dosad potrošenog novca i preostalih obveza.
Građanima treba pokazati usporedni troškovnik: koliko se štedi izbacivanjem rasvjete, koliko stoje nove stavke, koliko su plaćeni dosadašnji radovi i dokumentacija te koliki se ukupni trošak očekuje do završetka. Bez toga javnost dobiva promotivnu priču, a nema dovoljno podataka da procijeni gospodari li se njezinim novcem razumno.
Megalomanija u javnim projektima počinje kada se prestane pitati što je potrebno, a počne nabrajati što se sve može postaviti, izgraditi i naplatiti. Europsko sufinanciranje pritom ne ukida obvezu štedljivosti. I europski novac je javni novac.
Osejavi treba odgovorno upravljanje. A Makarskoj vlast koja će objasniti kako je gotovo 93 posto planirane rasvjete postalo suvišno — i zašto to nije prepoznala prije.





